Naše društvo postalo je žrtvom “vlastitog uspjeha” jer je uspješno kontrolirani i relativno blagi tok prvog udara pandemije doveo do toga da zabrinjavajuće veliki broj građana zaključi kako SARS-CoV-2 nije nešto zbog čega bismo uopće trebali, pogotovo na duži period, mijenjati svoje ustaljene navike i ponašanje
Tik do Rahmanovog imanja, gdje izranjaju sivi zidovi buduće farme, naslonjena je spomen ploča. Piše na njoj: “Masovna grobnica 04” i da su tu pronađena 362 tijela Srebreničana. Kamenica je mjesto gdje je do sada nađeno 14 masovnih grobnica. Mještani misle da ih ima još. Nedostaju Kameničani koje su komšije pobile na početku Agresije, poput šesterice momaka iz sela čija su tijela spaljena u lokalnoj kovačnici. Nađen je samo ručni sat jednog od njih. Samo u jednoj od kameničkih grobnica pronađeno je 1.153 tijela. Tu su Kameničani ispred svojih kuća, u dvorištima, koseći travu i čisteći imanja, čuvajući stoku, nalazili dijelove ljudskih tijela. Zbog toga su neki od povratnika, koji su u svojim dvorištima nalazili grobnice, odlučili odseliti zauvijek iz Kamenice. Živjeti na mjestu na kojem su bili ukopani, piti kahvu ili ručati u dvorištu iz kojeg su ekshumirani bilo je jednostavno previše za njih
“Moj jedini motiv u svemu jeste žudnja za sevapom, za djelom kojim se ljudi i životinje mogu okoristiti. Kad navečer iščekujem jaciju, često razmišljam o svojim djelima, a dobro me sjećanje služi i dobro pamtim mnogo toga. Često se zapitam: 'Allahu dragi, je li malo sve ovo sve što sam do sada uradio? Jesam li mogao više?' I ostanem u uvjerenju da sam ipak malo uradio”
Dokaz da priča o tradicionalnim zanatima još diše u njedrima visočke čaršije jeste primjer obućara koji i danas ručno izrađuje kožne mestve i čuva divne primjerke opančarskih kalupa. Ono što je također ostalo isto jeste ljubav prema ovom poslu i želja za očuvanjem onoga što je dio nas već stoljećima. Ta ljubav kod Ibrahima Buluta traje već više od 50 godina
Kolerina džamija u Potok Mahali bila je osrednjih razmjera. Završetkom izgradnje džamije 1911. godine i epidemija je kolere prestala. Smatrajući da je to uzrok prestanka epidemije, Pazarci su je nazivali i “mesdžid-hidajet” ili “bogomdana džamija”. Neki je jednostavno nazivaju “džamija u Potoku”. Tokom vremena je džamija došla u veoma loše i zapušteno stanje. Ova je džamija 1997. godine do temelja porušena i izgrađena velika i nova potkupolna džamija s visokim minaretom, koja nema nikakve sličnosti sa starim izgledom džamije. Kupola joj je pokrivena bakrom
“Živimo u demokratskom društvu, gdje se promjene po definiciji donose demokratskim putem, kroz izbore i organe vlasti. I to treba poštovati. Mnogo ljudi se duboko trudi da nam ogadi i obezvrijedi ovo što imamo, da predstavi apatiju kao hronično i bezizlazno stanje, s čim se ja duboko ljudski i filozofski ne slažem”
Čak i humanitarnu pomoć kada šalje u BiH, Rusija adresira samo u korist bosanskih Srba, za razliku od Turske, koja svoje humanitarne i investicijske poduhvate usmjerava u korist svih ljudi u regiji Zapadnog Balkana, što je krupna podrška regionalnoj saradnji kao prioritetu integracijskih ciljeva EU. Dakle, Hrvatska, Srbija i Rusija ometaju napredak regionalne saradnje te umanjuju efekte koje u tom pogledu postižu EU, SAD i Turska. Slabosti prisustva SAD i EU u zemljama Zapadnog Balkana prostor su za destruktivne utjecaje Rusije, Srbije i Hrvatske. Turski doprinos zbližavanju naroda i država na Balkanu prepreka je destruktivnim utjecajima na štetu stabilnosti, sigurnosti i mira u toj regiji
Vedrinu tih prozora nesvakidašnje raspoređenih po bjelini fasade, u čijim se zelenim zjenicama kupa cijelo selo, ništa ne može izbrisati
“Došao sam na ideju da pokrenem projekt posvećen podizanju svijesti o onome što se događa muslimanima širom svijeta. Osjetio sam da treba postojati projekt od muslimana i za muslimane s našom, vlastitom naracijom, za razliku od zapadnih medija koji minimiziraju ugnjetavanje ili poistovjećuju muslimanske žrtve s 'ekstremizmom' i 'terorizmom'”
Na pitanje “znate li šta je bilo u Srebrenici” svako u ovom gradu zna odgovor. O njemu se priča, ono je središnje mjesto njihovih života. To šta je bilo u Srebrenici nešto je što ih je obilježilo za cijeli život. I njih i grad u kojem su rođeni i u kojem žive. Ali, život se obnavlja, sve se češće priča o drugim stvarima, o poslu, o školovanju djece...
