fbpx

271

“U prvom razgovoru primijetio sam da je prilično sumnjičav prema nepoznatim. Nakon nekoliko izvedenih akcija i sadejstvovanja, u borbenim zadacima postajao je sve otvoreniji. Iz borbe u borbu pokazivao je svoje vrline: hrabrost, odlučnost i, što je najvažnije, lucidnost kada se moralo brzo kombinirati i improvizirati. S vremenom je prilikom priprema novih akcija Žuta postao nezaobilazan faktor i na njegovoj hrabrosti se često temeljio uspjeh grupe koju je predvodio. Skoro da nije više bila nijedna akcije u kojoj Žuta nije napravio neki podvig. Nije se volio hvalisati, niti je volio da ga drugi hvale

“Nijedna islamska knjiga (izuzimajući, naravno, Kur’an i hadiska djela) nije tako privlačila našu ulemu, naše učene ljude, i ne samo njih, kao što je to slučaj s Mesnevijom, tim čudesnim djelom sufijske književnosti. Mesneviju su voljeli, slušali i izučavali ne samo sufije već i trgovci, zanatlije, hodže i muftije, muderrisi i pjesnici, paše i be¬go¬vi, carevi i veziri; bogati i siromašni. Bilo je takvih entuzijasta koji su iz ljubavi prema toj knjizi preduzimali takve korake koji bi i danas, u eri tehničkih čuda, bili pravi izazov za avanturiste”, napisao je hadži Šaban Gadžo, čovjek koji je veliki dio svog života proveo uz rahmetli hadži hafiza Halid-efendiju Hadžimulića, sarajevskog mesnevihana i hatiba Careve džamije u Sarajevu. Danas, uslijed nemogućnosti kazivanja Mesnevije zbog novonastalih okolnosti, magazin Stav odlučio je u dogovoru s aktuelnim mesnevihanom hadži hafizom Mehmedom Karahodžićem u ramazanskim brojevima prenijeti dio dersova iz Mesnevije održanih, počevši od kraja prošle godine, u Mevlevijskom kulturnom centru na Jekovcu

U Sarajevu bi djeca trčala ka Žutoj tabiji i uzvikivala: “Careva, Begova, Hendek – BUM”, po redoslijedu paljenja kandilja na munarama sarajevskih džamija. “Tradicija ramazanskog topa bila je zabranjena u Sarajevu nakon Drugog svjetskog rata. Njegovo ponovno aktiviranje je pred Agresiju na BiH pokrenuo tadašnji MOS”, podsjetio je Muftarević

Opet ista neoliberalna logika i opasna geopolitika na djelu. Zapravo se fizička proizvodnja uništava da bi se spasio spekulativni mjehur koji je već prsnuo. Ljudski životi žrtvuju se na oltaru mrtvog božanstva. Liberalna ekonomska politika smanjila je životni standard ljudi širom svijeta u posljednjih 40-ak godina, ne samo u zemljama u razvoju, te time pomogla stvaranju uvjeta za ovu i mnoge druge pandemije koje mogu harati u budućnosti. Istovremeno, propagandom protiv Kine kao novog carstva zla zaziva se rat kao jedna od mogućnosti preživljavanja sistema

Izvještaj Memorijalnog centra Srebrenica urađen je na bosanskom i engleskom jeziku, te obuhvata istraživanje konteksta rata u BiH, politike “etničkog čišćenja” i ratnih zločina u istočnoj Bosni, koji su prethodili genocidu u Srebrenici, rad Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju, Međunarodnog suda pravde i Suda BiH.

U narodu je list dobro primljen. Pretplata je počela odmah stizati, a s njom priznanja i zahtjevi čitalaca da list izlazi jednom sedmično, a ne jednom u petnaest dana – što je bila i ostala praksa Behara. Rizvić navodi nekoliko reagiranja čitateljica, što pokazuje da je Behar čitan i među ženskom populacijom. Stari su se žalili što u Beharu nema pjesama posvećenih sultanu, a konzervativci da je “suviše sitan onaj turski behar gore u naslovnoj slici, u onom mušepku”. Čak i takvi prigovori bili su pokazatelj da je Behar pokrenuo šire čitalačke mase i otvorio prostor koji prije nije postojao u bošnjačkoj kulturi pismenosti

Od ustaškog se terora Sarajevo oporavljalo godinama, terora od kojeg se skoro niko od onih koji danas žele organizirati misu u sarajevskoj Katedrali nije ogradio. Sarajevo misu ne želi baš zbog toga. Ne zato što to nije i njegova stvar. Sarajevo misu ne želi zato što se misom u istu ravan stavljaju oni koji su vješali Sarajlije, oni koji su napunili zidove tvrđave na Vracama imenima Sarajlija s onima koji nisu ništa skrivili i strijeljani su nevini po povratku s Bleiburga

Čudnovata, ali hronična pojava fašističke retorike kod samoproglašenih antifašista ponajviše je odgovorna za činjenicu što su ovdašnji ljevičari redovno neka vrsta mentalnih i moralnih invalida koji nisu u stanju javnosti vjerodostojno predstaviti univerzalističku kozmopolitsku ideologiju za koju se navodno zalažu, pa stoga nisu kadri niti politički kapitalizirati vlastito djelovanje.

Mnogi od zarobljenih u Austriji završavali su u zatvorima, na sudovima, u kažnjeničkim logorima ili na redovitom odsluženju vojnog roka, gdje su neki izgubili život. Dio bivših vojnika, što ustaša, što domobrana, ali i civila neposredno nakon što su njihova mjesta došla pod nadzor novih komunističkih vlasti skrivali su se kako bi spasili život. Poznati su pod nazivom “škripari” i “križari”.