Ovakvo, na prvi pogled čudno Šimićevo insistiranje na nenaučnim predrasudama postaje malo jasnije kada se vidi da je čitava rasprava u kojoj je negirao kontinuitet Bošnjacima ustvari povedena radi, također problematičnih, njegovih stavova u vezi s kvalifikacijom onoga što se dešavalo tokom dvostruke, velikosrpske i velikohrvatske, agresije na Bosnu i Hercegovinu, tačnije, u vezi s pitanjem kako tretirati zločine.
“Istočna alternativa vas poziva na izdavanje saglasnosti za podizanje spomen-biste čovjeku koji je osvojio Nobelovu nagradu i predstavlja Srbe u dokazivanju istine o ratu u Bosni i Hercegovini, kao i tome da nije bilo genocida na prostoru Srebrenice. Obavezujemo se da ćemo finansirati uređenje zemljišta koje će se dovesti u namjenu postavljanja spomen-biste”, stoji u zahtjevu Vojina Pavlovića
Grad Sarajevo riješio je ono što je do sada bilo možda i najteže, a to su imovinsko-pravni odnosi, i to tako što je uz podršku Gradskog vijeća od vlasnika stambenih jedinica otkupljen kompletan objekt. Gradonačelnik Skaka istakao je kako je Bistrička stanica za Grad Sarajevo predstavljala izuzetno važan projekt i da je veoma sretan što se ona vraća građanima Sarajeva i njegovim posjetiocima
Sve je još neukusnije i bljutavije time što je jedan od članova iste ove nikšićevsko-čepalovske komisije, te onaj koji je glasao za njeno formiranje u ovom sastavu Elmedin Dino Konaković, predsjednik Skupštine Kantona Sarajevo, druga violina vladajuće koalicije, te čovjek koji tvrdi da je upravo njegova stranka ona koja je “na Alijinom putu”.
Tako je ovih dana direktor sarajevskog Doma zdravlja Mehmed Kulić, umjesto stvarnim problemima kakvi su, recimo, višednevni kvar na telefonskim centralama ili nedostatak osnovnih sredstava za rad, odlučio se baviti efemerijama. Odnosno, parkingom i rampom na njemu.
Napad na Ahmada Šaha Masuda desio se pet mjeseci nakon što ga je prorekao. Bio je to prvi znak da svijet ulazi u novu eru. Dogodilo se samo dva dana prije pada njujorških tornjeva, 11. septembra. Dvojica džihadista, koji su se predstavljali kao novinari, ubili su ga u samoubilačkom napadu, detoniranjem bombi skrivenih unutar lažne fotografske opreme. Slike masovne dženaze još su uvijek žive, stoje kao kost u grlu ljudi Panšira.
Središnja tema ovog 242. broja Stava jesu recentni napadi na Mustafu Spahića, čovjeka koji ne želi šutjeti.
Ogrezao u propagandi koju provodi trenutni kantonalni režim u Sarajevu, Stojanović otvoreno i drsko poručuje da je glavni cilj kantonalnog režima kontrola utroška sredstava KCUS-a, tačnije mijenjanje svrhe doznačenih sredstava jer je takvo (inače sasvim diletantsko) uplitanje i prenamjena, kako sasvim ozbiljno Stojanović tvrdi, dužnost skupštinske većina koja zna bolje od menadžmenta KCUS-a kako i gdje trebaju takva sredstva ići.
Zna li Avdić da je samo u 2016. godini više od tri stotine civila i vojnika u Turskoj poginulo u napadima od PKK/YPG-a, među kojima su bila i djeca, stariji ljudi i Kurdi, a hiljade ih je ranjeno? PKK/YPG ne bira koga ubija, baš kao četnici (ako ćemo već porediti s četnicima), pa ubijaju i djecu, iznemogle i Kurde, za koje tvrde da se “bore”. Je li Avdiću uopće poznata činjenica da je oko tri stotine hiljada (300.000 ako će mu biti lakše za razumjeti) Kurda pobjeglo iz Sirije od PKK/YPG i spas pronašlo u Turskoj
