Prave uzroke te razlike trebalo bi možda potražiti i u činjenici što je Lagumdžija tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu bio u opsjednutom Sarajevu, čak bio i teško ranjen, što je zasigurno utjecalo na njegovo promišljanje pitanja države i naroda kojem pripada, dok su njegove kadrovske greške listom bile ili van Bosne i Hercegovine, ili jednostavno previše balave da bi se sjećale rata.
Odgovarajući na novinarsko pitanje, Nikšić je zatražio da se mediji koji kritički pišu o njemu zatvore! Ko će to učiniti, Nikšić ne pojašnjava, ali se može naslutiti da misli na vlast.
U vremenu sukoba unutar Islamske zajednice Halitović je stao na stranu Mešihata IZ u Srbiji. Ipak, nakon prvih godina puča unutar Islamske zajednice, Halitović je s grupom imama i alima tražio od tadašnjeg muftije Zukorlića da se pokrene proces ujedinjavanja Islamske zajednice. Tada pada u nemilost Zukorlića i biva otpušten s posla, kao i mnogi njegovi istomišljenici koji su se okupili u neformalnoj Inicijativi za pomirenje.
Ova fiksacija Sarajevom nije specifična samo za SDP-ove boljševičke junoše, štaviše, ona je dio političke platforme Naše stranke, koja je uspjela da kroz kontrolu Kantona Sarajevo utječe i na političke procese na višim nivoima. Naša stranka uspješno je sabotirala ideju probosanske koalicije Bh. bloka i SDA kroz ucjene drugih dvaju partnera (SDP-a i DF-a) i vještom manipulacijom radikalnog boljševičkog krila SDP-a. Time je Naša stranka uspjela vratiti fokus djelovanja na ono što njen ideolog Tarik Haverić naziva “Republikom Sarajevo”.
Nije Ceriću smetalo ni ubistvo novinara Džemala Kašogija, ali su mu baš teško pali napadi i pritisci na Saudijsku Arabiju povodom tog slučaja. Tada se oglasio na svom Twitteru.
Izetbegovićima se otvoreno priželjkivala smrt, pozivalo se na njihovo javno linčovanje, poredili su se s porodicom Ceaușescu, zagovarana likvidacija po kratkom postupku, nadalo se njihovom obolijevanju, udaralo na porodicu, širili najogavniji tračevi, i sve to sa stranica “uglednih medija”.
