“Ovdje su posebno osjetljiva djeca starosti do pet godina. Daju preporuke, ali to ne nailazi ni na kakav odziv. Recimo, Romi spaljuju kablove kako bi došli do metala koji kasnije mogu prodati. Međutim, ne znaju da upravo udisanje tih slojeva izaziva pojavu leukemije kod djece. Kod nas o tome mediji ne izvještavaju, ljudi ne znaju ništa o tome”
Prozor je mala sredina u kojoj se malo šta znatnije mijenja. Možda to ponajbolje ilustrira jedna ovdašnja pošalica, odnosno uobičajeni odgovor na pitanje “šta ima u Prozoru?”. Na postavljeno pitanje obično ide kontrapitanje: “Jesi li gledao Bitku na Neretvi?” Budući da su rijetki oni koji nisu odgledali ovaj film i budući da je odgovor skoro uvijek potvrdan, uslijedi i konačni odgovor: “Eto, sve je isto kao i onda”
Ta hrvatska frustracija impotencijom svoje politike u Bosni i Hercegovini, da se u miru ostvare vlastiti ratni ciljevi, za posljedicu ima dva uporedna degenerativna procesa u hrvatskoj političkoj kulturi, ali i u hrvatskoj javnosti. Prvi je svojevrsna srbizacija ili srbofilija hrvatske političke kulture, a drugi, nastao kao posljedica te frustracije, jeste odmicanje od zapadnih tekovina i vrijednosti
Stolac je, zapravo, najbolji primjer kakve je posljedice ostavio udruženi zločinački poduhvat za koji je 29. novembra 2017. osuđena hercegovačka šestorka u Hagu, podržana ratnim rukovodstvom Hrvatske s Franjom Tuđmanom na čelu. Stolac je primjer kako su vođe tzv. Herceg-Bosne ostvarivale ciljeve, kako to Dragan Čović objašnjava, “zaštite svoga teritorija”. Zaštita se svodila na etničko čišćenje, ubijanje, protjerivanje i zatvaranje svih koji nisu Hrvati, te rušenje svega što bi podsjećalo na to da su tu nekada živjeli Bošnjaci
“Moj efendija, davno bih ja dig'o ruke Bogu da me uzme, da me povuče u džennetske čaire, ali sve me strah za onaj evlad, za one maksume.” Na šta bi Hamid K., austrijski vojnik ̶ koji je često skakao na noge lagahne i sam sebi komandovao po švapski, a onda te iste komande striktno izvršavao dok bi mu turali čakšire skladno oblijetale oko njega – hrapavo prokomentirao: “Nema budale bez stare budale”
Porodica Hameda Mešanovća prošla je brojna iskušenja u posljednje dvije decenije. “Imam nepokretnog brata koji je mlađi od mene. On je 1984. godište. Nakon pada Srebrenice, babo mi nije došao preko šume. Brat je prije pet godina ostao nepokretan. Nedugo nakon toga, mati mi je umrla. Imam ženu i troje djece. Dvoje idu u školu, treće ima četiri godine”, kaže nam. Uprkos svemu, Mešanović se ni u jednom trenutku ne žali
“Od koga to mi, svako ponaosob, očekujemo da nam formulira, ustanovi, ponudi državnu nagradu ili konkurs koji bi bili značajna materijalna potpora za dalji rad? Od koga očekujemo da prepozna značaj i kvalitet suvremene dramske književnosti i njen budući scenski život? Ako sami minimiziramo sve to i nismo u stanju osnovati djelotvornu i snažnu strukovnu udrugu koja bi se time pozabavila na dulji rok i postigla adekvatne rezultate”
Direktor Uprave za inspekcijske poslove FBiH Anis Ajdinović, govori za Stav
Šezdeset devet godina SAD štite Izrael u UN-u, istovremeno finansirajući milijardama dolara okupaciju i naseljenički kolonijalizam. Više od dvadeset godina SAD održavaju paradu mirovnog procesa uvjeravajući svijet da u njemu igraju ulogu “poštenog posrednika” (iako u to niko normalan ne vjeruje), prihvatajući cionističku mantru o “činjenicama na terenu” – silom otete palestinske teritorije – kao bitan faktor u procesu. Uostalom, odluka o Jerusalemu objašnjavana / pravdana je “činjenicama na terenu”
“Zgrada koja je stradala u požaru naša je najveća zgrada i mi je nazivamo 'srce bolnice'. Tu su nam kompletna dijagnostika i glavnina hirurgije, interno, ginekologija itd. Ta zgrada ima kompletnu stolariju završenu. Ove smo godine završili drugu zgradu po veličini i nju najviše koristimo. I ona ima kompletnu stolariju završenu. To smo uradili sredstvima dobijenim od TIKA-e, naših ljudi iz dijaspore i naših građana iz Bosne i Hercegovine”
