Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” u zemlje Zapadne Evrope da bi prehranio porodicu, ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci. Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Innsbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju, i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, nauštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi
Piše: Mirsad SINANOVIĆ
Prema predanjima, Nanići potječu iz Turske, gdje su živjeli stoljećima ne misleći da će ikada promijeniti sredinu, ali ljudi i ne mogu razmišljati o dalekoj budućnosti. Prema jednom predanju, iz Turske u Sarajevo došla su peterica braće Nanića a da se nikad nije znao razlog njihovog dolaska. Četverica od njih otišli su u Srijem, kao da im je on bio cilj, a jedan od njih krenuo je prema zapadu i nastanio se u Krajini, tadašnjem Bužimu, izabravši za življenje sebi i familiji brdsko-ravničarski, pitomi kraj.
Od ovog Nanića potječu ovdašnji Nanići, koji su se kao porodica u relativno kratkom vremenu veoma brzo širili, ne samo u zapadnoj Bosni. Tako se danas u Bužimu nalazi naselje Nanića Dolina s više od 70 domaćinstava.
Nanići su patrijarhalni kada je riječ o kućnom i vjerskom odgoju, kao što je većina starih muslimanskih porodica. Otac je bio nosilac-hranilac porodice, čija se riječ slušala, a majka je bila “zadužena” za odgoj djece. Ovo dvoje naslijedili su od svojih roditelja i nije moglo biti drukčije. Ove životne korijene naslijedili su od dida Arifa i nane Bajrame, koji su imali dvanaestero djece prije i u toku Drugog svjetskog rata. Nana Bajrama doživjela je duboku starost, rođena je 1892. i preselila 1984. godine, a did Arif umro je u 51. godini života od srčanog udara. Od dvanaestero djece koje su imali, Ibrahim je bio najmlađe, rođen 27. aprila 1939. godine. Osmero je umrlo ili su poginuli u Drugom svjetskom ratu. Ostao je otac Ibrahim i tri njegove sestre.
Otac Ibrahim i Rasima stekli su devetero djece, od kojih su sedmero odrasli (dvoje je umrlo još dok su bili bebe). Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” u zemlje Zapadne Evrope (Austrija, Njemačka, Švicarska, Slovenija, Hrvatska) da bi prehranio porodicu, ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci. Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Innsbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju, i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, nauštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi.
U to vrijeme većina stanovnika Bužima i Krajine bavila se poljoprivredom ili su odlazili da rade u zapadnoevropske zemlje, malo ih se školovalo. I Ibrahim je dočekao i taj dan dok je radio u Austriji: svih sedam njegovih sinova završava fakultete i akademije, stekli su visoko obrazovanje, što je tada bio veliki podvig. Ibrahim je ispunio i svoj san, kao i majka Rasima. Ona je život uložila u odgajanje i odrastanje svojih sinova. Imala je običaj reći: “Samo da završe te škole.” A onda bi dodala: “I nama će biti lakše.” U protekloj agresiji, od 1992. do 1995. godine, poginuli su Izet 1995. i Nevzet 1992. godine. Iza rahmetli Izeta ostalo je troje djece, Izeta, Nevzet i Ibrahim. Supruga Safija s njima živi u Bihaću. Iza rahmetli Nevzeta ostao je sin Emir i supruga Mirza. I oni žive u Bihaću.
Početkom agresije Nevzet je bio član Patriotske lige, a u okviru PDV-a bio je komandir voda. Početkom agresije bio je u Splitu, gdje je završavao studije. Odmah se uključuje u sastav vojne jedinice i učestvuje u svim borbama na ratištu oko Bugojna i Livna. Sredinom jula 1992. godine Nevzet formira jedinicu “Gazije” i kreće prema rodnom Bužimu. I dvadeset i jedan borac s pješadijskim i protuoklopnim oružjem prešao je 120 kilometara kroz teritoriju tzv. SAO Krajine. U Bužimu su bili pod komandom ŠTO kao grupa za protuoklopnu borbu. S grupom je imao zadatak da spriječi tenkovski proboj četnika prema Otoci. Zadatak je ispunjen, a Nevzet i njegovi krenuli su u rejon Osmače. U direktnom sudaru s četnicima Nevzet je smrtno pogođen.
IZET I IZETA
Djeca su se i taj dan igrala igara kojih se djeca u Bužimu najradije igraju. Ćole dok ne popadaju s nogu, a žmire dok im ne dojadi. Onda su postavili četiri kamena i igrali lopte sve dok nije pao mrak. Njihova vrijuća radost i dovikivanje i nisu Bog zna koliko smetali odraslima. Tako su se igrala djeca jer u Bužimu nije bilo borbi. I nije im bilo zorli što su ih odrasli morali obilaziti kada bi se spuštali niz sokak u čaršiju.
Ali, taj dan u igri ih je prekinuo najstariji Hamid. Imao im je nešto reći. Kad su se okupili oko njega, stavio je prst na usta pa rekao:
– Čuo sam kako babo i majka šapću sinoć u sobi. Kažu, nema više komandanta Izeta Nanića!
– Kako nema?!
– Eto, nema. Babo i majka kažu da mu je istekla krv. Metak ga je pogodio. Četnički. Naši rastjerali četnike, a u Bužimu se ne pjeva… Eto…
– I, hoće li ići doktoru?
– Neće. Istekla mu krv namrtvo.
– I ti to sve znaš?
– Znam. Kažu moj babo i majka. Dženaza će biti. Doći će svi iz Petog korpusa. I Šargan.
– Ko je to?
– Izetov prijatelj. Komandant koji ono ima po licu…
– Aha.
– I komandant Dudaković će doći.
– Komandant Dudaković!
– A hoćemo li komandantu Naniću učiti Fatihu?
– Hoćemo.
– I mi djeca?
– I mi, u džamiji.
– Mene je komandant Nanić učio svirati harmoniku. Evo, ovim prstima sam svirao. Sve znam. I onu Hamze i Gazije.
– To sva djeca znaju. Pjeva se: “Hamze i Gazije, od Allaha pomoć vam je…” Nas je komandant Nanić u našoj kući učio da pjevamo pjesmu: “Dide, beretku nakrivi, ne boj nam se dok su Buzimljani zivi.”
– Nije zivi, nego živi.
– I ja tako kazem!
– A s nama je komandant Nanić igrao nogomet.
– I s nama je. Kada je bio kod kuće.
– Meni su babo i majka još pričali…
– Šta?
– Komandant Nanić pobijedio je najvećeg četničkog komandanta Mladića. On je star, samo mu takvo prezime. Njega su napale “Hamze” i “Gazije”. Vodio ih komandant Nanić. Bilo je puno četnika, a “Hamzi” i “Gazija” samo malo. Mladić je pobjegao… A Mladić nas je htio sve pobiti!
– I djecu?!
– I djecu.
– I nas.
– Komandant Nanić nas je spasio… Eno, u kuću komandanta Nanića dolaze. I ljudi, i žene, i djeca. Tamo su i Nevzet, Ibrahim i Lea, djeca komandanta Nanića. Puna je kuća svijeta.
– Mene je komandant Nanić učio svirati na harmonici.
– Neka je.
U kući i u avliji rahmetli Nanića skupila se sva Krajina. Muk. Na kauču sjede supruga Safija, sinovi Nevzet i Ibrahim, kćer Lea, majka Rasima, brat Arif. Pije se kahva. I šuti. Nevzeta i Ibrahim izišli su na sokak i zovu svoje vrsnike da uđu u kuću. A majka Rasima progovara:
– Kakav je bio moj Izet! Bio je s borcima u borbi. Ili se igrao s djecom na sokaku. Eto kakav je bio. Druge nije bilo. Nama o ratu nije govorio. Niti smo ga mi pitali. Radio je kako je mislio da će svima biti dobro.
– A u Bužimu su ga svi voljeli. I veliki. I djeca. Kad bi god došao iz rata, igrao se s Nevzetom, Ibrahimom i Leom. I s drugom djecom. Nevzet i Ibrahim penjali su se po njemu, a Lea, starija, više je pričala. Na sokaku je pričao sa svakim, kao da i nije komandant… Eto, Allah, ž. š., njega je odredio da oslobodi Bužim i otjera četnike, a onda ga je uzeo sebi. Ja sam ponosna što sam imala onakvog sina.
Izetova kćerka Lea ustade i glasno kaže, da svi čuju: Mene od danas nemojte zvati Lea! Zovite me Izeta. Po mome babi.
Djeca izađoše iz kuće rahmetli Izeta Nanića. S njima i Ibrahim i Nevzet, i Izeta.
Nisu znali šta bi sada. Smiju li se poigrati kad je umro komandant Nanić…
A ponajstariji Hamid opet prvi poče:
– Kako ćemo se igrati rata kad je istekla krv komandantu Naniću?
– Mene je učio svirati harmoniku.
– Neka je. Kako ćemo se igrati rata?
– Fino.
– Ja ću biti komandant Nanić.
– I ja ću.
– I ja…
