Otac Ibrahim, kao i svi drugi u Krajini šezdesetih godina prošlog stoljeća, zbog opće nerazvijenosti i siromaštva Bosanske krajine, krenuo je “trbuhom za kruhom” u zemlje Zapadne Evrope da bi prehranio porodicu, ostavljajući majku Rasimu da se brine o djeci. Građevinske poslove Ibrahim je obavljao u Sloveniji, a po dolasku u Austriju zaposlio se na željeznici u gradu Innsbruck. Građevinski poslovi i odvojenost od porodice nametali su mu misao da budućnost njegove djece nije u teškom radu, već u obrazovanju, i on je već tada, skoro vizionarski, odlučio zaradu izdvajati za školovanje djece, nauštrb svega drugog, pa koliko izmogne raditi