“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”

Za očuvanje identiteta u savremenom društvu važna je i uloga kulturno-umjetničkih društava, posebno na polju obrazovanja i odgovornosti za kulturu i kulturne vrijednosti, kulturu koja se promatra kroz kulturu jela i odijevanja, kao kultura običaja i baštine, plesa i novih umjetnosti, ponašanja, stanovanja i življenja… Kada se tako doživljena kultura promatra kao društvena, moralna i duhovna vrijednost, kao naše duhovno stanje ili materijalna činjenica koja se po općim mjerilima drži vrijednim, dobrim i valjanim, nailazi se na snažnu i potrebnu odgovornost medija.

Iako je “kultura” u današnjim bosanskohercegovačkim medijima često svedena na marginalnu pojavu, rubriku koja je ustuknula pred navalom praćenja života celebrityja, valjda bi mogla utjecati i na to da se ljudima kulturno-umjetnička društva i njihov rad ne čine strašno dosadnim. Naši mediji i dalje imaju i moć i odgovornost prema stvarnim kulturnim vrijednostima Bošnjaka i njihovoj tradiciji i običajima, u smislu njihovog očuvanja kroz isticanje i promociju njihovog značaja.

ČETIRI DECENIJE POSTOJANJA

Kulturno-umjetničko društvo “Stijena” iz Cazina osnovano je 1976. godine. Tokom agresije na Bosnu i Hercegovinu prestaje s radom, da bi grupa entuzijasta 2006. godine nanovo pokrenula njegov rad. Društvo trenutno ima oko 80 članova raspoređenih u nekoliko sekcija. Najbrojnija i najinteresantnija jeste folklorna sekcija koja okuplja djecu, mlade i stare. KUD “Stijena” ima i ženski hor te izvornu grupu koja okuplja starije članove društva i posvećena je očuvanju izvornih običaja ovog kraja.

“KUD ‘Stijena’ bori se, kao i ostala umjetnička društva, s finansijskim problemima. Uglavnom se sami finansiramo kroz članarine i pomoć Općine Cazin. Sredstva osiguravamo i kroz apliciranje na javne pozive od lokalnog do državnog nivoa. Mladi su uključeni kroz omladinske aktivnosti i značajno doprinose radu društva. KUD ‘Stijena’ djeluje u prostoriji koju nam je dodijelila Mjesna zajednica Stijena na privremeno korištenje. Mi smo tu prostoriju renovirali sredstvima naših članova i donacijama građana ove mjesne zajednice. Nastupali smo širom Bosne i Hercegovine i regije i ostvarili značajne uspjehe. U Makedoniji na međunarodnom festivalu osvojili smo bronzanu plaketu za nastup i koreografiju, a drugi put smo dobili nagradu za najbolji ženski nastup. Prošle godine smo imali niz značajnih nastupa, među kojima bih izdvojila nastup na ‘Đakovačkim vezovima’, i tu smo privukli pažnju kroz prezentaciju krajiških svadbenih običaja. Nedavno smo učestvovali u Lukavcu na Festivalu puračke ćaske, gdje smo s našim tradicionalnim krajiškim jelima osvojili treće mjesto”, ističe Asima Sadiković, predsjednica “Stijene”.

Muhamed Pašić jedan je od najstarijih članova KUD “Stijena”, u kojem je aktivan od samog osnivanja. Učlanio se još kao srednjoškolac i tu ostao pune četiri decenije. Za Stav se prisjeća kako je to nekad bilo biti član kulturno-umjetničkog društva i koliko su takva društva bila cijenjena. Kaže da je narod pokazivao veliko interesiranje za stare običaje i njihovu promociju, dok danas to zanimanje sve više blijedi uslijed pojave savremenih tehnoloških dostignuća.

“Danas je mnogo važnije sačuvati te stare običaje nego što je to bilo nekad u moje vrijeme. Uprkos slabom interesiranju, posebno kod mladih, ipak se nađe određen broj entuzijasta koji su voljni njegovati i promovirati te naše stare običaje. Vrlo je važno sačuvati svoju kulturu jer se po tome prepoznaje svaki narod”, naglašava Pašić.

Asima Sadiković dodaje da je čuvanje običaja ustvari ključ očuvanja jednog naroda, jer imati vlastiti identitet znači poznavati svoje korijene i postojanje. S obzirom na to da je Krajina zapadna granica Bosne i Hercegovine na kojoj se dodiruju različite kulture i civilizacije, isprepliću se različiti običaji, veoma je važno kroz kulturno-umjetnička društva sačuvati svoje običaje.

“Znanje o nekim običajima crpimo iz knjiga, ali mnogo toga saznajemo od naših starih i iz priča prenošenih s koljena na koljeno. S vremenom se to polahko gubi, pa neke stvari i ne možemo prezentirati baš na autentičan način. Slični su običaji muslimanskog stanovništva onim katoličkog i pravoslavnog stanovništva, posebno na ovom području Bosne i Hercegovine, gdje su se te tri konfesije dodirivale i miješale. Ali, ipak, ima nekih stvari koje su bile specifične i izražene za svaki narod. Naše stare žene nosile su gaće do članaka, a preko njih vunene čarape i opanke. Kod žena je košulja bila nešto duža i nosile su mahramu, a starije žene nosile su aladže. Neke mlađe žene nosile su i šamije koje su bile ukrašene ručno izrađenim kericama. Bošnjaci su uglavnom nosili bijelo koje je, uglavnom, bilo izrađivano od pređe. Sve je zavisilo od imovinskog stanja osobe”, podsjeća predsjednica KUD “Stijena”.

Članovi KUD “Stijena” promoviraju i domaća krajiška jela, a njihova izvorna grupa čuva izvorni krajiški napjev. Čuvaju i običaje prženja kahve u dolafu, spravljanja domaćih jela, razne radnje s vunom, kosidbe, serviranje hrane i donošenje hrane vani, u okviru čega prikažu kako se nekada hrana nosila na glavi. Jednostavno, nastoje od zaborava otrgnuti tradiciju pripremanja domaćih krajiških jela, među kojima je halva bila jedno od popularnijih koje se serviralo kao desert nakon slanog jela.

“Imamo našu krajišku halvu, koja se pravi od domaćeg kukuruznog ili pšeničnog brašna, u koju se doda malo ulja, a zatim se prži pet minuta. Kada bude gotova, halva se nekada pripremala u kolutiće ili, što bismo mi Krajiškinje rekle, ‘tobukove’. Njih su naše nene pripremale jer je bilo puno djece i, da bi ih sve zapao isti dio, one su se dosjetile da halvu naprave u kolutiće. Halva se stavljala u hrgove pravljene od domaće masirače zvane ‘hrga’, koja se prepolovi, njena unutrašnjost se ispeče i jede ili koristi kao pošećerena poslastica, a njena se kora ostavljala i koristila kao posuđe”, objašnjava Mine Malić, članica KUD “Stijena”.

BOGATA KRAJIŠKA SOFRA

Budući da se nekada mnogo radilo, bila je potrebna i dobra hrana da održi radnike na nogama tokom cijelog dana. Imo Halkić priča kako je krajiška “kosačka pita” bila obavezno jelo kosaca bez kojeg nisu htjeli raditi.

“Pravi se od same jufke pomašćene cijelim domaćim maslom. Jufka se savija u gužve i siječe na jednake komadiće i reda se u redove. Nakon što pita dobro urumeni, osoli se malo odozgo i zalije ključalom vodom. Onda se bijeli luk izgnječi i po njemu pospe mladi sir, i to sve stavi preko pite. Bez toga su kosci bili, što se kaže, bolesni dok kose i to im je bila glavna hrana jer nije bilo kokošijeg mesa toliko”, kaže Imo.

Kahva ili razgovoruša bila je prava razonoda uz koju se družilo, razgovaralo i sijelilo. Nije bilo pržionica kahve kao danas, a ni mljevene kahve. Nekada, da bi se kahva popila, trebalo se dobro potruditi i najprije kahvu popržiti u spravici ručne izrade, poznatijoj kao “dolaf”.

“Dolaf je sredstvo koje se do sada koristilo za prženje kahve. Najprije bi se kahva usula u dolaf, koji bi se stavio u ložište šporeta, povremeno okretala i tako pržila. Sjećam se da je nama mladima posebno zanimljivo bilo to kad mati nastavi vodu i ona provri, a zatim uspe kahvu i zalije, te ona i otac piju, a mi djeca samo gledamo da li će im ostati šta, pa da i mi malo probamo kad oni izađu za poslom”, prisjeća se Zlate Draganović.

Proces dobijanja masla bio je zahtjevan, a provodio se kroz mehanizam ručnog “metenja” u spravi zvanoj “stap”. Domaćica bi u “stap” usula pavlaku i ručno udarala gore-dolje kako bi nakon određenog vremena dobila mlaćenicu (kiselo mlijeko) i izmećaj (maslo).

“Ovo je stap u koji može stati oko pet litara pavlake, a zatim se tuče desetak minuta i tako se odvaja mlaćenica od masla. Ono se pokupi s vrha, a ostane mlaćenica”, objašnjava Fatima Nuhić.

Masnica ili maslenica bila je sastavni dio krajiške sofre. Stari se još sjećaju kako bi se radovali masnici, a kad bi se uz masnicu još dodala i kokoš, bio bi to “mali Bajram”.

“Masnica se pravila od domaćeg, crnog brašna i izmećaja. Razvija se u tri jufke koje se spoje, a zatim se pomasti. Služila se uz pekmez, sir, kiselo mlijeko i piletinu”, kaže Halida Saličević.

Odjeća je nekada ručno izrađivana, a domaćice bi se morale posebno specijalizirati za taj vrlo zahtjevni posao. Uglavnom je izrađivana od vune koja se dobijala šišanjem ovaca.

“Ovdje imamo grebenove kojima iščešljavam vunu. Vuna se zatim stavlja na prelu i prede, a onda su se od te vune, procesom pletenja, dobijali razni proizvodi. Od vune su se pravile čarape, jeleci, serdžade i ćilimi. Znači, vuna bi se najprije iščešljala, isprela i namotala na kančele, potom se nosila u farbaru na bojanje. Kad se vuna oboji, stavljala bi se na ‘stan’ i onda se tkalo. Proces tkanja trajao bi po mjesec kako bi se dobio prosječan ćilim, i to da domaćici još neko pomogne”, priča Jasmina Silić.

Dok je domaćica bila zauzeta kućanskim poslovima, neko bi morao zabavljati dijete. Kako nije bilo dadilja ni vrtića, domaćice su se snalazile kako su znale i umjele. Tako je nastala bešika s nogama poput saonica i domaćice su je koristile dok su radile.

“Mala djeca stavljala su se u bešiku kad bi se uspavljivala. Unutrašnjost bešike bila je ispunjena slamom, a zatim se na to stavi neka tkanina i jastuk na koji se položi dijete. Preko bešike bi se obično stavljala crvena marama da se dijete ‘ne urekne’. Te bešike bile su jako praktične jer su ženama omogućavale da istovremeno pletu i nogom ljuljaju dijete”, objašnjava Jasna Topić.

Pri KUD “Stijena” djeluje i škola folklora, u kojoj kurs narodnih kola i igara pohađa oko 50 članova mlađeg uzrasta (djeca od prvog do šestog razreda) i grupa u kojoj su djeca starijeg uzrasta. Ova grupa u posljednje vrijeme suočava se s manjkom djece uslijed sve češćeg odlaska Krajišnika iz Bosne i Hercegovine.

“Dvadesetak godina bavim se folklorom. Do sada sam izvela 8 generacija djece koja su preda mnom učila folklorne igre. Redovno pohađam seminare na kojima učim o kulturi i tradiciji naših igara”, kaže Semira Durdić, vođa folklorne sekcije.

KUD “Stijena” dobar je primjer borbe za očuvanje kulture i običaja jednog naroda u vremenu pretjeranog materijalizma. Bošnjačko društvo i njegove institucije trebaju više pažnje posvetiti ovakvim projektima i udruženjima koji odolijevaju sve jačem trendu globalizacije uslijed koje nestaju tradicije, običaji i narodi.