Znate li šta je “dvotisućnjak po guzici”, o tome kako je to kada vas probudi krdo divokoza, možete li zamisliti da spavate okačeni na užetu iznad provalije ili da vas životna ljubav ne čeka kod Slatkog ćošeta nego pod stijenom? Redžep Grabus, aktivni alpinista i planinar koji je osvojio blizu 300 alpinističkih smjeri, posvjedočio nam je dio svojih nesvakidašnjih iskustava koja je stekao tokom 36 godina bavljenja ovim sportom

Redžep Grabus za sebe kaže da je svestran i da se prilagodio planini, njenom vremenu i uvjetima; hoda, penje, skija, a ljeti voli brdski biciklizam, kanjoning i rafting. Uz to je nastavnik razredne nastave, instruktor alpinizma, planinarski vodič i član Gorske službe spasavanja – stanica Sarajevo. Redžep Grabus je osoba koja će vas, riskirajući svoj život, spasiti ako se izgubite ili nastradate na planini.

Djetinjstvo pod obroncima Vlašića, a život na krovovima Evrope

Priča o Redžepu Grabusu počinje s prvim djetinjim radostima na obroncima Vlašića, a s pet godina seli u Pazarić, gdje se prvi put susreće s planinarima i otkriva svoju strast prema planinarstvu. Svoju impozantnu karijeru započeo je davne 1973. usponom na Bjelašnicu kada se izgubio u šumi, ali to ga nije obeshrabrilo te je 1978. godine upisao kurs u čuvenoj Sarajevskoj školi alpinizma. Dvije godine kasnije je položio ispit za zvanje ‘alpinista’ Planinarskog saveza BiH (PS BiH), a ponukan velikom tragedijom na hercegovačkoj planini Prenj, kada su stradala trojica planinara, završava kurs spašavanja i registrovan je kao samostalni spasilac.

Nakon što je osvojio vrhove BiH i regiona, Redžep svoju priču o osvajanju vrhova Evrope počinje zanimljivim poređenjem: „Isto kao što je san jednog igrača Željezničara ili Sarajeva da zaigra u Manchesteru ili Real Madridu, tako je san svakog planinara da osvoji neki vrh u Alpama ili u Himalajima“.

Svoj san ispunio je dva puta osvojivši Mount Blanc, najviši vrh Alpi poznat i kao krov Evrope. Redžepu je alpinizam podjednako profesionalna zanimacija i životna strast, a za oko nam je zapela fotografija tzv. Vrha s Milkine čokolade. „ Osvojio sam Metterhorn“, govori nam o svojem pohodu na švicarski vrh visok 4.478 m.

Kako se zastava BiH zavijorila na Himalajama?

 Ekstreman sport poput alpinizma ponekad zahtjeva bivakiranje i spavanje u stijeni pod vedrim nebom. Običnom čovjeku je neshvatljivo, a alpinistima normalno da dok vise na užetu pričaju razne priče, zapjevaju sevdalinku, broje zvijezde, a potom, ako uspiju, i zaspu viseći iznad provalije. Uz dobre prijatelje je sve lakše, pa tako i ostvariti velike uspjehe. U sklopu međunarodne himalajske ekspedicije, zastavu BiH po prvi put u historiji bh planinarstva su iznijeli na vrh Mera Peak (6.476 m), Redžep Grabus sa svojim partnerima, sarajevskim visokogorcima, Bracom Babićem i Sanjom Mitrović.

Još jedan cilj zacrtan u mladosti ostvario mu se prošle godine (2014.), kada je krunisao svoju bosanskohercegovačku karijeru ispenjavši sve Velike stijene Bosne i Hercegovine. „Mezića stijena je posljednja koju sam ispenjao i postao jedini alpinista srednje generacije koji je osvojio sve Velike stijene u BiH. Prije ovoga to su bili Veliki Kuk u Čvrsnici, Cetina, Izgorjele grude i Otiš na Prenju, sjeverna stijena planine Velež…“, s ponosom dodaje Redžep i naglašava da je u osvajanju vrhova od velike važnosti odgovoran i iskusan partner. “Dva pripravnika ne mogu penjati, jedan od penjača mora biti registrovani alpinista.”

Ta vrsta međusobne ovisnosti, a time i ljudske povezanosti dolazi do izražaja kada neko od suputnika nastrada ili nestane na planini. Tada se na djelu može vidjeti solidarnost i prijateljska upornost u nesebičnoj potrazi, dakle, nešto što bi građani Bosne i Hercegovine mogli naučiti od planinara. Nešto što nam svojom plemenitom porukom potvrđuje da je međusobna zavisnost itekako od životne važnosti.

Buđenje uz divokoze i “prvi dvotisućnjak po guzici”

 Redžep je kroz svoju dugogodišnju alpinističku karijeru pred svojim očima redao neopisive prizore ljepota s naših planina, susretao različite divlje životinje i imao priliku osjetiti bajkoviti miris planinskog bilja. Opisao nam je prelijep prizor buđenja na stijeni Cetina 1981. godine kada ga je s kolegom Hamom probudilo krdo divokoza. Nažalost, danas je rijetkost da sretne divokozu, jer upravo oko Velikih stijena je čuveno Kraljevo lovište s puno lovačkih kuća i lovaca koji bespravno ubijaju rijetke vrste životinja.

Da su planinari veliki zagovornici očuvanja prirode govori nam i anegdota o Redžepovom kolegi koji je kao planinarski početnik ubrao buket runolista. Svoju sreću pronalaska te zaštićene endemske vrste želio je podijeliti s ostalim planinarima, na što je dobio oštre kritike i do kraja života nadimak Runolist.

Planinari su čudna sorta koja gaji mnoge zanimljive običaje i tradicije. Kroz smijeh Redžep nam objašnjava jedan od takvih: „Kao nagrada za osvojeni prvi dvotisućnjak, odnosno kada prvi put pređe visinu od 2.000 m, tradicija planinara je da se dobije planinarskim užetom ‘malo po guzici'“.

U alpinizmu je tradicija da ko ispenje prvi smjer, koji niko do tada nije ispenjao, daje naziv tom smjeru, ocjenjuje ga, fotografiše, daje opis i karakteristike. Ako planinar na određenom vrhu zatekne kamenu kupicu to znači da je taj vrh prije njega neko osvojio. Iako je u posljednje vrijeme trend da se na pojedinim mjestima postavljaju križevi, Redžep smatra da to nije planinarska tradicija i pritom nas podsjeća da Sarajevo ima ono što niti jedan grad u svijetu nema.

„U roku od pola sata biraš planinu koju želiš. Jahorina, Bukovik, Trebević, Igman, Bjelašnica, Visočica, sve je to na dohvat ruke. Bez obzira na to bh građani nisu dovoljno svjesni bogatstva koje posjedujemo i jako malo posjećuju planine, više stranci uživanju u njima“, smatra Redžep koji je prije par godina vodio grupe Norvežana i Šveđana na planinarske ture, a oni su se čudili da na putu nisu nikoga sreli.

Na planini ne postoje entitetske granice

Historija planinarstva u našoj zemlji ima dugogodišnju tradiciju. 1892. godina, nakon dolaska Austro-Ugarske, smatra se godinom početka planinarstva u BiH, a alpinizam datira od 1929. godine.

Neriješeno stanje u državi odrazilo se na planinarstvo kao i na druge sportove. Odvojeni su Planinarski savezi Federacije i RS-a, iako se trenutno pregovara na formiranju saveza i službe spašavanja na državnom nivou kao krovnog saveza.

Redžep ne štedi one koji i u planini ističu entitetske granice. Iako ih nažalost ima, za njega u planini granice ne postoje, a one koji prave granice gdje im nije mjesto smatra ograničene svijesti. “Ne bježim od Maglića, Zelengore, Treskavice, iako je puna mina, naprotiv, često ih posjećujem. To su prelijepe planine, moje, naše. Svaki vikend sam na različitoj lokaciji, ali uviđam da za neke planinare granice ipak postoje”, tužno zaključuje ističući pozitivne aktivnosti u vezi markiranja, uređenja staza i pristupa, radu na kartama, vodičima, edukaciji mladih u alpinizamu i planinarstvu kroz alpinističke i penjačke škole i škole spašavanja.

Na planinama na kojima su se odvijala ratna dejstva postoji mnogo zaostalih mina, međutim, izrađene su mape i ta područja su označena.“Tamo gdje ima mina idemo kada je velik snijeg jer se pod velikim snijegom mina ne može aktivirati. Na tim područjima turno skijamo”, opisuje Redžep tehniku skijanja po cjelcu a neuređenim stazama, iako čitava ta priča za nas zvuči poprilično avanturistički.

Popularni učitelj i bosanski „crni vilajeti“

Naš sugovornik je iskazao svoju zabrinutost u vezi napuštenih i pustih bosanskohercegovačkih sela. „U selima su samo stari. I ovi što se vrate posvete se stočarstvu, ali imaju problem s otkupom mlijeka i drugih proizvoda. Ja sam lično vidio kako prosipaju mlijeko u nekim selima. Ne mogu da naplate.”

Pošto je po profesiji učitelj kaže da su najbolji pokazatelj za to bivše područne škole. “Sve su zatvorene ili su pretvorene u planinarske domove. Naprimjer, Tušila, Umoljani, Šabići su nekad bile škole. Nema ih više. Često kažem da je crni vilajet kad kreneš od Jajca do Bihaća. Ogromna prostranstva, pašnjaci, a nema stoke. Ponegdje ovčica. A da ne govorim od Trnova do Trebinja. Pusto. Nema. Neko nešto treba da uradi”, upozorava nas.

Redžep Grabus počeo je raditi u školi Džemaludin Čaušević u Sarajevu odmah nakon Olimpijade 1984. Plodovi njegova rada mogu se sažeti u dvije riječi – “popularni učitelj” – kako ga nazivaju djeca koja željno iščekuju izlete na koje ih on vodi dugi niz godina u sklopu planinarsko-izviđačke sekcije.

“Želja mi je da ih bar mjesečno jednom odvojim od kompjutera i od ovog sivila i betona”, s puno ljubavi objašnjava Redžep koji, bez obzira na veliku odgovornost čuvanja manjeg uzrasta djece, odvaja jedan vikend mjesečno radi organizacije izleta za učenike.

Troje pari cipela i ljubav pod stijenom

Život planinara može prouzročiti i porodične nesuglasice, ukoliko partner nema razumijevanja za njegove životne strasti. Međutim, u Redžepovom slučaju to nije tako. Suprugu Hizretu upoznao je na planini Igman. “Ovaj vikend smo bili na tom mjestu. Nakon 30 godina braka malo smo obnovili uspomene”, nježno i s osmijehom dodaje Redžep.

Kada smo pitali da li je njihov brak trpio zbog Redžepovog hobija, u razgovor se odjednom zainteresirano uključila i gospođa Hizreta. “Redžepa sam upoznala na planini, kao djevojka sam ga čekala pod stijenom. Da bismo imali slobodan vikend trebalo nam je puno više žrtvovanja, dobre organizacije i jaka disciplina. U toku sedmice si morao sve uraditi i pripremiti, od kućnih poslova i posjeta.” Da ih ništa nije sprječavalo u ovom hobiju dokaz je da su sina Tarika prvi put odveli na planinu sa šest mjeseci, a od tada gotovo svake nedjelje ujutro u domu Grabusa se pripremaju troje pari cipela za odlazak na planinu. Tu svoju ljubav krunisali su 1998. godine zajednički posjetivši Damavand – najviši vrh Irana. Uspon nije bio zahtjevan, ali je do tada predstavljao Redžepov lični penjački rekord i prvu poslijeratnu, bh posjetu toj planini.

Planina čovjeka nauči mnogim stvarima, a za Redžepa predstavlja prije svega druženje, opuštanje i slatki umor, bijeg od svakodnevice. “Planina te uči strpljenju i odgovornosti”, poručuje Redžep koji je postao odgovornija osoba i bolji čovjek jer “dok si na planini sam sa sobom račune svodiš”.