Njemački sudovi donijeli su u četirima presudama zaključak da je genocid počinjen i u Foči, Osmacima, Doboju i Kotor-Varoši

Piše: Izet PERVIZ

Prvo suđenje za ratne zločine počinjene u Bosni na teritoriji zemalja Evropske unije održano je u Danskoj. Još dok je trajao rat u Bosni i Hercegovini, pred tamošnji Visoki sud izveden je Refik Sarić. Bilo je to 1994. godine. Samo nekoliko mjeseci ranije Sarić je, skupa s porodicom, izašao iz bosanskog ratnog pakla. Od danskih vlasti zatražio je azil. Umjesto azila, uslijedila je optužnica.

Tužioci su ga teretili da je kao zatočenik u logoru “Dretelj” tokom jula i augusta 1993. godine “na vlastitu inicijativu” počeo pružati pomoć stražarima Hrvatskog vijeća obrane (HVO) u mučenju drugih zatočenika. Na kraju sudskog procesa oglašen je krivim po svih četrnaest tačaka optužnice i osuđen na osam godina zatvora. Nakon izdržane kazne, dobio je boravišnu dozvolu, mada je u presudi, kako navode mediji, stajalo i da se osuđuje na progon iz Danske. Progon nikad nije proveden jer je, u međuvremenu, Sarić postao muž i otac danskih državljana – njegova supruga i djeca dobili su državljanstva.

Za ratne zločine počinjene u Bosni i Hercegovini suđeno je i u ostalim skandinavskim zemljama. Vrhovni sud Kraljevine Norveške osudio je Mirsada Repka na osam godina. U presudi stoji da je, kao pripadnik Hrvatskih oružanih snaga (HOS), s činom majora, protuzakonito lišio slobode trinaest civila srpske nacionalnosti i odveo ih u logor “Dretelj”, u kojem je od maja do augusta 1992. bilo zatočeno 211 civila, i to 129 muškaraca i 82 žene. Osuđen je za “lišavanje slobode i nanošenje patnje žrtvama”. Prema izjavama svjedoka, utjecao je na Ahmeta Makitana da učestvuje u zločinima u “Dretelju”, a učestvovao je i u ubistvu Bože Balabana.

Sud u Norveškoj najprije je 2. decembra 2008. godine osudio Repka na pet godina i naložio mu da žrtvama isplati odštetu od 100.000 KM. Međutim, Okružni sud u Oslu poništio je ovu presudu i u januaru 2010. godine počelo je obnovljeno suđenje, koje je završilo 14. novembra 2011. Bilo je to prvo suđenje za ratne zločine u Norveškoj nakon Drugog svjetskog rata.

Mediji su pisali da je poslije nerazjašnjenog ubistva Blaža Kraljevića, komandanta HOS-a, Repak prešao u komandu HVO-a, gdje je bio glavni vojni inspektor za Hercegovinu. Postoje indicije, navodili su neki mediji, da su ga krajem 1993. godine hrvatske tajne službe sklonile u Norvešku skupa s porodicom. Od 2011. godine ima norveško državljanstvo.

Ahmetu Makitanu, koji se spominje i u presudi Mirsadu Repku, suđeno je pred Okružnim sudom u Stockholmu. Osuđen je na pet godina. Kao pripadnik HOS-a, mučio je 21 zatočenika, civila srpske nacionalnosti u logoru “Dretelj” između maja i augusta 1992. godine. Priznao je samo zločine za zlostavljanje i tvrdio da mu je bilo naređeno da ih čini. Bio je stražar u “Dretelju”. I njega su, kako su to pisali neki mediji, hrvatske tajne službe krajem 1993. godine sklonile u Švedsku, gdje je kasnije dobio i državljanstvo. Uhapšen je u januaru 2010. godine, a suđenje je počelo 5. oktobra iste godine. Bio je dužan isplatiti odštetu svojim žrtvama.

U Švedskoj je suđeno i Džekiju Arklovu, švedskom državljaninu koji se kao plaćenik borio u redovima HVO-a. On je u novembru 2006. godine priznao krivicu. Okrivljen je za ratni zločin, ali nije mu izrečena posebna kazna pošto je već bio osuđen na doživotni zatvor zbog ubistva dvojice švedskih policajaca. Idriz Merzić, predsjednik Udruženja logoraša Mostar, smatra ga jednim od najvećih zločinaca. “Džeki Arklov je bukvalno bio zvijer koja je hodala i sijala smrt. Pamte ga logoraši iz ‘Dretelja’, ‘Heliodroma’, ‘Gabele’… U svojim zločinima primjenjivao je sve fašističke metode mučenja. Logoraše je bukvalno tukao do iznemoglosti ili smrti, pucao po njima, ranjavao ih i zaista nemilosrdno mučio na svakakve načine”, kazao je Merzić svojevremeno medijima, dodajući da se Arklov otvoreno izjašnjavao kao nacista.

Tadašnja državna tužiteljica Švedske Lise Tam kazala je da je Arklov pljačkao i mučio ratne zarobljenike i civile, pri čemu je iskazao “izuzetnu brutalnost”. “Zločini su počinjeni 1993. godine, uglavnom tokom ljeta”, kazala je tužiteljica Tam medijima.

Džeki Arklov bio je i prije osuđen za ratne zločine. Još 1995. godine sud u Mostaru osudio ga je na trinaest, ali je Vrhovni sud u Sarajevu kaznu smanjio na osam godina. U zatvoru je odležao samo jednu godinu. Oslobođen je u procesu razmjene zarobljenika. Godine 1996. vratio se u Švedsku, gdje je ponovo uhapšen, ali je zbog nedostatka dokaza pušten na slobodu. Nova istraga pokrenuta je 2004. godine i rezultirala je priznanjem. Arklov je tada već bio osuđen na doživotnu kaznu: skupa s još dvojicom pljačkaša 28. maja 1999. godine opljačkao je banku u Kisi, u Östergötlandu, odakle su odnijeli 2,6 miliona kruna. Na autoputu u Malexanderu, 25 kilometara udaljenom od Kise, zaustavila su ih dvojica policajaca – Ole Boren i Robert Karlstrom, ali ovi su ih napali i ubili njihovim oružjem.

Dok su se u skandinavske zemlje pokušali sakriti zločinci iz redova HVO-a i HOS-a, dotle su zločinci iz redova VRS-a spas pokušali potražiti u Njemačkoj. Međutim, tamošnje pravosuđe pokazalo se oštrim i beskompromisnim. Njemačke sudije nisu se nimalo libile da termin etničko čišćenje iz 1992. godine, koji se nametnuo u javnom prostoru evropskih zemalja, nazovu genocidom i da bez imalo milosti odsijeku najviše kazne. Vrhovi sud u Düsseldorfu izrekao je Nikoli Jorgiću četverostruku doživotnu kaznu zatvora. U presudi od 26. septembra 1997. godine stoji da su zločini koje je Jorgić počinio u Doboju “čin genocida”. Evropski sud za ljudska prava odbio je 2007. godine Jorgićevu žalbu.

Nikola Jorgić osuđen je za ulogu u “masakru u Doboju”. Ova sintagma odnosi se na niz ratnih zločina koje su počinili JNA i paravojne jedinice lojalne SDS-u, pogotovo “Martićevci” i “Beli orlovi”, u okolici Doboja ili u samom gradu od aprila do jeseni 1992. godine. Prema presudi Višeg suda iz Düsseldorfa, u tom periodu JNA i “srpske paravojske” krenule su u koordiniranu akciju etničkog čišćenja Doboja. Elementarni temelji egzistencije Bošnjaka i Hrvata na tom području uništeni su silom.

Prema popisu iz 1991. godine, Doboj je imao 102.000 stanovnika (41,1 posto Bošnjaka, 38,8 posto Srba i 12,9 posto Hrvata). Srbi su središte grada zauzeli 3. maja 1992. godine, dijelovi grada s bošnjačkom većinom napadnuti su teškom artiljerijom, a mlađi muškarci i pripadnici inteligencije nepravomoćno su uhapšeni. Selo Mala Bukovica opkoljeno je u aprilu, bošnjačkom stanovništvu bilo je zabranjeno napuštati selo, a nakon dva mjeseca muškarcima su oduzeti novac i sve vrijednosti te su deportirani u logor. Selo Bukovačke Čivčije zauzeto je 4. maja, muškarci su istjerani iz kuća, pretučeni i odvedeni u logor, a džamija je razorena eksplozivom. Selo Grapska napadnuto je tenkovima, raketama i minobacačima jer je stanovništvo odbilo predati oružje. Zarobljeno stanovništvo bilo je prinuđeno pješačiti do Bosanske Kostajnice, gdje su muškarci razdvojeni i odvedeni u logor, a žene i djeca potovareni u autobuse i odvezeni daleko od svojih domova. Selo Ševarlije ostalo je pošteđeno do ljeta, tako da je dosta mještana uspjelo pobjeći, preostali su 17. ili 18. juna skupljeni u središtu sela i premlaćeni. U Doboju su postojala najmanje četiri logora.

Jorgić je proglašen krivim jer je u Grabskoj sa svojom jedinicom poznatom kao “Jorgina grupa” ubio 22 mještana, uglavnom žene, djecu i starce, koji su se, prestrašeni ratnim razaranjima, skupili na otvorenom. Tri zarobljenika morala su odnijeti leševe u zajedničku grobnicu. U Ševarlijama je uhapsio između četrdeset i pedeset mještana i mučio ih, a šestero je ubio, dok je sedma žrtva preminula kada je zajedno sa šest leševa zapaljena u štali. Kasnije je ubio i jednog civila u zatvoru, i to tako što mu je stavio limenu kantu na glavu te ga tako brutalno lupio drvenom palicom da je ovaj na licu mjesta preminuo.

Jorgić je živio u Njemačkoj, odakle je početkom rata, ostavivši suprugu i djecu, došao u Bosnu. Uhapšen je u decembru 1995. godine na aerodromu prilikom povratka u Njemačku. Umro je 2014. godine u zatvoru od raka.

I Đurađ Kušljić osuđen je na doživotnu kaznu, a u presudi piše da je genocid izvršen i na području općine Kotor-Varoš. Njemu je presudio Bavarski vrhovni zemaljski sud u Münchenu. Osuđen je za sudjelovanje u genocidu, odnosno za ubistvo šestero civila bošnjačke nacionalnosti i za izdavanje naredbi za progon nesrpskog stanovništva dok je bio šef policije u Vrbanjcima. Prvostepenom presudom od 16. decembra 1999. godine bio je proglašen krivim za izvršavanje genocida, ali je u žalbenom postupku pred Saveznim vrhovnim sudom kvalifikacija promijenjena u “sudjelovanje u genocidu”, a kazna je ostala ista – doživotni zatvor. Nakon dvije godine provedene u istražnom zatvoru u Münchenu, prebačen je u zatvor u Straubingu, u kojem je odležao pet godina i dva mjeseca. Pušten je iz zatvora 2006. godine.

O puštanju iz zatvora Kušljić je 2008. godine govorio za srbijanske medije: “Pisao sam njemačkom tužilaštvu da ponovi proces protiv mene jer sam osuđen za djelo koje se praktički nije ni dogodilo, ali odgovor nisam dobio. Čak je i sudija s prvog procesa protiv mene u Minhenu pisao njemačkom predsjedniku da me pomiluje, a potom je formirana i komisija koja je trebala da ispita moj slučaj. Ubrzo je njemački savezni tužilac donio odluku da budem pušten iz zatvora, jer je to bio najelegantniji način da se izvuku iz pravnog ćorsokaka u kojeg su sami sebe doveli, ali je presuda ostala na snazi. Protjerali su me iz Njemačke polovinom 2006. i zauvijek mi zabranili ulazak u tu zemlju.” Kušljić je u medijima objašnjavao kako za puštanje iz zatvora treba zahvaliti presudi Haškog tribunala kojom je Radoslav Brđanin oslobođen tačke optužnice koja ga teretila za genocid u trinaest općina, među kojima je bila i općina Kotor-Varoš – prvostepena presuda Radoslavu Brđaninu izrečena je 1. septembra 2004. i osuđen je na 32 godine, a drugostepena 3. aprila 2007. godine, kada mu je kazna smanjena na 30 godina.

Đurađ Kušljić otišao je 1993. godine u Njemačku, a 1995. se, kako su pisali mediji, zaposlio kao kuhar u gostionici Elizabete Hones, koju je kasnije i oženio. Potom je radio u građevinskoj firmi koju je otvorila njegova žena. Jednog dana 1998. godine njegova komšinica iz Kotor-Varoši ga je prepoznala na ulicama Münchena i odmah otrčala u policiju. Prije rata bio je nastavnik matematike i fizike te direktor osnovne škole u Vrbanjcima u dva navrata. Nakon protjerivanja iz Njemačke, radi kao nastavnik u jednoj osnovnoj školi u Banjoj Luci, a 2014. godine na općim izborima bio je kandidat za poslanika u NSRS-u ispred političke partije Snaga naroda.

Genocid je počinjen i na nekadašnjem području općine Kalesija, kažu njemački sudovi. U presudi Maksimu Sokoloviću Viši sud u Düsseldorfu označio je da je kriv za “podržavanje i pomaganje genocida”. Osuđen je na devet godina. U presudi iz 1999. godine stoji da je kao vođa četničke paravojne formacije u blizini svog rodnog sela Osmaci surovo mučio barem pet zatočenika bošnjačke nacionalnosti. Uhapšen je 1996. godine u jednom njemačkom selu. Umro je u zatvoru, kako je to u spomenutom intervjuu izjavio Đurađ Kušljić.

Novislav Džajić osuđen je pred Vrhovnim sudom u Münchenu na pet godina. Iako u presudi stoji da je lično oslobođen krivice za genocid, Bavarska sudska komora zaključila je da je u Foči 1992. godine počinjen genocid. Uhapšen je 1996. godine u Münchenu. Proglašen je krivim za četrnaest slučajeva ubistva i jedan slučaj pokušaja ubistva. U bošnjačkom selu Đeđevu 21. aprila 1992. godine mučio je trinaest civila bošnjačke nacionalnosti prije nego što ih je ubio. Dva mjeseca poslije učestvovao je u ubistvu četrnaest civila bošnjačke nacionalnosti, mještana Trnovače. Svjetski mediji prozvali su ga hodajućim genocidom.

U Münchenu je uhapšen i Duško Tadić. Bilo je to u decembru 1994. godine. Bio je to u Njemačkoj, ali i u Evopi, prvi uhapšeni optuženik za ratne zločine počinjene u bivšoj Jugoslaviji. Protiv njega je započet sudski proces na Vrhovnom regionalnom sudu Bavarske, ali uskoro iz Haškog tribunala dolazi zahtjev za izručenje i njemačke sudske vlasti ga isporučuju u Hag. Ondje je na kraju osuđen na dvadeset godina za zločine u Kozarcu i prijedorskim logorima. Vraćen je u Njemačku u zatvor, odakle je pušten 2008. godine, nakon odsluženja dvije trećine kazne. Živi u Srbiji.