U Banatskom Brestovcu živi pedesetak bošnjačkih porodica koje su 1946. godine doselile iz Novog Pazara, Tutina, Bijelog Polja, Sjenice, Prijepolja i Priboja. Istini za volju, prvi put bio sam u prilici da sretnem Bošnjake koloniste u Vojvodini

Piše: Bajro PERVA

Polazeći na put u Beograd i Vojvodinu, budući da je bio petak, planirao sam džumu klanjati u mesdžidu u srbijanskom gradu Loznici, na desnoj obali Drine. U putu sam dobio obavijest od mog prijatelja Dike Vračića, glavnog hizmećara tamošnjeg džemata, da je njihov imam u bolnici te da će Loznica ovaj put ostati bez džume. Predložio je da se nađemo u Gornjem Šepku, zvorničkom selu koje od Loznice dijeli Drina. Prije graničnog prijelaza Šepak put se odvaja za Gornji Šepak, selo koje je, kao umjetnička slika, okačeno na pitome podrinjske brežuljke, odakle se pruža divan pogled na Drinu i naselja na njenim obalama. Pred džamijom je bilo parkirano sijaset automobila s registarskim tablicama mnogih evropskih zemalja. Podosta Šepćana rasutih po Evropi došlo je na vikend u rodno selo. Vrlo aktuelnu hutbu održao je imam Elvir-efendija Hrnjić.

Poslije džume Diko i ja uputili smo se prema Loznici. Zamolio sam ga da svratimo kod kakvog vulkanizera jer mi je jedna guma na automobilu polahko ispuhivala. Zaustavili smo se pred radnjom Nenada Neše Ninkovića. Kad je čuo da sam iz Sarajeva, Nešo se odmah prihvatio posla i usput ispričao lijepu priču o glavnom gradu Bosne i Hercegovine. Kazao je da nikada ranije nije bio u Sarajevu i da jedva čeka da jednog dana posjeti Baščaršiju, Vrelo Bosne, Koševo. Uzalud smo Diko i ja pokušavali da mu platimo za uloženi trud, nije htio ni da čuje. Bio je to njegov pozdrav Sarajevu.

NAJMLAĐI MUHAMED U LOZNICI

Iz vulkanizerske radnje produžili smo do lozničkog mesdžida. To je manja kuća adaptirana u prostor za obavljanje namaza. Imam u džematu je Ahmed ef. Hadžiefendić iz Sakara kod Malog Zvornika. Njega su, kako kaže Vračić, postavili muftije Mevlud-efendija Dudić, predsjednik Mešihata IZ u Srbiji, i Vahid-efendija Fazlović, muftija tuzlanski. Kad nema imama, onda Vračić predvodi namaz i brine se o održavanju mesdžida. Uzgred smo razgovarali o Bošnjacima u Loznici.

“Ja sam predsednik Medžlisa IZ Loznica i član sam Sabora IZ u Srbiji. Pripadamo Mešihatu IZ, koji je pod Rijasetom u Bosni i Hercegovini. Od 2004. do 2017. godine obavljao sam i imamske dužnosti. Budući da nemam završenu medresu, nisam mogao biti zvanično postavljen za imama. Nažalost, nemam stalnog posla, jer sam obilježen kao aktivista Islamske zajednice. Ovdje ima između 800 i 830 muslimana Bošnjaka. Naš osnovni problem je što u državnim institucijama, a ni u privatnim preduzećima, nema zaposlenja za naš narod. Kratko i jasno: nismo Srbi. Iz mnogih porodica ima neko u inostranstvu ko šalje novac svojima. Poneki odlaze iz zemlje i rade po dva‑tri mjeseca pa se vrate kući da bi imali za opstanak svoje porodice u Loznici. Naš narod je, ipak, snalažljiv. Ljudi rade na pijaci, bave se prodajom tekstilne robe, voća, povrća”, objašnjava Diko.

Na kraju mi je rekao da je njegov dvanaestogodišnji sin najmlađi Muhamed u Loznici. U gradu postoji još jedan Muhamed koji ima 51 godinu. Najpoznatiji Lozničanin musliman bio je rahmetli Sinan Sakić, koji je prošle godine preselio na ahiret. Ukopan je na tamošnjem muslimanskom mezarju.

PORED MEZARA JEDINOG BOŠNJAKA IZ VOJVOĐANSKOG VLADIMIROVCA

Iz Loznice sam nastavio put prema Šapcu, odakle me navigacija odvela na neku sporednu cestu prema Sremskoj Mitrovici. Ondje sam izašao sam na autoban kojim sam se dovezao do Beograda, gdje me čekao Redžo-efendija Nukić, penzionirani imam Bajrakli džamije u ovom gradu.

Nakon šetnji ulicama starog grada i popijenih nekoliko kahvi, dogovorili smo da sutra krenemo u vojvođansko mjesto Vladimirovac, u općini Alibunar, smješteno negdje na pola puta između Pančeva i Vršca.

Iz Beograda smo krenuli u ranim jutarnjim satima. Po prelasku mosta na Dunavu, svratili smo u jedan restoran pored magistralnog puta i popili espreso koji smo nazvali – jutrušom. Redžo‑efendija kazao mi je da je u Vladimirovcu prije četrdeset dana na ahiret preselio jedan Bošnjak koji je sagradio novu kuću u tom banatskom mjestu. Evo dijela te Redžine priče:

“U Vladimirovcu je živio jedan jedini Bošnjak. Zvao se Đevad Žara Ipekli. Upoznao sam ga prije četiri godine kod mog poznanika Đure Despinića Dalmatinca. Đevad je bio u braku s Mirjanom, ima dva sina i kćerku. Rodio se u Novom Pazaru, a u Vladimirovcu, rodnom mjestu supruge, podigao je porodičnu kuću. Bio je nadaleko poznat majstor i sve radove na kući sam je obavljao. U Münchenu je živio i radio. Ova kuća bila mu je vikendica u koju se kanio vratiti nakon penzionisanja. Kad je obolio, izrazio je želju da se ukopa po islamskim propisima. Njegova supruga Mirjana to je ispoštovala. Nakon što je preselio na ahiret, pozvala me da predvodim dženazu. Ukopan je u mjesnom pravoslavnom groblju.”

I dok smo prolazili kroz uzorana i zasijana vojvođanska polja, prisjetio sam se djetinjstva u krševitoj Hercegovini, odakle su, kao i iz drugih bosanskohercegovačkih krajeva oskudnih u žitnicama, tih godina, sjeseni, mnogi mladići odlazili u Banat da beru kukuruz. Ondje bi se zadržavali po dvadesetak i više dana. Kod gazda su imali osiguranu hranu i spavanje, a radilo se udarnički. Plaća im je, uglavnom, bila u naturi, u klipovima kukuruza koje su oni u teretnim vagonima voza dogonili na najbliže željezničke stanice u zavičaju. Odavna su kombajni zamijenili ruke berača kukuruza. Sjećam se i jedne pjesme momaka, berača kukuruza: “Dok ja bijah u ravnom Banatu, drugi uze moju curu Fatu.”

U naselju Vladimirovac danas živi približno četiri hiljade stanovnika, a 1991. godine bilo ih je 4.539, što zorno govori da se ovdje bijela kuga udomaćila.

U kući naših domaćina okupili su se porodica i komšije. Efendiju Redžu dočekali su kao najrođenijeg. Sretni su bili što će se učenjem sure Jasin na groblju, pored Đevadovog mezara, ispuniti jedna od želja rahmetlije. Nakon kraćeg odmora u kući Ipeklijevih, krenuli smo na mjesno groblje koje je mahom ispunjeno grobnicama obloženim crnim mermerom i s gotovo stopostotnim ćiriličnim natpisima na nadgrobnim pločama. Đevadov nišan jedini će biti u bijelom mermeru i s natpisom na latinici. Redžo-efendija nadahnuto je učio odlomke iz Kur’ana Časnog, a okupljeni su pažljivo slušali. Pojedini posjetioci groblja, koji su uređivali nadgrobne spomenike svojih pokojnika, krišom su pogledali u hodžu i malu družinu, kao da su se pitali otkud ‘odža u pravoslavnom groblju. S groblja smo otišli u jedan restoran na Deliblatskoj peščari te ručali i nastavili razgovor s porodicom rahmetli Đevada.

U PORODICI HODŽIĆ U BANATSKOM BRESTOVCU

Iz Vladimirovca produžujemo prema Banatskom Brestovcu, koji je od Pančeva udaljen dvadeset, a od Smedereva trideset kilometara. U tom mjestu živi pedesetak bošnjačkih porodica koje su 1946. doselile iz Novog Pazara, Tutina, Bijelog Polja, Sjenice, Prijepolja i Priboja. Istini za volju, prvi put bio sam u prilici da sretnem Bošnjake koloniste u Vojvodini. Redžo-efendija uveo me u ovu zanimljivu priču:

“Posjetit ćemo porodicu Hodžić, jednu stabilnu i obrazovanu porodicu u islamu, imaju tri sina, a Feriz je svršenik Gazi Isa-begove medrese i Fakulteta informatičkih nauka. Uz Hodžiće, ovdje žive bošnjačke porodice Islamović, Kučević, Dupljak, Rovčanin, Gojak, Međedović, Ademović, Hadžibegović i Pašić. U svojstvu imama posjećujem ih od 1970. godine. Valja napomenuti da sam 1973. godine održavao vjersku pouku u kući rahmetli Rahima-hanume Međedović. Tada je na vjerskoj pouci bilo 43 djece. Za taj moj angažman na Saboru IZ u Beogradu pohvalio me tadašnji reisul-ulema Sulejman-efendija Kemura.”

Ulazeći u naselje Banatski Brestovac, prvo što mi je zapelo za oko bilo je lijepo uređeno mezarje s gasulhanom. Ono govori o osam decenija starom prisustvu Bošnjaka u ovom mjestu. “Iako nemaju imama, oni, koliko je to objektivno moguće, čuvaju islamske običaje, održavaju svoje čisto muslimansko mezarje i gasulhanu. Postoji i kuća sa sedam dunuma zemlje gdje je bio planiran mesdžid. Tu sam za tri ramazana klanjao teraviju, potom smo postavljali imame koji nisu ostajali. Nažalost, omladina je otišla, a od 2007. godine gase se aktivnosti”, dodaje Redžo-efendija.

Odlazimo do mahale u kojoj su pretežno nastanjeni Bošnjaci. Uz domaću kahvu dočekušu, teče razgovor s Hodžićima. Tu su Ćama, Šerif, Umka, Feriz, Sead i Mustafa. Razgovaramo o Bošnjacima danas u Banatskom Brestovcu. Naši domaćini kažu da ih ima približno 180. Od toga, tridesetak je momaka neženja, među kojima su i njihovi sinovi. Momci se pravdaju da djevojke neće na selo, da ne vole raditi poslove u poljoprivredi, a o stočarstvu da i ne govorimo. Kad su dolazili 1946, kolonisti su dobijali po deset hektara zemlje. Danas su neki zaposleni u pančevačkoj rafineriji nafte, a mlađi mahom odlaze u inostranstvo. Ne kriju da je prisutna suptilna asimilacija.

Kanili smo posjetiti i stogodišnju Hajrušu Islamović, najstariju Bošnjakinju u Banatu i šire. Bila je bolesna, te je nismo htjeli uznemiravati.