Načelnik Općine Novi Grad, Semir Efendić, planira projekt kojim će oživjeti veličanstvenu prošlost Sarajeva

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Velija HASANBEGOVIĆ

Iako je prošlo skoro 150 godina od posljednjeg paše koji je vladao na području Bosne i Hercegovine, tačnije od dolaska Austro-Ugarske na naše prostore, i danas je dobro poznato da su to bili uglednici visokog položaja, kao i da su u Osmanskom carstvu bili namjesnici određenih područja. A i u samom bosanskom jeziku sve ove godine ostala je leksema “paša”, doduše nešto drugačijeg značenja, pa se nerijetko u kolokvijalnom govoru mogu čuti izrazi, poput “paša moj”, “pašohadžović”, “pašukane”, “paša nanin”, uvijek kada se neko želi pohvaliti ili kada mu se želi posvetiti posebna pažnja stavljajući ga na položaj koji mu, očito, ne pripada. Nezaobilazna je i pjesma Dine Merlina Paša moj solidni, koja je ovaj izraz potkraj 20. stoljeća dodatno popularizirala.

Treba spomenuti da su paše često bili i dobrotvori koji su po cijeloj Bosni ostavljali svoje vakufe, zadužbine i hajrate. Oni bi kasnije nosili njihova imena poput “Rustem-pašin karavan‑saraj”, “Džamija Derviš-paše”, “Most Mehmed-paše”, pa je ovo jedan od glavnih razloga zašto je naziv paša u našem narodu preživio periode Austro-Ugarske, Kraljevine SHS, NDH i komunizma. U jednom svom tekstu Ludvik Kuba, poznati češki etnolog, folklorista i slikar, koji je bio zaljubljen u sve što dolazi iz Bosne, problematizirao je pitanje zapisanih, a loših usmenih pjesama i procesa njihovog života i nadogradnje koji je bio naglo presječen i zaustavljen. O njima je kratko napisao: “To što su one zapisane ne znači da bi mogle nekada postati popravljane, dorađivane i bolje. Jednostavno, nisu imale dovoljno vremena da budu zaboravljene.” S pašama to nije bio slučaj.

Kada je riječ o Sarajlijama i Sarajevu, nema nikakve sumnje da je “paša Ali-paša” onaj najpoznatiji i najčuveniji. Iako nikada nije ponio titulu velikog vezira, makar ne ovaj Ali-paša, ostao je poznat po Ali-pašinoj džamiji, jednoj od najljepših u cijeloj BiH, a i u svijetu, čija se fotografija nerijetko može pronaći na internet-stranicama najljepše i najvrednije muslimanske arhitekture, Ali-pašinom mostu, izgrađenog u današnjim Halilovićima, po čijem je imenu i cijeli dio Sarajeva danas poznat, i po Alipašinom Polju, koje je sagrađeno sedamdesetih godina prošlog stoljeća, pretpostavlja se, na zemlji Ali-paše. Ne zna se tačno kada je rođen Ali-paša, ali se skoro sa sigurnošću zna da je porijeklom Bošnjak. Bio je poznat još i pod imenom Gazi Ali-paša, a Safvet-beg Bašagić u djelu Bošnjaci i Hercegovci u islamskoj književnosti navodi da je kao “adžemi oglan došao u Carigrad i u carskom dvoru uzgojen”.

“Dva puta je bio namjesnik u Budimu, i to 958. (1551) i 964. (1556) godine. U Sarajevu je sagradio 968. (1560) lijepu džamiju pokraj Musale i most preko rijeke Miljacke na Sarajevskom polju. I danas se po njemu zove ‘Ali-pašin most’. Po svoj prilici, umro je u Sarajevu i sahranjen pokraj džamije”, piše Bašagić.

DILEMA OKO TROJICE ALI-PAŠA

Često ga se dovodi u vezu s Ali-pašom Hadumom, također porijeklom iz Bosne, koji je isto tako bio odgajan na dvoru, te kasnije bio beg u Temšivaru Budimu 1556. i Egiptu 1560. godine. Umro je 1561. godine u Kairu i ukopan je u poznatom mezarju el-Karafa, u kojem danas živi pola miliona Egipćana. Postoji i treći Ali-paša iz ovog perioda, porijeklom iz Drozgometve pored Sarajeva, te se i za njega smatra da je on taj Ali-paša koji je sagradio džamiju i most u Sarajevu. Ovo tvrde Džemal Čelić i Mehmed Mujezinović u svom djelu Stari mostovi u Bosni i Hercegovini, a i Miroslav Prstojević u djelu Zaboravljeno Sarajevo donosi isti podatak. Međutim, mr. Enes Kazazović, autor knjige Veliki vezir Gazi Atik Ali-paša (1450?–1511), za Stav tvrdi da je riječ o potpuno drugoj osobi.

“Tri godine sam istraživao i radio na osnovu osmanskih hronika koje su sastavili Ašik-paša Zade, Dursun bey, Idris Bitlisij, hodža Sadedin, a tu su i ostali defteri vakufskih zadužbina koje je podigao Gazi Atik Ali-paša rodom iz Drozgometve. Tačan datum njegovog rođenja nisam utvrdio, ali prema nekim podacima, pretpostavlja se da je to 1450. godina. On je regrutiran u dvorsku službu, bio je odgajan na sultanovom dvoru i bio je kastriran. Nakon toga je bio haremski aga. Ima više nadimaka, Atik, u značenju stari ili oslobođeni, Hadum ili Hadim u značenju kastriran, zatim Gazi – bojovnik, vitez koji se bori na putu islama, jer je bio proslavljeni vojskovođa. Bio je veliki vezir od 1501. do 1503. godine, a zatim opet od 1506. i na toj poziciji ostaje sve do smrti 1511. godine, kada je poginuo boreći se protiv Kizilbaša, jedne vjerske sekte u Anadoliji koja se pobunila protiv Osmanske države”, objašnjava Kazazović.

Kada je riječ o drugom Ali-paši koji je bio u Sarajevu, Kazazović navodi da je u početku istraživanja mislio da se radi o istoj osobi. “Međutim, ovaj Ali-paša bio je namjesnik u Budimu, i to u dva navrata. Nadalje, ovaj Ali-paša odnio je pobjedu nad habsburškom vojskom kod Fileka u Slovačkoj, te je osvojio i brojne mađarske gradove. O njemu nisam mnogo istraživao, znam da ima nekih pretpostavki da je ovaj Ali-paša koji je sagradio džamiju i most u Sarajevu bio u srodstvu s ovim Ali-pašom iz Drozgometve, ali o ovome dokaze u dokumentima nisam pronašao. Ovdje morate znati da, kada je riječ o izvorima i hronikama, to se često zna pomiješati pošto tu ima više istaknutih ličnosti koji su živjeli u istom vremenu, nosili isto ime i, na koncu, nosili i iste nadimke. Vrlo je to teško nekad razlučiti o kojem je Ali-paši riječ kada se spominje neki događaj ili nešto drugo, ali sigurno, na osnovu deftera i primarnih izvora i dokumenata, Ali-paša iz Drozgometve nije Ali-paša koji je sagradio džamiju i most u Sarajevu”, tvrdi Kazazović.

ALI-PAŠIN MOST, A NIGDJE MOSTA NA VIDIKU

Džamija koju Ali-paša sagradi kraj Koševskog potoka, prije ušća u Miljacku, u svom natpisu nad ulaznim vratima ispisanog lijepom kaligrafijom sadrži i stihove: “Na svijetu nema sličnoga hrama.” U Prstojevićevom djelu stoji da je džamija podignuta tri godine nakon njegove smrti. “I dvije su, eto, kamene građevine bile dovoljne da obilježe prisustvo ovog bivšeg budimskog beglerbega u Sarajevu. (…) Džamija osta, do danas, kao jedna od najljepših sarajevskih džamija. O mostu, koji dade ime i čitavu kraju, pa i današnjoj željezničkoj stanici, sreću se zapisi koji svjedoče o dramatici opravki kamenog mosta u polju gdje nema kamena, već zemlje i šljunka, gdje Miljacka meandrira, gdje je teško vezivati obale, ukopavati stope, činiti most stabilnim. Odatle onda i stalni građevinski problemi 1739, 1761, 1775, 1777, 1778, 1780, 1789, 1796, 1803, 1804, 1870…”, navodi Prstojević.

Bio je to kameni most, a s vremenom je porušeno nadomještavano drvetom, pa je kasnije postavljen i drveni most, a nakon njega opet kameni, sve do njegovog nestanka u vremenu austrougarske vlasti. Prstojević piše još i da su graditelji i popravljači porušenog u nestašluku Miljacke imali dobrih glavobolja, te da se kao popravljači javljaju mimar Rade 1739, glavni mimar Mehmed-aga 1761, majstor klesar Risto 1804. godine i drugi. Čelić i Mujezinović pojašnjavaju da je most sagrađen nekad u 16. stoljeću.

“Po tom je mostu i okolni lokalitet dobio naziv Alipašin Most. Gazi Ali-paša rodom je iz ovih krajeva, (…) a osnivač je poznate Ali-pašine džamije u Sarajevu, jednog od najsuptilnijih spomenika monumentalne turske arhitekture u našim krajevima. Da li je njegov most bio isto toliko vrijedan arhitektonski objekt svoje vrste, to ne možemo reći, jer je objekt iz 16. stoljeća davno nestao i jer je upravo za njegov lokalitet vezana jedna od najdramatičnijih historija mostova u sukobu s elementarnom prirodom. Most je, vjerovatno, bio od početka temeljen na nesigurnom terenu, na rijeci koja ovdje meandrira, a meandriranje je općenito poznato kao vrlo nepovoljno za stabilizaciju obala. Budući da je teren mekan, da kamena uopšte nema, već se radi isključivo o nanosu šljunka i zemlje, mostogradnja je morala biti temeljena na šipovima, a na krajevima oslonjena na nesigurne obale, eventualno djelomično zaštićena priobalnim podzidima.”

Kada je tačno nestalo Ali-pašina mosta, ne može se reći. Međutim, arhivski materijali sve do kraja 19. stoljeća neprekidno osvjetljavaju ovaj objekt kao stalni građevinski problem, te govore da je opstanak mosta na ovom mjestu bio konstantno problematičan. Danas, većina stanovnika Alipašinog Polja i naselja oko Ali-pašinog mosta vjerovatno da i ne zna odakle potječu ovi toponimi. Semir Efendić, načelnik Općine Novi grad, priznaje da ni on donedavno nije znao odakle i otkad oni potječu. “Vidite, Ali-pašin most, a nigdje mosta na vidiku. Otkud čovjek da zna zašto se zove cijelo naselje Alipašin Most. Nadalje, nisam znao da li Alipašino Polje datira od vremena kada se gradilo ovo naselje, ili iz nekih ranijih vremena. To je danas termin koji se veže za naselje velikih i visokih stambenih zgrada u Novom Gradu. Poslije toga sam se sreo s našim književnikom Halidom Kadrićem, koji je napisao dva velika historijska romana koja su u vezi s 19. i 20. stoljećem i u njima je dosta detaljno obradio ono što se u tom periodu dešavalo na ovim prostorima. Pitao sam ga da pokuša provjeriti svu ovu priču oko ovih toponima. Nakon izvjesnog vremena mi je rekao da je pronašao podatke vezane za ovu temu. Rekao mi je da je Ali-paša za svoje vojne zasluge dobio zemlju u poljima pored Sarajeva koja se nalazila na lokalitetu sadašnjeg Alipašinog Polja i Alipašinog Mosta. Dakle, s dvije strane rijeke Miljacke se nalazila ova zemlja”, rekao je Efendić, te dodao da preko stotinu godina postoji željeznička stanica Ali-pašin most, koja i danas funkcionira u sklopu teretnih željeznica.

“U vrijeme agresije koristila se i za prijevoz putnika. Voz je išao od ove do Željezničke stanice i bio je specifičan po tome što je bio strašno spor. Sjećam se da su se ljudi šalili da se može izaći, završiti posao i ponovo stići vratiti na taj isti voz”, kroz smijeh će Efendić.

U PLANU JE REALIZACIJA ALI-PAŠINOG PARKA I REPLIKA MOSTA

U katastru Općine Novi Grad koji je urađen za vremena Austro-Ugarske, cijelo područje s jedne strane Miljacke nazvano je Alipašino Polje, a s druge Alipašin Most. Prema riječima Dine Mandžuke, inženjera geodezije i šefa katastra Općine Novi Grad, sve se ovo lijepo vidi na austrougarskim katastarskim kartama. “Od 1882. do 1886. godine Austro-Ugarska je premjerila cijelu Bosnu i Hercegovinu. Ovo su najstarije karte koje imamo i to je prvi put da je mjerena zemlja na ovaj način. U vrijeme Osmanskog carstva bio je sistem tapije. Tu nije bilo grafički ništa uređeno, već atributivno, ili opisno. Gruntovna knjiga još uvijek vodi podatke na osnovu ovih austrougarskih mjerenja, a oni su kod nas stavljeni van snage 1973. godine, jer se ovo područje avionski premjerilo.”

“Gledali smo katastarski nacrt koji tačno pokazuje mjesto gdje je nekada bio Ali-pašin most. Kasnije smo u krugu jedne firme primijetili kamene ostatke nečega što bi moglo imati veze s nekom građevinom. S obzirom na to da je riječ o firmi koja se nalazi u neposrednoj blizini Miljacke na lokalitetu Alipašin Most, pitali smo vlasnika firme o čemu je riječ”, tvrdi Efendić.

Faruk Dizdar, vlasnik firme “Grami Trade”, koja posjeduje dva velika kamena na dva ulaza, ispričao je zanimljivu priču: “Kada smo 2007. godine pravili ovaj FIS-ov objekt, kopali smo dolje do dna Miljacke, haman 6 metara. Slučajno sam bio tu kada je majstor s bagerom kopao i čuo sam da je nešto kucnulo. Pitam ga šta je to, kaže mi da je izgleda udario na neki veliki kamen. Ukazala se bjelina, to je bilo sve dolje u mulju zatrpano. Oba kamena koja smo iskopali bila su s ove strane Miljacke. Izvadili smo ih, šmrkom oprali. Odmah smo vidjeli da to kamenje datira nekad iz davnina. Ima u jednom preko tone, sigurno. Iz Zavoda su dolazili i nudili mi da ga kupe, nisam dao. Neka ih, neka stoje tu. Nudili mi da kažem cifru, ama neću ništa, drago mi je bilo da ostanu ovdje na kapijama da ih sačuvam. Kad se načelnik pojavio i kad mi je rekao šta je planirao s njima uraditi, odmah sam se složio i rekao mu neka ih nose.”

Načelnik Efendić kaže da, kada su ih vidjeli, pretpostavili su da je riječ o ostacima nekadašnjeg Ali-pašinog mosta, pa su se dogovorili s vlasnikom firme da ih odatle dislociraju. “Mi imamo pogodan prostor na Alipašinom Polju u A-fazi da ove, pretpostavljamo, temelje nekadašnjeg Ali-pašinog mosta ovdje prenesemo i da napravimo drvenu repliku drvenog mosta, makar kako je on nekada mogao izgledati, pošto nemamo nijednu sačuvanu fotografiju niti sliku ovog mosta. Nazvali bismo taj dio Ali-pašin park, ali vidjet ćemo još oko toga. Uglavnom, važno nam je da imamo to mjesto gdje bismo obilježili postojanje ovog mosta, kako bi stanovnici Alipašinog Polja, jednog od najvećih naselja u BiH, saznali zašto se njihovo naselje zove Alipašino.”

Efendić pojašnjava zašto je to važno. “Moram reći da smo mi kao narod bili uskraćeni za svoju historiju, a sve kako bi se ova zemlja uništila. Ti pokušaji nisu ništa novo i ti napadi na naš jezik, kulturu, tradiciju i historiju nešto su što traje u kontinuitetu. A, s druge strane, da bismo znali kuda idemo u budućnost, ne možemo to znati ako ne poznajemo svoju prošlost, koja je zaista veličanstvena. Za nas je generalno važno da znamo svoju historiju, a važni su nam i ovi detalji koji su vezani za određeno podneblje. Ne počinju stvari ovdje od jučer, ili prekjučer. Najdominantniji narodi u svijetu izuzetno dobro poznaju svoju historiju i svoj nacionalni ponos grade na velikoj historijskoj ulozi koju su imali. Mi ovo moramo više baštiniti jer je historija Bosne takva riznica i državnog, i kulturnog, i vjerskog života, da u sebi sadrži moralnu osnovu na kojoj se mogu izgraditi carstva.”