Dan džamija u Bosni i Hercegovini obilježava se 7. maja u znak sjećanja na banjalučku ljepoticu Ferhadiju, koja je srušena 7. maja 1993. godine. U Prijedoru su džamije rušene prije onih u Banjoj Luci. Ovo je priča o Čaršijskoj džamiji u Prijedoru, zapaljenoj 31. maja 1992. godine

Sjećanja na teške ratne godine kada su Bošnjaci odvođeni u logore, mučeni, ubijani i raseljavani, a njihove kuće i vjerski objekti rušeni i uklonjeni, još su svježa i bolna.

Islamska zajednica u Bosni i Hercegovini, kao glavna duhovna institucija Bošnjaka, dala je veliki doprinos u trganju od zaborava genocida, urbicida i kulturocida koji je sistematski vršen nad bošnjačkim vrijednostima. Tih godina, za Bošnjake najtežih, srušena je banjalučka ljepotica, džamija Ferhadija, kulturni spomenik i nacionalno blago ne samo Bošnjaka već svih naroda i religija na ovim prostorima. Rijaset Islamske zajednice u BiH donio je odluku o proglašenju 7. maja kao Dana džamija, u znak sjećanja na 7. maj 1993. godine, kada je srušena Ferhadija. Istog dana 2001. godine ubijen je Cazinjanin Murat Badić, koji je zadobio smrtne rane od srpskih ekstremista koji su izazvali velike nerede i onemogućili polaganje kamena temeljca za obnovu Ferhadije.

ZAPALILI DŽAMIJU I NAPRAVILI PARKING

U Prijedoru su džamije rušene prije onih u Banjoj Luci, a prva je stradala Čaršijska džamija u centru grada, koja je zapaljena 1992. godine, također u maju.

Omer ef. Redžić, imam Čaršijske džamije, iako je u džemat došao nakon rata, kaže da je sjećanje o rušenju ove džamije još svježe. “Srušena je 1992. godine, a na njenom mjestu napravljen je parking koji je ograđen. Nišani su odvezeni u mjesno mezarje Pećani i pokopani su da bi ostali skriveni. Nakon prestanka agresije i svega što se u Prijedoru dogodilo, ponovo se krenulo u obnovu Čaršijske džamije, a pokojni Dubravko Lovrenović, odnosno Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, 2003. godine ovu džamiju proglasila je nacionalnim spomenikom. Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH insistirala je da džamija mora ostati u istim gabaritima i arhitektonskom izdanju kakva je bila prije rata i, evo, danas imamo istu onakvu džamiju kakva je bila prije, koju krasi sve ono što ju je krasilo prije rata, pa čak i drvena munara”, kaže efendija Redžić.

Posljednji prijeratni imam Čaršijske džamije u Prijedoru bio je današnji bihaćki muftija Hasan ef. Makić, koji je bio i svjedok rušenja džamije. On se poslije rata uključio u obnovu džamije i pregovore vođene između Islamske zajednice u BiH i predstavnika lokalne vlasti u Prijedoru. Makić ističe da je Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH odigrala ključnu ulogu u svemu tome, naloživši Opštini Prijedor i Ministarstvu za prostorno uređenje Republike Srpske da džamija mora biti obnovljena u identičnom obliku kakva je bila i prije rata. “Otišao sam u posjetu Opštini Prijedor i razgovarao s tadašnjim načelnikom i predstavnicima Opštine, da bi 2002. ili 2003. godine dogovorili obnovu džamije po uvjetima koje je ponudila Opština. Ali, onda se javila Komisija za zaštitu nacionalnih spomenika BiH i sve to stopirala, zahtijevajući da se džamija izgradi identično prijašnjem izgledu.

U tom pogledu ovlastili su Ministarstvo za prostorno uređenje RS-a da bude nadležno za objekte koji su pod nacionalnom zaštitom i mi smo krenuli ispočetka s papirologijom, što nam je oduzelo koju godinu više, ali smatram da je dobro što se Komisija uključila u obnovu i što je džamija vraćena u prvobitni oblik i položaj. Još je produžena za dva metra koja su bila skraćena poslije Drugog svjetskog rata, jer je džamija izlazila ta dva metra na trotoar glavne ulice. Sad je džamija dimenzija 19 x 11 metara, iako je vraćena u harem nekoliko metara, a na današnjem korzu tih nekoliko metara označeno je drugom bojom da se zna da je tu nekada bila džamija. Otvorena je 2008. godine u ljeto, obnova je trajala 4-5 godina i uglavnom su sredstva sakupili Prijedorčani, nešto je dao i Rijaset Islamske zajednice u BiH”, podsjeća Makić.

Prema informacijama iz dokumenta Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika BiH, na hronogramu iznad ulaznih vrata Čaršijske džamije ispisan je hadisi‑kudsi, a unutar hronograma spominju se 1840. i 1904. godina kao godine u kojima je džamija obnavljana, a u haremu džamije najstariji sačuvani nišan potječe iz 1832. godine. Međutim, efendija Redžić kaže da je džamija još starija od navedenih datuma.

“Ona je, ustvari, nastala kao ‘nusprodukt’ Sultan Ahmedove džamije u Starom gradu. Te dvije džamije čine ovaj džemat i ta džamija u Starom gradu djelo je sultana Ahmeda koju je on izgradio, a kada se pojavila potreba, on je za njegovu vojsku i svitu dao da se izgradi još jedna džamija, a to je upravo ova ovdje u centru grada za koju pouzdano znamo da je još barem stotinjak godina starija od spomenutih datuma. Zemlju za ovu džamiju dali su najugledniji ljudi, namjesnici, begovi i age čiji se mezari nalaze u haremu džamije”, kaže Omer ef. Redžić.

Zastrašujući podatak koji se navodi u dokumentu Komsije ustvari je činjenica da je rušenje džamije bilo planirano regulacionim planom centralne zone Prijedora sa spomeničkim kompleksom iz 2000. godine. Ovim je planom “utvrđeno da je predviđena dislokacija džamije s ciljem proširenja ulice”. Dakle, nema sumnje da je rušenje Čaršijske i ostalih džamija bilo zaista planirano i pripremano.

DŽAMIJA GORJELA DVA DANA

Hasan ef. Makić, kao imam Čaršijske džamije u Prijedoru, bio je svjedok njenog paljenja, rušenja i uklanjanja njenih ostataka. Za imama Čaršijske džamije i glavnog imama Medžlisa IZ u Prijedoru imenovan je 1. maja 1985. godine i na tom položaju proveo je 7 godina, kada ga je kao imama zatekla agresija na Bosnu i Hercegovinu. Tih je dana, kaže, teško bilo biti Bošnjak musliman u Prijedoru, a imami su predstavljali posebne mete srpskih ekstremista.

“Posljednju džumu klanjao sam 30. maja 1992. godine, kada je već sve bilo u teškoj atmosferi. Sjećam se te džume, kada smo odlučili da samo proučimo hutbu i ja sam tada rekao da nećemo ništa vaziti, zatim sam proučio dovu i razišli smo se. Džamija je sutradan, 31. maja, zapaljena. Bio sam taj dan u imamskom stanu, u stambenoj zgradi preko puta džamije. Boravak u imamskoj kući bio je nesiguran, te sam morao s porodicom da pređem u stan preko puta. Džamija je zapaljena iza ikindija‑namaza. Istovremeno je zapaljena džamija u Starom gradu i džamija u Zagradu, kao i veliki broj kuća pokraj Sane. Gledao sam s prozora u predvečerje kada je džamija uveliko gorjela, sve je bilo crveno i plamen je izbio na krov. Crijep je počeo pucati, a zatim je plamen zahvatio donji dio munare koja je bila drvena i visoka. Kada je odgorio njen donji dio, munara se odlomila u pravcu abdesthane i nastavila gorjeti obuhvativši sve grede i drvenu građu. Džamija je gorjela dva dana, a zatim su došli predstavnici komunalnog i pokupili sve ostatke džamije, pa čak i metalnu ogradu koja se nalazila oko harema džamije. Sve je uklonjeno, tako da nije ostao nikakav trag, kao da džamija tu nikada nije ni postojala”, prisjeća se muftija Makić.

Muftija Makić sjeća se i kako su ga u prijedorskoj policijskoj stanici, u koju je došao tražiti dozvolu za kretanje kako bi izašao iz Prijedora i došao u Bihać, priveli i odveli u logor Manjača. U tom logoru proveo je dva mjeseca: “Prema svima u logoru postupali su isto i prvih nekoliko dana bio sam izuzetno maltretiran, udaran palicama, psovali su mi i vrijeđali me. U Manjači je bilo 14 imama i jedan svećenik iz Ljubije. Tada smo mi, vjerski službenici, zahvaljujući intervencijama banjalučkog muftije Ibrahima ef. Halilovića i biskupa Franje Komarice, uz dogovor s generalom Momirom Talićem, pušteni iz Manjače i dovedeni u Banju Luku.

Po nas su tad došli predstavnici Merhameta iz Banje Luke, a zatim smo bili razmješteni po muslimanskim kućama. Onda je muftija Ibrahim ef. Halilović nazvao moju suprugu, koja je sve vrijeme bila u stanu preko puta džamije u Prijedoru, i rekao joj da dođe u Banju Luku. Ona je s djecom sjela u voz i dovezla se, a zatim smo u razmjeni pušteni. Hvala Bogu, porodica nije nastradala. Nakon spajanja s porodicom, odvedeni smo u razmjenu na Vlašiću, koja se desila 1. oktobra 1993. godine, i tako sam oslobođen.”

JEDINI OBJEKT SA ZASTAVOM BOSNE I HERCEGOVINE

Omer ef. Redžić naglašava da obnova i stavljanje u funkciju objekta Čaršijske džamije predstavlja vrlo značajan moment za Bošnjake u ovom dijelu Bosne i Hercegovine.

“Čaršijska džamija za Bošnjake u Prijedoru vrlo je značajna institucija i jedina ispred koje stoji bosanskohercegovačka zastava, koja je postavljena pored zastave Islamske zajednice. Nigdje više u Prijedoru nećete vidjeti zastavu Bosne i Hercegovine, osim ovdje ispred džamije. Jako je bitna za Bošnjake, predstavlja ogledalo nas Bošnjaka ovdje i smatramo da je Čaršijska džamija zaista jedina institucija koja pokazuje da Bošnjaka ovdje ima. Ona je kičma Bošnjaka u institucionalnom, duhovnom i kulturnom smislu jer okuplja Bošnjake u svim tim segmentima.

Prijedor, nažalost, u kolektivnoj slici države u kojoj mladi nafaku traže van Bosne i Hercegovine ne zaostaje nimalo. Ako se ovakvim tempom bude napuštao Prijedor i prodavale kuće, Islamska zajednica morat će tražiti način kako da održi islam i bošnjaštvo na ovim prostorima”, ističe Redžić dodajući da pri Čaršijskoj džamiji djeluje Biblioteka “Hasan Škapur”, a tu je i moderno opremljen amfiteatar.

“Čaršijska džamija trebala bi biti tretirana od strane nadležnog ministarstva u Vladi RS-a jer u odluci Komisije za zaštitu nacionalnih spomenika piše da bi RS trebala voditi računa o njoj, ali, nažalost, mi do sada nismo imali pomoći, osim što smo ovih dana dobili donaciju za restauraciju munare”, negoduje Omer ef. Redžić.

Nema dileme da su Islamska zajednica, njeni objekti i imami uvijek bili i ostali simboli i čuvari islama i bošnjaštva u Bosni i Hercegovini. U tom će kontekstu i Čaršijska džamija ostati da prkosi zločincima koji su htjeli zatrti trag islamu i bošnjaštvu na ovim prostorima.