fbpx

Prije 26 godina poginuo je borac rijetko viđene hrabrosti i skromnosti: Husein Račić Račo, heroj bez ordenja

“Kod Rače nije bilo kalkulacija. Kad bismo krenuli u akciju, on bi samo tiho kazao 'Idemo, momci' i prvi krenuo. Tako mi Allaha, da niko od nas ne krene, on bi sam otišao do zacrtanog cilja. Toliko je bio odlučan, ali je isto tako znao i koga ima u svom vodu”, svjedoči Abdullah Zorić

 

 

 

Piše: Amir SIJAMHODŽIĆ

Za Bosnu se od pamtivijeka živjelo i ginulo. Kraća ili duža razdoblja mira uzimala su danak u znoju i brizi za svakodnevno preživljavanje, a turobni periodi rata danak u krvi i životima njenih najboljih ljudi. Kako su odmicale godine i stoljeća, plima zaborava brisala je sjećanja na mnoge od njih. Bez obzira na to što su društvene prilike i materijalne mogućnosti kudikamo povoljnije nego ikad u poznatoj bosanskoj prošlosti, opći je dojam da je premalo toga zapisanog, publiciranog i sistematski pohranjenog, a tiče se posljednje bosanske ratne tragedije i velike epopeje boraca i starješina Armije Republike Bosne i Hercegovine. Zraka svjetla u još nedovoljno rasvijetljenom i opisanom ratnom putu Armije RBiH jeste i priča o Rači, Huseinu Račiću, borcu i starješini koji je životom posvjedočio ljubav prema domovini. Priča o borcu kojeg su njegovi saborci doživljavali kao čovjeka instituciju tek je dio duga koje ovo društvo osjeća prema njemu, njegovoj supruzi i troje djece.

Husein Račić (sin Muharema i Hasnije) rođen je 1958. godine u Varoškoj Rijeci kod Bužima. Nakon odsluženja vojnog roka, zaposlio se u Sloveniji, gdje je radio oko pet godina. Bio je oženjen suprugom Fadilom, s kojom je dobio troje djece, sinove Ilfada i Sabahudina te kćerku Ilfadu. Po izbijanju agresije na Republiku Bosnu i Hercegovinu odmah je stupio u redove Armije RBiH. Sudjelovao je u skoro svim važnijim bitkama sve do ranjavanja u akciji “Breza ’94” 8. septembra 1994. godine. U toku rata prošao je i obuku u Nastavno-regrutnom centru u Koprivni kod Cazina. Poginuo je 21. novembra 1994. godine u rejonu Rajnovca, općina Velika Kladuša, a pokopan je u džematskom mezarju u Varoškoj Rijeci. Posthumno je proizveden u čin čelnika Armije RBiH 29. decembra 1995. godine. Više je puta nagrađivan od komandanta 505. brigade Petog korpusa ARBiH. Poginuo je na dužnosti komandira 2. voda u 1. četi Drugog bataljona. Iza Huseina Račića Rače ostao je i ratni dnevnik koji je vodio u drugoj polovini 1993. godine.

UVIJEK NA VISINI ZADATKA

Husein se oženio 1979. godine. Njegova supruga Fadila kaže da je on prije rata oko pet i po godina radio u Sloveniji, koju je na nagovor oca napustio 1985. godine. “Husein i ja smo fino živjeli. Dok je radio u Sloveniji, bavili smo se poljoprivredom i od toga primarno živjeli. Djeca su bila mala, radilo se puno, patilo i svakako prolazilo, ali takvo je vrijeme bilo. Imali smo konja, ovce i krave. Nakon što je došao kući, još više smo se okrenuli poljoprivredi. Kupili smo još jednog konja i išli svijetu orati njive i raditi sve ostale težačke poslove. Tako je bilo i kasnije i u toku rata. Kad god bi dobio slobodno i došao kući, Husein nam je pomagao jer je stvarno volio raditi. Nastupanjem rata odmah se uključio u Teritorijalnu odbranu Bužim, gdje je sve do pogibije, više od dvije i po godine, proveo u 505. brigadi”, priča Fadila.

Veći dio rata u Račinom vodu bio je i Abdullah Zorić, kojeg su saborci zvali Elky. Osim oslobađanja Ćorkovače, s Račom je sudjelovao u “Munji ’93”, potom na Spahića Glavici, te u velikom broju bitaka na “prvoj autonomiji”. Jedno od najtežih zajedničkih iskustava bilo im je sudjelovanje u “Februarskoj ofanzivi”, kada su imali oko 20 promrzlih ili ranjenih boraca iz voda. “Naš komandir voda, rahmetli Račo, bio je komandir kakvog bi svi u ratu poželjeli, uvijek skroman i tih, ali i uvijek odvažan i hrabar. Mi saborci smo ga cijenili i poštovali. U posebnom sjećanju ostalo mi je njegovo razumijevanje za svaku situaciju u kojoj bi se neko od nas zadesio. Skupa smo učestvovali u svim akcijama do sredine 1994. godine. Teško je izdvojiti bilo koju akciju da rahmetli Račo nije bio na visini zadatka. Prepoznatljivo za njega bilo je to da je rijetko kad rasklapao kundak od automatske puške. Međutim, kad bi to uradio, znali bismo da slijedi žestoka borba i da će da se ‘žiči’. Kod Rače nije bilo kalkulacija. Kad bismo krenuli u akciju, on bi samo tiho kazao ‘Idemo, momci’ i prvi krenuo. Tako mi Allaha, da niko od nas ne krene, on bi sam otišao do zacrtanog cilja. Toliko je bio odlučan, ali je isto tako znao i koga ima u svom vodu. Račo je imao još jednu dobru osobinu. Znao je uvažiti prijedlog i sugestiju od bilo kojeg saborca. Bio je zreo i porodičan čovjek i s dosta mudrosti i opreza je bdio nad nama koji smo bili mnogo mlađi od njega”, svjedoči Abdullah Zorić.

O Huseinu Račiću govori i Zijad Nanić, nadređeni starješina iz komande 505. brigade. “Račo je bio komandir voda kojeg bi svako volio imati i koji je u potpunosti izvršavao preuzete zadatke. Nije on bio od onih što kukaju kad imaju problem. Nikad mu drugi nisu bili krivi za bilo šta i nikad se nije žalio da mu nešto fali i slično. Posebno je bilo važno imati ga za saradnika u teškim situacijama kad ljudi ginu i stradaju. Bio je stariji od mene 5-6 godina i to ga je u mojim očima činilo još ozbiljnijim i savjesnijim. Njegovi momci su ga uvijek pratili i iznimno poštovali, a za njegov vod se ubrzo pročulo. Kasnije, i nakon njegove pogibije, pa sve do danas, ostao je naziv Račin vod. Prvi put ga zapažam u jednoj pomalo neugodnoj situaciji kada borci iz dva voda nisu htjeli ići na liniju. On tad i nije bio komandir. Ja sam došao ispred komande štaba da ih uvjerim da idu i to je uvjeravanje potrajalo. To su bili neki banalni razlozi, tipa ima li cigara ili nema cigara. Nije tu bilo riječi da neko neće ići jer se boji da će poginuti i slično jer to su bili borci koji neće ni mrvu uzmaći da tenkom kreneš na njih. Znali su ponekad komplicirati oko stvari kao što su cigare. I u toj situaciji Račo nije bio taj koji ne bi išao. Bio je vrlo relaksiran iako je situacija bila poprilično napeta. Prilazi on meni i kaže: ‘Baš vam dobro sliši ovo auto.’ A ja sam tad došao nekim audijem. Eto, taj mi je detalj iz našeg prvog susreta u Varoškoj Rijeci ostao u sjećanju”, prisjeća se Zijad Nanić i nastavlja:

“Račo je kasnije postao komandir voda i ubrzo je izrastao u prepoznatljivog junaka koji je doista herojski poginuo. Taj dan kad je poginuo komandant brigade Izet Nanić je jako žalio i njega i Harija. Ja sam sve vrijeme mislio da je Račo dobio priznanje ‘Zlatni ljiljan’. Ima ta priča kako su imena 49 boraca i starješina iz 505. brigade poslana u prijedlogu, ali iz nekog razloga, komanda korpusa nije ih proslijedila u Sarajevo. Tu je učinjena velika nepravda poginulima, ali i njihovim porodicama. Bilo je tu i poginulih i živih i mislim da je i Račo bio među njima. Svi su oni zaslužili ‘Zlatni ljiljan’ i, da su ti prijedlozi stigli do Alije Izetbegovića, on bi ih sigurno potpisao jer je i sve ranije bez truna rezerve potpisao.”

SPAŠAVANJE SABORCA ŠEKIJA

U nekoliko navrata Husein Račić Račo odigrao je važnu ulogu na prvoj borbenoj liniji. Posebno je bitan njegov doprinos u spašavanju ranjenog komandanta Drugog jurišnog bataljona Šefika Veladžića Šekija na Spahića Glavici. Šefik Veladžić kaže da je Raču poznavao i prije rata jer su živjeli u istom naselju. “Na samom početka rata on se priključio prvoj vojnoj formaciji iz Varoške Rijeke, koja je brojala više od 200 ljudi. Kad sam imenovan za komandira voda, on je bio borac u tom vodu. Kasnije, kad sam postavljen za komandira čete, a onda i bataljona, on je preuzeo ulogu komandira voda. Prva borbena aktivnost u kojoj smo zajedno sudjelovali bila je akcija na Panjku s kraja maja ili početka juna 1992. godine. Prije toga je jedno vrijeme naš vod držao stražu na Metli. Račo je bio vrlo odlučan i hrabar borac čija je sposobnost posebno dolazila do izražaja u najkritičnijim situacijama. Jedna od takvih situacija bila je i moje ranjavanje na Hasinom vrhu 9. februara 1994. godine.

Naime, komandant Nanić od mene je tražio da izvršimo komandno izviđanje na Spahića Glavici, kao pretpostavku za planiranu akciju. Sa mnom u timu još su bili Tajfun, Ahmet Dekić i Račo. I mi smo u večernjim satima krenuli u pravcu Hasinog vrha, koji su prethodno držali momci iz 510. brigade. Međutim, Hasin vrh je u međuvremenu pao i mi smo naišli na neprijateljsku grupu, koju su činili pripadnici ‘Crvenih beretki’. U startu nismo otvarali vatru bojeći se da se ipak ne radi o našim momcima koje lično nismo poznavali. Kad je postalo izvjesno o čemu je riječ, došlo je do žestoke borbe koja je potrajala 2 do 3 sata. Tu sam teško ranjen i, da Račo, Ahmo i Tajfun nisu bili pribrani i pokazali hrabrost i odlučnost, teško da bismo izvukli žive glave, ja pogotovo, jer sam bio teško ranjen. Bila je to filmska borba prsa u prsa. Rasporedili smo se na nekih 50 metara jedan od drugog i spriječili dalji neprijateljski prodor. Teren je bio doista težak, kamenjar s vrlo tankim drvećem debljine ruke. Za tih nekoliko sati bili smo zasuti hiljadama metaka i desecima bombi. U takvim okolnostima i na velikoj hladnoći njih trojica su se uspjela odbraniti i izvući me na slobodnu teritoriju”, svjedoči Veladžić.

Druga situacija u kojoj je Račo dao veliki doprinos bila je borba u Rajnovcu, ponovo protiv pripadnika “Crvenih beretki”, gdje je poginuo. “Smatram da je za obje navedene situacije Račo zaslužio priznanje ‘Zlatni ljiljan’, koje na kraju, iako kandidiran, iz nepoznatih razloga ipak nije dobio. Zato je važno barem i na ovaj način ukazati mu pažnju i otrgnuti ga od zaborava”, ističe Veladžić.

POGIBIJA U BORBAMA PROTIV “CRVENIH BERETKI

Prema riječima saborca Hasana Zorića, Račo se uključio u Teritorijalnu odbranu još 7. aprila 1992. godine. Tad je formirana prva jedinica iz Varoške Rijeke u kojoj su njih dvojica skupa bili. “Naš prvi komandir voda bio je Šefik Veladžić. Išli smo zajedno u Ivanjsku, na Osmaču, poslije pogibije Nevzeta Nanića, pa onda u većinu bitaka koje su slijedile. Račo je prvo bio obični borac, a onda je ubrzo preuzeo odjeljenje pa vod. Zajedno smo prošli mnoga ratišta, sve dok sam bio s njim u stroju, jer sam više puta ranjavan. On je bio čovjek koji zaslužuje svaki respekt. Komandir bez pogovora, poput Ismeta Nizandžića Nizandže. Njih dvojica bili su poznati po tome da se nisu voljeli hvaliti postignutim uspjesima. Samo bi javili pretpostavljenom: ‘Zadatak obavljen, akcija završena.’ I kraj priče. A ne ono: Uzeo sam ovo, zarobio sam to i to”, navodi Zorić.

Druga situacija koje se prisjeća Hasan Zorić odnosi se na zauzimanje Trojinca, u kojoj je Račo odigrao ključnu ulogu. “Naša grupa dolazi do objekta koji smo trebali uzeti kako bismo mogli proći iza neprijateljskih linija. I oni su faktički vidjeli da smo mi tu. Onda su zavikali: ‘Stoj, stoj, stoj!’ Međutim, Račo ustaje sam i kreće prema neprijateljskoj zemunici. Nešto ga je pitao neprijateljski vojnik koji je bio tu, ne znam šta, ali on se nije obazirao na njega, već je nastavio frontalno prema toj zemunici koju je sam zauzeo. Tu smo zarobili one ‘štakore’ i ranjen nam je saborac Nedžo Kauković. Tad sam se uvjerio u Račinu hrabrost. Znači, on je sam otišao i riješio taj bunker kako bismo mi ostali mogli proći dalje. I šta me je još fasciniralo kod njega… Nakon što bi dobio određeno zaduženje, nikad on nije spočitavao komandantu Naniću ‘zašto baš ja, je li imao neko drugi da to odradi’ i slično. Kod njega nikad nije bilo kalkulacije niti zabušavanja. Samo bi nam kazao: ‘Momci, naše je to i to. Idemo to uzeti.’ I mi bismo završili svoj dio. Zbog toga ga je i cijenio komandant Izet Nanić i imao dosta povjerenja u njega i njegove borce. Dokaz tome jeste i činjenica da je baš naša četa nakon ‘Februarske ofanzive’ još dugo vremena ostala čuvati linije na Spahića Glavici. Držali smo liniju po 10 dana i nakon toga smo odlazili kući. Bez obzira na to bilo nas 30 ili 15, nikad se on nije žalio u komandu da ima malo ljudi i da mu treba ispomoć.”

Račo je sa svojim vodom sudjelovao i u akciji “Breza ’94”, gdje je i ranjen. “U ‘Brezi’ smo sudjelovali u odbrani jednog dijela, na potezu od Radoča prema Križu. Tu smo bili 5 dana. Peti dan je ranjen Račo. S obzirom na to da je bio na bolovanju više od mjesec dana, preskočio je operaciju forsiranja rijeke Une. I onda, dan prije pogibije komandant Nanić ga je nešto zvao u komandu. Mislim da je već bio dobio prekomandu u bataljon ‘Žuti mravi’. Međutim, on je s nama dobrovoljno krenuo u akciju u kojoj će naredni dan smrtno stradati. Tad je od Asima Kaukovića ponovo preuzeo ulogu komandira voda. Radilo se o akciji u Rajnovcu na velikokladuškom ratištu. Dobili smo zadatak da prođemo kroz neprijateljsku liniju, da uzmemo 5-6 kuća na brdu koje se zove Brezova Kosa. Krenuli smo oko 3 sata ujutro. Kad smo došli do neprijateljskih linija, nije bilo nikoga. Ušli smo u prve kuće i tu riješili 4-5 neprijateljskih vojnika.

I sad, kad smo krenuli iz jedne kuće, u dvorištu je iz nekog magazina istrčalo nekoliko neprijateljskih vojnika i u toj razmjeni vatre Račo je pogođen iz puške. Mi smo nastavili dalje, uzeli ono što smo trebali. S nama je bio i vod rahmetli Saje Bajrića. Bile su to žestoke borbe protiv pripadnika ‘Crvenih beretki’. Desilo se da smo se u gotovo isto vrijeme mimoišli na različitim pravcima. Mi smo njima došli iza leđa, a oni nama. I oni su onda otvorili žestoku vatru. Prilikom polaska bilo nas je 26. Od tolike artiljerijske vatre samo nas je 6 ostalo čitavih. Ja sam tada teško ranjen. Imali smo 5 ili 6 poginulih, ostali su bili ranjeni. Tu smo, kao i neprijateljske jedinice, pretrpjeli velike gubitke. To je akcija koju u svojoj knjizi Babo opisuje zloglasni Legija i gdje kaže da je ostavio jedan metak za sebe u slučaju da ne bude imao drugog izlaza. E, u toj je akciji poginuo Račo. Poslije Račine pogibije otišao sam na bolovanje. Kad sam se vratio s bolovanja, teško je bilo voditi Račin vod, prvo znajući koliko su ga ljudi poštovali, a drugo, poznajući njegovu hrabrost. Račo je bio puno zreliji i iskusniji od mene. I što je još važnije, puno je bolje znao čuvati ljude”, završava Zorić.

POMOĆ RANJENOJ DJEVOJČICI

Supruga Fadila također potvrđuje da taj dan kad će poginuti Husein nije uopće trebao ići na liniju, al’ ga je vuklo nešto. “Bio je na bolovanju. Međutim, on je navalio kao nikad, pa samo ići i ići na liniju. Kaže: ‘Odoh ja samo malo u Bužim, nešto me zovu, pa ću se vratiti.’ Ma kakvi, prođe ovuda kamion, ode na liniju i poginu. Al’ valjda je bila takva sudbina. Poslije rata svakako sam prolazila, ali elhamdulillah, zdravo se bilo pa se sve stiglo i izdržalo. Djecu sam podigla, kuću napravila, kredit vratila. Bilo je nešto i pomoći od boračkih organizacija. Nešto u građevinskom materijalu, nešto u parama. Koliko-toliko, valjalo je. Danas se živi dosta bolje. Jest da se insan dosta izradio, ali opet je dobro kako je nekad bilo”, kaže Fadila.

Zanimljivu uspomenu na Huseina Račića ima i njegova komšinica Merima, koja je u toku rata bila djevojčica. Kako ističe, njene najsnažnije uspomene vezane za Huseina odnose se na situaciju kada je bila ranjena gelerima granate koja je eksplodirala u njihovom dvorištu. Od iste granate poginuo joj je brat Muamer te ranjena majka. “Nakon ranjavanja, hitno sam prebačena do bolnice u Bužim. I danas se sjećam momenta kad me je u naramku Husein unosio u bolnicu. Na nogama sam imala plave papuče od brata Muamera. Tog dana smo, iz nekog razloga, zamijenili papuče pa je on nosio moje žute, a ja njegove plave. Prelazeći ulicu, dok me je nosio, jedna papuča mi je spala s noge. U mom dječijem razmišljanju tad mi je bilo najvažnije sačuvati papuču. I u tim dramatičnim trenucima, na moje traženje, Husein se vratio, pokupio papuču i sačuvao je. Kasnije, dok sam boravila u bolnici u Cazinu, Husein je u obližnjem naselju boravio na obuci. Svaki dan mi je dolazio u posjetu. Sam proces previjanja i bolničke njege puno bolje sam podnosila kada je Husein bio uz mene. Medicinske sestre su običavale čekati da on dođe kako bi počele s previjanjem. Husein je s lahkoćom uspijevao da okupira moje misli, odagna bol i olakša sve kroz šta sam prolazila. Nisam imala priliku zahvaliti mu se na svemu, a voljela bih da jesam”, kazala nam je Merima Račić.

 

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI

Čitajte najnovije objave na novom STAV web portalu klikom na link!