Tekst o pisanju Stava objavljen na Radiju Slobodna Evropa, kao i izjave pojedinih “uglednih” medijskih radnika i javnih ličnosti, eklatantan su primjer napada na slobodu govora i medije, pokušaja uvođenja cenzure i autocenzure, nametanja ideje da se o određenim temama ne smije kritički pisati, kao i poziva da se prema onima koji drugačije misle djeluje represivno

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Teško da može biti boljeg dokaza za tezu o medijskoj okupaciji u kojoj Bošnjaci trenutno žive od skandaloznog teksta Ksenofobijom na kadrovsku politiku u Televiziji Sarajevo, objavljenom na portalu propagandnog servisa Radio Slobodna Evropa (RSE). Sam članak, kao i izjave pojedinih “uglednih” medijskih radnika i javnih ličnosti eklatantan su primjer napada na slobodu govora i medije, pokušaja uvođenja cenzure i autocenzure, nametanja ideje da se o određenim temama ne smije kritički pisati, kao i poziva da se prema onima koji drugačije misle djeluje represivno.

Sve je gore, ali i opasnije time što je očito kako je riječ o reakciji nastaloj iz potrebe da se od medijske kritike Stava zaštite trenutni kantonalni režim i njegova kadrovska kombinatorika, što cijelom slučaju daje mračan totalitarni ton. Takva sinergija vlasti i medija bliskih vlasti, kao i osoba koje traže da se svaka kritika vlasti “zakonski sankcioniše” podsjećaju na najgora vremena komunističkog mraka. Ironija je da u takvom režimskom harangiranju učestvuje RSE, propagandni servis koji je nekad širio ideju prava na drugačije mišljenje i slobodno informiranje iza komunističke “željezne zavjese”.

IZMIŠLJANJE I POGREŠNA INTERPRETACIJA

Indikativno je kako se putem malicioznog parafraziranja želi iskriviti sadržaj kantonalnom režimu spornog članka u Stavu. Tako se, recimo, u spornom RSE-ovom tekstu tvrdi da se u Stavovom članku problematizira “pisanje Kristine Ljevak o LGBTI zajednici”, mada to nije tačno, problematizirane su krajnje namjere i neprihvatljivi ideološki kriteriji prilikom postavljanja Ljevakove za direktoricu TVSA. Isto tako, tvrdi se da su za Stav sporne “izjave Vlastimira Mijovića da se TVSA treba više okrenuti životnim pričama”, što također nije tačno. Problematično je Mijovićevo uplitanje u programsku shemu te izjave u kojima on, prema riječima Hajrudina Haračića, naziva TVSA “medijem mrtvih ljudi”, jer se “previše pažnje posvećuje polaganjima cvijeća na Kovačima i događajima koji se organizuju u znak sjećanja na zlatne ljiljane”.

To nije nikakvo “okretanje životnim temama”, nego neprihvatljivo proskribiranje određenih bitnih sadržaja. Također, nije tačno ni da je u Stavu problematizirana Mijovićeva namjera da TVSA učini “manje ovisnom od opština i Uprave Grada Sarajeva”, već nakana da se medijski izoliraju ne samo Gradska uprava već i općine čiji su načelnici iz stranaka koje su politički suparnici trenutnog kantonalnog režima. Zanimljivo je kako se RSE-ov tekst, mijenjanjem smisla napisanog, više bavi pokušajem amortizacije postupaka kadrova kantonalnog režima nego objektivnom kritikom Stavovog članka.

Autorica RSE-ovog članka potrudila se dati i vlastitu trapavu analizu, pa tvrdi, citirajući Mehmeda Halilovića, da Stav koristi “ostrašćeni politički vokabular” jer se, kako kažu analitičari (koji analitičari?), SDA preko Stava, “medija nad kojim ima kontrolu”, navodno “obračunava sa političkim neistomišljenicima”. Kakva brutalna zamjena teza. Ko ima kontrolu nad RSE? Zašto se preko ovakvih tekstova u RSE kantonalni režim i njegovi strani sponzori obračunavaju ne samo s političkim i ideološkim neistomišljenicima nego i s nezavisnim medijima i samom slobodom govora?

I šta tek reći za termin “ostrašćeni politički vokabular”, koji je upotrijebio Mehmed Halilović, bivši ombudsman za medije ili za Halilovićeve neosnovane tvrdnje da Stavov članak navodno “ne priznaje ljudska prava i dijeli građane na građane prvog i drugog reda i u svakom slučaju ovu drugu kategoriju diskvalificira”. Otkad je kritika kadrovske politike vlasti “nepriznavanja ljudskih prava”, otkad su kadrovski “pikovi” vlasti “građani drugog reda” i kakvo je to izvrtanje teza da neko “diskvalificira” osobe koje se postavlja na dobro plaćene i utjecajne funkcije?

PRIJETNJE AMERIČKOM AMBASADOM

Šta tek reći na izjave Bore Kontića, direktora Medija centra Sarajevo, koji ne samo da kritiku kadrovske politike kantonalne vlasti naziva “maltretiranjem ljudi” već i ne baš suptilno prijeti nepoćudnim medijima američkim ambasadorom i Američkom vladom? Kontić pokušava indirektno poručiti da iza kadrovske politike kantonalnog režima stoje ni manje ni više nego američka “vlada i ambasada” pa signalizira neistomišljenicima da se ne igraju jer bi moglo biti svašta. Kontić je i mišljenja da redakcija Stava “posmatra svijet iz mišije rupe”, što dovodi do pitanja iz koje i iz čije rupe, iz kojeg otvora, već decenijama svijet gleda Boro Kontić? Da li njemu odatle sve izgleda “golemo i zastrašujuće” ili mu je, pak, toplo, sigurno i ugodno?

Ipak, najnebuloznije, ali i najopasnije se izlupetao predsjednik Udruženja novinara BiH Marko Divković, kojeg Stavova kritika kadroviranja kantonalne vlasti podsjeća, pazite sad, na 1993. godinu! Divković kao da nije ni pročitato Stavov članak, jer smatra da se u njemu bavilo nečijom seksualnošću, a ne partikularnom ideologijom koju taj neko promovira! Kao što je Divkoviću teško razlučiti između tih dvaju pojmova, čini se da mu je teško i razumjeti u kojem stoljeću i u kakvom društvenom uređenju živi jer on poziva na “zakonsko sankcionisanje”, i to “što oštrije” zakonsko sankcioniranje medijskih sadržaja poput Stavovog članka koji se bavi kritikom kadrovske politike kantonalnog režima.

Nevjerovatno je da u 21. stoljeću u Bosni i Hercegovini možemo čitati ovakve pozive na cenzuru medija i represiju spram političkih i ideoloških neistomišljenika. Još je nevjerovatnije, gotovo surealno, da na selektivno ukidanje slobode govora poziva predsjednik jednog udruženja novinara, i to sa servisa koji je nekad trebao širiti slobodu govora i demokratske tekovine u okupiranoj Evropi, te da se to sve radi kako bi se ušutkala bilo kakva kritika kadrovske politike trenutne kantonalne vlasti.

Izuzetno zabrinjava ovaj opasni trend uvođenja dvostrukih mjerila u polje medijskih sloboda i pokušaja da se određene teme (kakva je kadrovska politika vladajuće koalicije u Kantonu Sarajevo) tabuiziraju, a nezavisni mediji natjeraju na autocenzuru. Još je gore što se bilo kakva kritika ideoloških poteza kantonalne vlade pokušava predstaviti kao “govor mržnje”, da bi se na osnovu takve klevete pozvalo na represivno djelovanje te iste vlade prema onim medijima i novinarima koji se usuđuju kritizirati kadrovsku politiku vlasti.

To ne samo da je atak na slobodu govora već je i pokušaj vraćanja verbalnog delikta i ideološke diskriminacije građana. Nadati se da će takvi pokušaji naići na osudu svih slobodoljubivih ljudi i svih onih kojima su draga ljudska prava i slobode u kojima danas uživamo.