Početkom 2021. godine iz zatvora izlaze Bruno Stojić i Milivoj Petković, što znači da će od hrvatske šestorke u zatvoru ostati samo još Jadranko Prlić, ali ne zadugo, i on će steći uvjete za oslobađanje za najmanje dvije i po godine. Na slobodi bi od oktobra ove godine mogao biti i samozvani srpski Adolf – Goran Jelisić

Piše: Jakub SALKIĆ

Dvojica od šesterice Hrvata osuđenih pred Međunarodnim krivičnim sudom za bivšu Jugoslaviju u Hagu za udruženi zločinački poduhvat na po dvadeset godina zatvora – Bruno Stojić i Milivoj Petković – za šest mjeseci steći će uvjete za prijevremeno oslobađanje. I Slobodan Praljak bio bi oslobođen da nije prilikom izricanja presude odlučio sam sebi presuditi.

Advokatica Senka Nožica kazala nam je da njen branjenik Bruno Stojić u januaru 2021. godine stječe pravo da nakon odslužene dvije trećine kazne zatvora, u što je uračunato i vrijeme provedeno u zatvoru dok je trajalo suđenje, podnese zahtjev za oslobađanje. Isto važi i za Petkovića. Naime, hrvatska šestorka dobrovoljno se predala 2004. godine. Ubrzo nakon toga pušteni su na slobodu do početka suđenja 2006. godine. Za vrijeme trajanja suđenja u nekoliko navrata koristili su mogućnost privremenog boravka na slobodi, tako da će, kada se sabere sve vrijeme provedeno u zatvoru, dvije trećine kazne spomenuti dvojac odslužiti u januaru 2021. godine. Time će u zatvoru, od šesterice osuđenih, ostati samo jedan – Jadranko Prlić, ratni predsjednik Vlade samoproglašene Hrvatske zajednice Herceg-Bosne. Prlić je osuđen na 25 godina zatvora, a kaznu izvršava u zatvoru u Velikoj Britaniji. Prije dvije godine, po britanskim zakonima, stekao je pravo na prijevremeno puštanje na slobodu, te su se britanske vlasti obratile Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za međunarodne krivične sudove sa zahtjevom za Prlićevim oslobađanjem. Predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma, koji inače donosi odluke o oslobađanju, odbio je zahtjev britanskih vlasti pa će Prlić u Velikoj Britaniji ostati još najmanje dvije i po godine.

Podsjetimo za šta su odgovorni Bruno Stojić i Milivoj Petković. Bruno Stojić je od 1992. godine bio član Izmještenog zapovjednog mjesta Južnog bojišta u Grudama. Odlukom koju je potpisao Mate Boban, predsjednik HVO-a i HZHB, Predsjedništvo HZHB unaprijedilo je Stojića na dužnost predstojnika Odjela obrane HVO-a HZHB. Tu dužnost obavljao je do 15. novembra 1993. godine, kada je postao načelnika odjela za proizvodnju i promet oružja i vojne opreme HZHB.

Milivoj Petković bivši je oficir Jugoslavenske narodne armije i viši časnik Hrvatske vojske. Od 14. aprila 1992. do 24. jula 1993. bio je načelnik Glavnog stožera HVO-a, a nakon toga zamjenik zapovjednika Glavnog stožera HVO-a. Funkciju načelnika ponovo je preuzeo 26. aprila 1994. i obavljao je do 5. augusta 1994. godine.

NEDJELA

Stojić i Petković imali su bitnu ulogu u osnivanju i organiziranju oružanih snaga HZHB. Osim toga, bili su informirani o vojnim operacijama oružanih snaga HZHB, planirali su i naređivali vojne akcije, ali i etničko čišćenje prostora takozvane HZHB. Odgovorni su za formiranje logora u kojima su bili zatvarani Bošnjaci. Znali su za nehumane uvjete u kojima borave logoraši, znali su za torture nad zatvorenicima, za otimanje imovine, rušenje kuća i džamija, silovanja i druga nečovječna djela. Obrazac po kojem su izvršavali akcije dokazuje da su Hrvatsku zajednicu Herceg-Bosnu utemeljili na udruženom zločinačkom poduhvatu. Obrazac se sastojao od toga da se bošnjački narod protjera iz njihovih mjesta i zatvori u logore, njihova imovina zapali i uništi, bogomolje spale, čineći uz to svakojake zločine, uključujući ubistva, silovanja i pljačku.

U presudi, između ostalog, piše:

– Dana 29. januara 1993. Željko Šiljeg je vladi HVO-a uputio detaljan izvještaj s informacijama o broju zapaljenih muslimanskih kuća, s brojnim stanjem za imovinu ukradenu u selima Uzričje, Duša i Trnovača, te s imenima sedam muslimanskih “civila” poginulih u granatiranju Duše od strane HVO-a. Vijeće je utvrdilo da je HVO 18. januara 1993. ujutro ispalio više granata na selo Duša, pored ostalog i na kuću Envera Šljive, uslijed čega je poginulo sedam mještana koji su se u toj kući sklonili. Riječ je o sedam “civila” navedenih u izvještaju Željka Šiljega od 28. januara 1993. godine. Vijeće je konstatovalo da je Bruno Stojić bio taj koji je pukovnika Miru Andrića poslao u Gornji Vakuf, o čemu mu je ovaj potonji 22. januara 1993. podnio gore spomenuti izvještaj o svim događajima u vezi sa zauzimanjem tog sektora.

– Predstavnici međunarodne zajednice su 16. juna 1993. Valentina Ćorića, Berislava Pušića, Brunu Stojića i Jadranka Prlića upozorili na protjerivanje Muslimana iz zapadnog Mostara u istočni Mostar. Sva četvorica odgovorila su istovjetno, odnosno, da to čine kriminalci nad kojima HVO nema kontrolu. Dana 14. juna 1993. Bruno Stojić i Milivoj Petković primili su izvještaj Centra za elektroničko djelovanje HVO-a s informacijom da je prethodnog dana oko 90 Muslimana protjerano iz njihovih domova i da su tokom tih deložacija neke žene silovane pred očevicima, te da je mnogo ljudi premlaćeno. Prema tom izvještaju, postojale su i indicije o ubijanju civila. Počinioci tih krivičnih djela su, kako se navodi u izvještaju, pripadnici ATG “Vinko Škrobo”: Vinko Martinović zvani Štela, Bobo Perić, Damir Perić, Ernest Takač i Nino Pehar zvani Žiga. Pored toga, Vladislav Pogarčić je svjedoku DZ rekao da je Bruno Stojić osoba zadužena za provedbu “plana o čišćenju” grada Mostara. Također, Svjedok DZ je čuo kako pripadnici HVO‑a govore da je Bruno Stojić naredio da se “ljudi” izbace iz kuća i da im se kuće spale.

– Snajperisti HVO-a u periodu od juna 1993. do marta 1994. redovno su otvarali vatru na Muslimane, stanovnike istočnog Mostara, uključujući žene, djecu i starije osobe, kao i vatrogasce koji su radili u istočnom Mostaru na svojim dnevnim zadacima koji nisu bili ni u kakvoj vezi s borbenim dejstvima, naprimjer snabdijevanje stanovništva vodom. Redovna praksa snajperista HVO-a tokom opsade Mostara bilo je i otvaranje vatre na pripadnike međunarodnih organizacija. Bruno Stojić je priznao da je imao kontrolu nad snajperistima u Staklenoj banci i mostarskoj gimnaziji.

– Vijeće je utvrdilo da je Baba Beširova džamija bila dignuta u vazduh i potpuno srušena oko 10. maja 1993., po naređenju Miljenka Lasića, zapovjednika OZ Jugoistočna Hercegovina. Milivoj Petković je o rušenju te džamije bio obaviješten dopisom biskupa Ratka Perića istog dana, tj. 10. maja 1993. Prema tome, Vijeće zaključuje da je Milivoj Petković bio direktno obaviješten o uništenju Baba Beširove džamije 10. maja 1993. i da je džamija uništena po naređenju Miljenka Lasića, koji mu je bio direktno potčinjen. Budući da je nastavio obavljati svoje dužnosti načelnika Glavnog stožera i da nije preduzeo nikakve mjere protiv počinioca tog krivičnog djela, što pokazuje činjenica da je Miljenko Lasić ostao na svojoj dužnosti, Vijeće smatra da je jedini razuman zaključak koji se može izvesti taj da je Milivoj Petković prihvatio to uništavanje.

– Vijeće podsjeća na svoj zaključak da je Milivoj Petković izdao naređenje za izvođenje napadnih dejstava na Mostar, naređenje koje je Miljenko Lasić proslijedio na izvršenje, i da je u okviru tih dejstava jedan tenk HVO-a tokom cijelog dana 8. novembra 1993. vatreno dejstvovao po Starom mostu, do večeri 8. novembra 1993. ga učinio neupotrebljivim i doveo do ruba rušenja, da bi se most 9. novembra 1993. srušio. Prema tome, Vijeće može zaključiti da je Milivoj Petković planirao vojni napad na stari dio grada Mostara i, shodno tome, imao namjeru da uništi Stari most.

U oktobru ove godine na slobodu će još jedan zločinac – Goran Jelisić, samoprozvani srpski Adolf, koji je u Brčkom 1992. godine počinio strašne zločine, među kojima su ubistva, teška premlaćivanja i zatvaranje civila u logor Luka.

– Pet od trinaest ubistava za koja se optuženi izjasnio krivim počinjena su u policijskoj stanici Brčko oko 7. maja 1992. godine i to uvijek na identičan način, koji je sam optuženi opisao. Nakon isljeđivanja u policijskoj stanici u Brčkom, žrtve bi bile predate optuženom koji bi ih odveo u jednu uličicu u blizini policijske stanice. Optuženi bi ih pogubio, obično sa dva metka u potiljak iz pištolja “škorpion” sa prigušivačem. Zatim bi došao kamion da pokupi tijela. Prema riječima optuženog, ova ubistva su počinjena tokom perioda od dva dana.

 LOGOR LUKA

Osam od trinaest ubistava za koja se optuženi izjasnio krivim počinjena su u logoru Luka. I ta su ubistva uvijek počinjena na identičan način. Prvo, žrtve bi unutar upravne zgrade bile podvrgnute isljeđivanju u kojem je optuženi većim dijelom učestvovao i tokom kojeg bi žrtve bile teško premlaćene, uglavnom pendrecima i palicama. Naoružan pištoljem “škorpion” sa prigušivačem, optuženi bi ih natjerao da odu do ugla zgrade, gdje bi ih likvidirao sa jednim ili dva metka ispaljenim iz neposredne blizine u potiljak ili leđa. Neke od žrtava su ubijene prije nego što su stigle do ugla upravne zgrade tako da su ostali zatočenici bili očevici ubistava. Drugi zatočenici su ubijeni sa jedan ili dva metka ispaljena u stražnji dio glave dok su klečali iznad jednog šahta u blizini kancelarija gdje su se vršila isljeđivanja. Optuženi bi zatim natjerao neke od zatočenika da odnesu tijelo žrtve iza upravne zgrade gdje su tijela bila nagomilana. Naza Bukvić je teško premlaćena prije nego što je pogubljena. Izgleda da su njeni egzekutori htjeli saznati gdje joj se kriju brat i otac, koji su bili pripadnici policije prije rata. Vezali su je lisicama za saobraćajni znak i nekolicina policajaca ju je dugačkim palicama tukla cijeli dan. Odjeća žrtve je bila poderana i prekrivena krvlju. Te večeri vraćena je nazad u hangar sva u modricama i stenjući od bola. Optuženi se narednog jutra vratio po nju i pogubio je na isti način kao i ostale svoje žrtve.

– Jedan Hrvat po imenu Stipo Glavošević također je pretrpio teške tjelesne povrede prije nego što je ubijen. Taj čovjek je u logor Luka stigao kamionom oko 9. maja 1992. Odsjekli su mu desno uho, a onda je Goran Jelisić, u pratnji stražara koji je nosio sablju, postavio žrtvu ispred zatočenika pod stražom u hangaru. Stipo Glavošević je preklinjao da mu neko prekrati muke. Goran Jelisić je zatočenicima ponudio svoje oružje kako bi neko dobrovoljno to učinio. Niko se nije pomjerio. Stražar koji je bio u pratnji optuženog udario je Stipu Glavoševića ivicom sablje. Stipo Glavošević je izveden iz hangara, a zatim je optuženi izašao i ubio ga na već opisan način.

– Braća Zejćir i Rešad Osmić su prvo odvedena u policijsku stanicu u Brčkom, gdje se pojavio Goran Jelisić tražeći ih. Optuženi ih je nazivao balijama, stavio im lisice i udarao ih. Zatim ih je natjerao da uđu u prtljažnik crvene Zastave 101. Žrtve su tako prebačene u logor Luka. Goran Jelisić ih je zatim natjerao da uđu u kancelariju administracije, gdje su se nalazili njegova djevojka Monika, koja je sjedila za radnim stolom ispred pisaće mašine, i njen brat Kole. Braća Osmić su tu primorana da stanu leđima okrenutim prema zidu, a Goran Jelisić ih je počeo tući palicom, uglavnom po glavi, vratu i prsima. Prema riječima jednog od braće, tako su navodno tučeni otprilike tridesetak minuta. Zejćir Osmić je zatim odveden u hangar. Goran Jelisić je nastavio tući Rešada Osmića, kome su kapci bili toliko natečeni da više nije mogao držati oči otvorene. Na kraju se srušio od udaraca. Dok je pokušavao da se pridigne, Goran Jelisić ga je šutnuo u prsa. Optuženi je zatim otišao. Dok je Goran Jelisić bio odsutan, žrtvu nisu tukli. Goran Jelisić se vratio nakon nekih desetak minuta. Košulja mu je bila oblivena krvlju. Objasnio je: “Upravo sam ubio jednog čovjeka s udaljenosti od pedeset santimetara. Odrezao sam mu uho. Nije htio da govori, kao ni ti.” Optuženi je zatim nožem posjekao žrtvi obje podlaktice te je nastavio udarati palicom. Goran Jelisić je zatim natjerao žrtvu da izvadi sva svoja dokumenta i novac. Ni jedan od ličnih dokumenata nije ukazivao da je dotični Musliman. Optuženi se tada naljutio i pitao zašto su ta dva brata dovedena u Luku. Naredio je da se odmah puste. Optuženi je krao novac, satove, nakit i druge dragocjenosti od zatočenika po njihovom dolasku u logor Luka tako što je prijetio smrću onima koji ne predaju sve svoje stvari.

Goran Jelisić uhapšen je 1998. godine. Priznao je krivicu i Međunarodni krivični sud za bivšu Jugoslaviju osudio ga je na četrdeset godina zatvora. Nakon izricanja pravosnažne presude, Jelisić je prebačen u Italiju, gdje izdržava kaznu.

Jelisić je 2016. godine poslao molbu Međunarodnom rezidualnom mehanizmu za međunarodne krivične sudove u kojoj traži skraćenje kazne i prijevremeno puštanje na slobodu na osnovu pravosnažne odluke Vrhovnog suda Italije, kojom mu je kazna skraćena s četrdeset na trideset godina zatvora. Međutim, predsjednik Međunarodnog rezidualnog mehanizma Theodor Meron odbio je taj zahtjev, imajući u vidu težinu počinjenih zločina i okrutnost Gorana Jelisića, te je odlučio da će se ipak primijeniti kazna izrečena od Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju. Sudija Meron podsjetio je da će u oktobru ove godine Jelisić odslužiti dvije trećine kazne i da će se ponovo moći obratiti Međunarodnom rezidualnom mehanizmu sa zahtjevom za puštanje na slobodu. Tada će, prema važećim pravilima, njegov zahtjev za prijevremeno puštanje na slobodu biti ponovo razmatran i vjerovatno odobren, jer je takva praksa bila do sada.