Francuska, Danska, Austrija, Belgija, Njemačka i Holandija samo su neke od zemalja gdje je nošenje nikaba skroz ili djelimično zabranjeno. U mnogim je nošenje nikaba i novčano kažnjivo. Razlog zabrane često se argumentira i kroz čuvanje sigurnosti, te se samim tim nikab dovodi u poziciju kao da predstavlja opasnost. Ako je već poznato da je nikab u zapadnim zemljama nešto što je “opasno”, zašto je baš on izabran u reklami “Nikea” da predstavlja islam, odnosno muslimanku? I zašto baš nikab prelazi u dugine boje? Svjesno ili nesvjesno, očito je da se radi o nekoj drugoj poruci, a ne o promoviranju sporta i zajedništva u različitosti

Piše: Amina ŠEĆEROVIĆ-KAŞLI

Više puta do sada imali smo situacije diljem planete gdje su se dešavali različiti napadi na civile, a gotovo uvijek, ako je napadač musliman, taj je slučaj okarakteriziran kao “teroristički”. Također, u takvim slučajevima uvijek je jedna od prvih vijesti ta da je napadač uzvikivao “tekbir”, “Allah” i slično. Međutim, ukoliko napadač nije musliman, tada se ne spominje terorizam već je napadač ili psihički nestabilna osoba ili se taj dio jednostavno prešuti.

Kada se desi neki teroristički napad u zapadnim zemljama, na sceni je pohvalna opća solidarnost, ali kada se takvi napadi dese u nekoj muslimanskoj zemlji, malo ko uzvikuje “Je suis…” ili postavlja zastave te zemlje kao profilne fotografije na društvenim mrežama kao vid podrške. Često je moguće vidjeti i fotografije gdje su zajedno muslimanka pod hidžabom, časna sestra ili hodža i pop. I skoro pa uvijek takvim fotografijama autori su muslimani koji opetovano pokušavaju dokazati kako su za solidarnost, za zajednički život i slično. U tome nema ništa loše kada bi to dokazivanje bilo obostrano. Upravo žene s hidžabom i dan-danas dokazuju kako mogu biti uspješne i u karijeri, u sportu, raznim takmičenjima itd. Dakle, polazi se sa stanovišta da je žena s hidžabom suštinski zakinuta, manjkava, osakaćena, što ide do mjere da se nekad zanemaruje i dostojanstvo hidžaba.

Često nam se poruke plasiraju na podsvjesnoj ravni, da ih nismo ni svjesni. Jedna od takvih situacija jeste i borba za tzv. prava LGBTI populacije. S jedne strane imamo primjere gdje se zabranjuje pokrivanje, odnosno nošenje hidžaba djevojčica u osnovnoj ili čak srednjoj školi. U zemljama gdje se govori o tome kao argumenti se navode razna mišljenja psihologa, pedagoga i slično. Svi oni jednim glasom tvrde da maloljetna djeca, odnosno djevojčice, ne mogu svjesno odlučiti da li žele hidžab te da se takvim zabranama ustvari štite prava djevojčica.

Ipak, s druge strane imamo primjere LGBTI populacije gdje djeca od tri godine odlučuju da ne pripadaju spolu u kojem su rođeni. Znači, radi se o djeci koja ne da idu u osnovnu ili srednju školu već ne idu ni u vrtić ili su možda tek progovorila. Ali, kada je u pitanju LGBTI, tada se djeci i u tom uzrastu dopušta da mijenjaju spol. U prošlom broju Stava pisali smo i o klinici gdje djeca mogu početi primati i hormone za promjenu spola, što u konačnici dovodi i do operacije. Iako ti hormoni utječu na njihovo opće zdravlje, rad takvih klinika nije zabranjen, čak se propagira kao “pravo LGBTI osoba”.

A šta nam je željela poručiti svjetska sportska marka “Nike”, koja je nedavno objavila svoju novu reklamu pod nazivom “You Can't Stop Us” (Ne možete nas zaustaviti). Reklama se sastoji od pozitivnih motivacijskih poruka koje kroz razne sportove promoviraju jedinstvo u različitosti, naravno pod brendom znaka “Nike”. Sastoji se od “prepolovljenog” ekrana gdje se razni sportovi, odnosno sportaši “prelijevaju” iz jednog u drugi ekran. U reklami ne bi bilo ništa sporno da se u jednom dijelu na prvom ekranu ne pojavljuje žena pod nikabom, kao asocijacija na muslimanku, koja “vozi” skateboard i koja na drugom ekranu prelazi u muškarca na skateboardu koji nosi kao baklju u LGBTI bojama. Iako je na prvi pogled riječ o odavno viđenoj promociji manjinskih prava jednog svjetskog brenda (vidjeli smo slične reklame na temu promoviranja jednakosti Afroamerikanaca ili Hispanoamerikanaca), ovakvo povezivanje treba biti tumačeno kao provokacija.

Nemoguće je povjerovati da je puka slučajnost da baš “muslimanka” prelazi u nešto što asocira LGBTI. Da je bilo riječ o opatici ili ortodoksnoj Jevrejki, mogli bismo postaviti isto problematsko pitanje. No, kako to da je od toliko predstavljenih stvari u reklami koja traje minutu i po baš muslimanka ta koja se povezuje s LGBTI? Osim toga, čudno je i to da jedna svjetska marka kao što je “Nike” muslimanku predstavlja kroz nikab koji je zabranjen ili je predmet rasprave u mnogim zapadnim zemljama. Francuska, Danska, Austrija, Belgija, Njemačka i Holandija samo su neke od zemalja gdje je nošenje nikaba skroz ili djelimično zabranjeno. U mnogim je nošenje nikaba i novčano kažnjivo. Razlog zabrane često se argumentira i kroz čuvanje sigurnosti, te se samim tim nikab dovodi u poziciju kao da predstavlja opasnost. Ako je već poznato da je nikab u zapadnim zemljama nešto što je “opasno”, zašto je baš on izabran u reklami “Nikea” da predstavlja islam, odnosno muslimanku? I zašto baš nikab prelazi u dugine boje? Svjesno ili nesvjesno, očito je da se radi nekoj drugoj poruci (provokaciji), a ne o promoviranju raznih sportova.

Još jedan detalj iz reklame koji je vrijedan pažnje jeste natpis koji se pojavljuje baš onda kada se pojavljuje žena u nikabu i muškarac s LGBTI bojama. “Ako se ne uklapamo u sport, promijenit ćemo sport”, stoji u reklami uz pojavu nikaba. Iz toga može proizaći podsvjesna poruka poput “ako se ne uklapamo u vjeru, promijenit ćemo vjeru”, ili “ako se ne uklapamo u društvo, promijenit ćemo društvo”. Kakvo to veze ima s promoviranjem ljudskih prava jer bi neki mogli reći da je u reklami upravo riječ o promoviranju manjinskih prava na nikab i manjinskih prava na homoseksualnost? Nikakve! Riječ je o posvajanju i osvajanju, što nije uopće u duhu izvanjski proklamirane miroljubive dugine filozofije. “Grad je naš”, vikali su pripadnici “Parade ponosa” prošle godine u Sarajevu. Da, i oni su građani Sarajeva kao i svi drugi, i to niko ne spori, ali očito je bitno ispoljiti agresivnu osvajačku namjeru koja često iza kamuflaže ljudskih prava biva provokacijom nad vrijednostima drugih.

Međutim, ovakve stvari prolaze skoro pa nezapaženo. Da se radi o povredi vrijednosti nekoga drugog, a ne muslimana, zasigurno je da bi mnogi pisali, govorili o tome. Pomenuta reklama “Nikea” za dvije sedmice samo na njihovom YouTube kanalu ima više od 57 miliona pregleda, a uzimajući u obzir da se prikazuje na razne načine osim YouTubea, može se zaključiti da je to možda samo pola ili manje od stvarnog broja pregleda. Ali kako to već biva i inače, do sada nije zapažena odlučna javna kritika po ovom pitanju.

Sagledavajući kolika se i kakva propaganda samo vodi kada su u pitanju prava LGBTI populacije, svjesno ili, teže za povjerovati, nesvjesno na ovaj se način muslimani opet dovode u situaciju gdje su u potrebi da nešto dokazuju. Uzimajući u obzir činjenice da se danas LGBTI stalno spominje uz argumente tzv. “borbe za prava”, “za ravnopravnost”, “za normalan život” i slično, aludirajući na to da su ugroženi, kroz pomenutu reklamu opet su muslimani ti koji moraju dokazivati da su na strani “prava drugih”, i to ni manje ni više nego LGBTI prava, kršeći jasan stav islama kada je u pitanju homoseksualnost. Samim time, zaključuje se da muslimani moraju poštovati LGBTI iako se to krši s njihovim vjerskim vrijednostima, a neko drugi ne mora poštovati to što je homoseksualnost jasno zabranjena u islamu, odnosno stav muslimana po tom pitanju. S druge strane, LGBTI populacija ima marketinšku podršku kao rijetko ko. Ne samo “Nike” već mnoge svjetske marke daju punu podršku LGBTI-u, pojavljuju se kroz igračke, kroz crtane filmove gdje se promovira homoseksualnost, pojavljuju se u školama, odnosno, možemo čak govoriti o svojevrsnom pomodarstvu.

U isto se vrijeme osnovne muslimanske vrijednosti dovode u pitanje, a time i ljudska prava muslimana, koje se želi prisiliti na mimikriju i sudjelovanje u pomodarskom dokazivanju koje je u svojoj suštini na razini provokacije. Na koncu, kao da se želi sugerirati da za LGBTI “nije život među četiri zida”, već je za muslimane najbolje da “vjera mora ostati među četiri zida”.