“Pogledajte vi bošnjačku kulturu stanovanja. Ako samo uzmete onaj halvat koji vas je sigurno impresionirao, a svakog će impresionirati, i kakav je tu sistem življenja bio. Taj halvat bio je dnevna soba, sva u svjetlu i imala je svoju perspektivu. Vidite uvijek i ko dolazi i ko odlazi, ona ima pogled i na bašču, ima i pogled dolje na grad. Tu su na minderima vazda bili jastuci ugrijani, namješteni, moglo se u njoj i odspavati. Tu je stajala i velika demirlija i, kada bi bilo vrijeme objeda, tu bi se iznesi jelo. Soba je bila multifunkcionalna. Eto, takva je bila ta kultura stanovanja i življenja. Ljepota života”

Piše: Edib KADIĆ

Fotografije: Jasmin BRUTUS

U sarajevskom naselju Kovači, u Džininoj ulici, nalazi se skriveni dragulj isklesan u stilu visoke umjetnosti – ruždija, danas zaboravljena, nepoznata, usamljena i otužna. To je posljednja sačuvana zgrada ruždije u Sarajevu, a vjerovatno i u Bosni i Hercegovini. Ruždiju na Kovačima pohađale su isključivo djevojke.

KAO U PRIČAMA IZ “HILJADU I JEDNE NOĆI”

Čim uđete s ulice, dočeka vas velika i prostrana avlija popločana kaldrmom u kojoj se nalazi zgrada impozantnog izgleda. Otvorite vrata, a unutra veliki hodnik i dvokrako stepenište, sve oslikano i izrezbareno kao u kakvom danas dobro paženom i očuvanom muzeju. Kada se popnete gore, zatekne vas zatvorena musandara i divanhana na kojoj, kada izađete, dobijete širok prostor, sav u staklu i svjetlu s prekrasnim pogledom. Ispod prozora na divanhani minderi. Kao da se još uvijek može osjetiti dim s vazda upaljene mangale koja je nekada stajala u sredini sobe.

Prozori kao u pričama iz Hiljadu i jedne noći, zidovi oslikani zadivljujućim bojama i nijansama, kistom u rukama vrhunskog majstora, a šišeta na plafonu – visoka umjetnost. Čarolija. U ćošetu peć s konkavnim lončićima na sebi, vjerovatno u službi povećavanja razvijene površine i ogrjevne moći. Na njoj pešnjaci, bakrene zdjele uvijek napunjene toplom vodom korištenom za kupanje i abdest. Rezbarena vrata na musandarama u svakoj sobi podrazumijevaju luksuz. Musandara, modernom čovjeku poznata pod nazivom “zagrađeni plakar”, bila je multifunkcionalna. U njima su se ostavljale razne stvari, odjeća, a u makar jednoj od njih nalazila se i banjica, moderna tuš-kabina. U svakoj su sobi i neizostavni veliki i mali peškuni, sve izrezbareni i ukrašeni vezovima i heklanim stolnjacima. Levhe u sobama, neizostavan inventar, što oslikane na zidovima, što uramljene. Otprilike je ovako nekada izgledala ženska ruždija na Kovačima, potpuno zaboravljena i prepuštena izuzetno oštrom i neumoljivom zubu vremena.

Ruždije ili državne svjetovne škole u Bosni i Hercegovini osnovane su za vrijeme osmanske uprave krajem šezdesetih godina 19. stoljeća. Prva ruždija u Sarajevu otvorena je i nekoliko godina ranije, 1864. godine, za vrijeme Topal Osman-paše. Nastavnim planovima i programima ličile su na tadašnje evropske građanske škole, te se u njima, pored islamskih vjerskih predmeta i orijentalnih jezika, učila matematika, geografija, historija, rijetko francuski jezik, a za vrijeme vladavine Austro-Ugarske počeo se izučavati i bosanski jezik. Ruždije su trajale četiri godine, a u njih su se najčešće upisivala djeca koja su znala čitati i pisati, odnosno svršenici mekteba. Ruždija je bila u rangu današnje srednje škole, pa su se nakon nje mladi ljudi zapošljavali u državnim institucijama kao niži činovnici, a određeni dio njih nastavljao je školovanje na drugim školama i univerzitetima. Za vrijeme osmanske vladavine u Bosni i Hercegovini Vilajetska uprava finansirala je ruždije, a dolaskom Austro-Ugarske taj je amanet preuzela Zemaljska vlada BiH. Pretpostavlja se da je na prostoru Bosne i Hercegovine u ovom periodu otvoreno oko tridesetak ruždija.

Ne zna se tačno kada je sagrađena ruždija na Kovačima, ali zbog njene tipologije, pretpostavlja se da se radi o posljednjoj fazi osmanske arhitekture. Lemja Chabbouh-Akšamija, šef Katedre za teoriju i historiju arhitekture i zaštitu graditeljskog naslijeđa na Arhitektonskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, kaže da postoje tri faze razvoja arhitekture u osmanskom periodu. “Prva faza bila je s jako strmim drvenim krovovima od šindre. To su bile uglavnom manje prizemne građevine. Bila je to poveznica između podgrađa koji su se nalazili uz srednjovjekovne bosanske gradove. Period građenja takvih objekata trajao je jedno vrijeme i najviše se zadržao na perifernim dijelovima grada. Sljedeća faza, koja je trajala najduže i koja je potpuno preuzela islam kao religiju, preuzela je i specifičan tip orijentalne kuće. Tipičan primjer iz 16. stoljeća za ovo jeste Svrzina kuća. Njena je specifičnost da se sasvim mijenja materijalizacija prilikom izgradnje, kao i sam izgled i veličina objekata. Treći tip građevina nastalih u osmanskom periodu jeste tip zgrada poput ove ruždije”, objašnjava Chabbouh‑Akšamija.

Ona kaže kako drugi period osmanske arhitekture ima dvije avlije, mušku i žensku, vrlo jasno definirane i odvojene, dok treći tip ima zajedničku avliju koja je do pred sami kraj Osmanskog carstva bila nepoznata. “Ova građevina je jedinstvena zbog nekoliko stvari. Prvo, to je pristup kući, avlija i dispozicija. Drugo, ona pripada posljednjem tipu gdje više nemate odvojene ženske i muške avlije, ali imate zatvoreni prostor u kojem na njenom kraju imate dvokrako stepenište s kojeg se penjete na divanhanu. Ovakve građevine koje pripadaju posljednjoj, trećoj fazi osmanske arhitekture izuzetno su rijetke u BiH. U Sarajevu postoji možda još pet ili šest sačuvanih kuća tog tipa, a u Mostaru jedna, Muslibegovića kuća”, pojašnjava Lemja i dodaje kako je njena nena rahmetli, koja je rođena 1896. godine, pohađala baš ovu ruždiju na Kovačima, pošto je živjela u obližnjoj mahali.

“Tu je, pored redovnih predmeta, nena naučila i da veze, plete i kuha. U tim ruždijama se jako puno i čitalo. Ona je imala sreću da su njena braća studirala, jedan u Beču, a drugi u Parizu, onda je ona koristila i njihove knjige. U ruždiji se također učila i vjeronauka, a učio se i bosanski jezik pisan arebicom, ili bosančicom, tako se nazivalo arebičko pismo u mahalama. Ovu nastavu pohađale su djevojke uglavnom iz uglednih i bogatih kuća. U austrougarskom periodu nastavnice koje su predavale nerijetko su bile strankinje, a vjeroučitelji su bili muškarci, mahom iz Bosne. Sjećam se da mi je nena rahmetli spominjala da je tu predavao neki hodža po imenu Garibija. Nažalost, nije mi znala kazati tačan broj djevojaka koje su pohađale ovu ruždiju i koje su učestvovale u nastavi”, kaže Chabbouh-Akšamija.

ZAVREĐUJE LI STATUS NACIONALNOG SPOMENIKA

U Zavodu za zaštitu kulturno-historijskog i prirodnog naslijeđa Kantona Sarajevo postoji separat koji je urađen za lokacije Vratnik i Kovači. U njemu je ova ruždija na Kovačima zavedena. Kada je riječ o Komisiji za očuvanje nacionalnih spomenika, iz Komisije nam je kazano kako objekt ruždije u Džininoj ulici na Kovačima u Sarajevu nije proglašen nacionalnim spomenikom i kako se ne nalazi na Privremenoj listi nacionalnih spomenika. Kazano je i to da za ovaj objekt nije podnesena peticija za proglašenje, što ne znači da ovo dobro ne zavređuje da bude upisano na Listu nacionalnih spomenika. “S obzirom na to da je postupak kandidiranja dobara za upis na Listu nacionalnih spomenika otvoren, bilo koja strana ili zainteresirana osoba, ukoliko smatra da neko dobro zadovoljava kriterije da bude proglašeno nacionalnim spomenikom, može Komisiji predati peticiju za proglašenje dobra nacionalnim spomenikom”, stoji u odgovoru Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika.

Dževad Musakadić skoro čitav svoj vijek proveo je u ovoj ruždiji. Kaže da ju je njegova porodica kupila od Hadžimusića početkom 1960. godine. Naime, kada su ruždije prestale s radom i izgubile svoju funkciju, odnosno, kada se uspostavilo obavezno školovanje u Kraljevini Jugoslaviji, one su se privatizirale i prilagodile stanovanju. Najvjerovatnije je ova ruždija prestala s radom već krajem Prvog svjetskog rata. “Kada sam se oženio, stanovao sam u ovoj sobi uz stepenice pa desno. Jedne prilike nam je nana od moje supruge došla na sijelo. Jedno vrijeme je posjedila pa se okrenula i ovako rekla mojoj supruzi: ‘Sve ti je plaho lijepo i namješteno, mašallah. Ama baš mi se sve sviđa. Ali, dijete drago, ti si se udala u zbornicu.’ Nana rahmetli je pohađala i završila tu ruždiju, pa je znala i gdje su bile smještene učionice, a i gdje je bila zbornica”, prisjeća se Musakadić.

Škole ruždije bile su otvorene i za druge nacionalnosti i vjeroispovijesti i nisu je isključivo pohađala bošnjačka i muslimanska djeca. Musakadić tvrdi da im je od njegove supruge rahmetli nana pričala, kada je ona išla u tu ruždiju, da je s njom u generaciji bila i jedna pravoslavna djevojka koja je kasnije bila babica. “Ali, pričala nam je i kako je to bila rijetkost i najviše je bilo muslimanskih djevojaka u njoj. Dobro se sjećam života u toj kući. To je kao da čovjek uđe u muzej i onda tu živi. Kuća je bila ogromna, zimi je bilo izuzetno teško ugrijati. Tu smo živjeli sve do 2004. godine, kada je majka preselila na ahiret. Sva je bila prostrta ćilimima. A tek minderi, to je posebna priča. Sve je u njoj bilo uzdurisano. A onda kamerije preko cijele kuće, onaj ovalni dio. Pa gore lijevo halvat, on isto ima sedam ili osam prozora koji gledaju na jug i ovamo na avliju. Pogledajte vi bošnjačku kulturu stanovanja. Ako samo uzmete onaj halvat koji vas je sigurno impresionirao, a svakog će impresionirati, i kakav je tu sistem življenja bio. Taj halvat bio je dnevna soba, sva u svjetlu i imala je svoju perspektivu. Vidite uvijek i ko vam dolazi i ko odlazi, ona ima pogled i na bašču, ima i pogled dolje na grad. U vrijeme dok sam ja još živio tu, moglo se vidjeti lijepo Sarajevo i čaršija, nije bilo visokih kuća koje su ometale pogled”, prisjeća se Dževad te nastavlja:

“Tu su na minderima vazda bili jastuci ugrijani, namješteni, moglo se u njoj i odspavati. Tu je stajala i velika demirlija i, kada bi bilo vrijeme objeda, tu bi se iznesi jelo. Soba je bila multifunkcionalna. Eto, takva je bila ta kultura stanovanja i življenja. Ljepota života. Dolje su bili podrumi i magaze koji su bili malo ukopani u zemlji. U podrum se silazilo dva ili tri stepenika. Unutra su se držale zimnice, a bio je i vešeraj, prao se veš. Podrum je i ljeti i zimi imao istu temperaturu. Zidovi su bili izuzetno debeli i po metar širine. Eh, da ste to vidjeli kad je to sve skupa bilo namješteno. Svuda su bili jastuci i mamini vezovi koji su dominirali u halvatu. Onda i peškiri koje je mama rahmetli tkala i vezla. Ama, tu je bila posebna energija i čovjek bi samo sjedeći tu mogao dušu odmoriti. Onda minderi, u njih je moglo toliko vansezonske odjeće stati, nisu vam trebali američki plakari. A tek prostor, sjećam se da je jednom 25 ljudi u dnevnoj sobi bilo na iftaru i nikome nije bilo tijesno i nije bila gužva.”

Prije desetak godina, porodica Musakadić je prodala ovu ruždiju Mustafi Gadži i trenutno je on njen vlasnik. Dževad Musakadić tvrdi kako je ona uvijek bila zanimljiva posjetiocima i bilo je mnogo zainteresiranih ljudi da dođu da je vide. “U njoj su se snimale i emisije, spotovi, reklame. Sjećam se da se u njoj jednom snimao film Blago u duvaru s Rejhanom Demirdžićem u glavnoj ulozi. Kada smo je kupili šezdesetih godina prošlog stoljeća, znali smo da je bila pod zaštitom države, ali država nikad ništa nije ulagala u nju. Nebriga države bila je prisutna i u onom sistemu, a, evo, i u ovom nije ništa bolje. Zaista se iskreno nadam da će u skorije vrijeme institucije nešto poduzeti po ovom pitanju kako bi se ova ljepotica, simbol naše vjere, kulture, tradicije i nas samih, očuvala i poživjela mnoge godine koje su pred nama”, kazao je Musakadić.