Imajući u vidu prijateljski odnos Turske prema Bosni za očekivati je da njeno prijateljstvo s Rusijom ne može biti na našu štetu. Isto tako, nisam sklon mišljenju da tursko prijateljstvo s Rusijom po automatizmu vodi turskom udaljavanju od NATO-a. Ako Rusija ima institucionalni odnos s NATO-om, u formi stalnog Samita NATO-RF ne vidim valjan razlog nemogućnosti Turske da bude u isto vrijeme i članica NATO alijanse i da ima jaku vojnu saradnju i sa Ruskom Federacijom

Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ

Prof. dr. Enver Halilović (Sjenica, 1954) profesor je filozofije i sociologije, a doktorirao je na Filozofskom fakultetu u Sarajevu 1986. Radio je na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Prištini i na Tehnološkom fakultetu Univerziteta u Tuzli. Od 1991. do 1993. godine bio je Sekretar sekretarijata za društvene djelatnosti općine Tuzla, a od 1995. do 1997. obnaša dužnost ministra za obrazovanje, nauku, kulturu i sport u Vladi Tuzlanskog kantona. Prvi je dekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Tuzli, od 1993. do 2000, iz kojeg su nastala tri fakulteta: Filozofski, Prirodno-matematički i Fakultet za sport i tjelesni odgoj. Od 2000. do 2002. godine bio je prorektor za nastavu i studentska pitanja Univerziteta u Tuzli. Akademske 2002/03. korisnik je stipendije Fulbright na Cornell University u SAD-u. Od 2009. do 2010. godine bio je vršilac dužnosti dekana Filozofskog fakulteta, a od 2010. do 2016. rektor je Univerziteta u Tuzli. Od aprila 2016. godine direktor je Agencije za razvoj visokog obrazovanja i osiguranje kvaliteta.

Član je Bošnjačke akademije nauka i umjetnosti. Za svoj rad dobio je više priznanja, a autor je sedam knjiga, među kojima se nalazi i „Postsovjetski geopolitički prostor i Balkan“. Upravo su intrigantna tema o odnosima Ruske Federacije s balkanskim zemljama bile povod razgovora za Stav. Bez sumnje da je svoje znanje o toj temi prof. dr. Halilović utvrđivao u periodu 2005. do 2008. kao ambasador Bosne i Hercegovine u Ruskoj Federaciji i nerezidentni ambasador BiH u Kazahstanu, Uzbekistanu, Kirgistanu, Armeniji i Bjelorusiji.

STAV: Koliki je realni utjecaj Rusije na Balkanu, prije svega mislimo na Srbiju i bh. entitet Republiku Srpsku?

HALILOVIĆ: Savremena, bolje kazano Putinova Rusija, praktično faktički provodi svojevrsnu retradicionalizaciju svoje moći na evroazijski, centralno i južno evropski, balkanski i bliskoistočni geopolitički prostor. Ona danas revitalizira svoju kako tradicionalno historijsku tako i hladnoratovsku ulogu na ovim prostorima stječući na taj način ugled svjetski relevantnog historijsko-političkog faktora.  Njen strateški geopolitički interes je uspostava snažne barijere atlantističkim vojnim, političkim, ekonomskim silama demokratske provinijencije da se etabiliraju na navedene prostore njenog višestoljetnog historijskog utjecaja. Ona nastoji na sve moguće načine, od diplomatskih, energetsko-ekonomskih, finansijskih, do vojnih intervencija da reaktualizira važnost svoje pozicije na ovim prostorima. Komunističku ideologiju bivše sovjetske diplomatije zamijenila je snagom konkretnih prirodnih, prije svega energetskih potencijala, ali i uplitanjem u njih svog etničkog, kulturnog, historijskog, pa i pravoslavnog identiteta, u specifičnom geografskom i geostrateškom odnosu Istoka i Zapada, islama i kršćanstva/hrišćanstva u najširem kulturološkom i političko historijskom smislu. Rusku politiku prema Balkanu, uz sve to, dodatno osnažuju historijske i aktuelne ideološko političke natruhe socijalizma, pravoslavlja, slavenofilstva, s obje strane, iako su Kina i Rusija, svaka na svoj način, postigle značajan napredak, kako u svom razvoju, tako i na svjetskoj političkoj sceni napuštanjem socijalizma.

„Politički led“ na kojem danas stoje sve države zapadnog Balkana, uključujući i Bosnu, je činjenica uzajamne uslovljenosti i zavisnosti njihovih unutarnje političkih i međunarodnih političko-diplomatskih odnosa vojno-političkih sila, ne samo Zapada, već i Rusije i njihovih međusobnih odnosa. Pri tome je nužno zapaziti da Rusija u međunarodne diplomatske i vojne odnose nastupa odlučnije i energičnije od Zapada, što se može tumačiti na više načina i iz više razloga, ali što je nepobitna empirijska činjenica na osnovu koje se etabilirala međunarodna politička percepcija njene mnogo veće moći nego što ona istinski jeste. S ulaskom Zapada u rat protiv terorizma  Rusija je ostala po strani, sve do rata u Siriji. Za to vrijeme, ona je ojačala svoju ulogu u svom bližnjem susjedstvu, između ostalog anektirala je Krim i time ukinula ugovor sa Ukrajinom da tamo zadrži svoju pomorsku bazu do 2017. godine.

STAV: Mislite li Vi da postoji neki pakleni plan, često ga čitamo kao tajnovitu obavještajnu urotu, koju su skovale Rusija i Srbija za Balkan?

HALILOVIĆ: Vaše pitanje prevazilazi okvire mojih pouzdanih informacija te na njega ne mogu odgovoriti sa sigurnošću i samopouzdanjem a da ne pribjegnem nekoj teoriji zavjere ili se ne zaglibim u neku vrstu zdravorazumske tlapnje.

STAV: Je li Srbija iskrena kada kaže da želi u Evropu i NATO ili vješto sjedi na dvije stolice?

HALILOVIĆ: Pojam Srbija u političkom smislu je vrlo diversifikabilan, slojevit, pluralan, što znači da se na Vaše pitanje nemože odgovoriti jednoznačno. Da bi odgovorili na njega, potrebno je napraviti dubinsku, suštinsku, ne samo fenomenološku političku analizu programa relevantnih političkih partija koje su danas na političkoj sceni Srbije, već i analizu aktuelne političke svijesti različitih društvenih, naučnih, kulturnih, vjerskih institucija, društvenih slojeva i struktura. Međutim, ako se posmatra politička fenomenologija Srbije u kontekstu njenog odnosa prema Evropi i evroatlanskim integracijama s aspekta svakodnevne datosti, puno je činjenica na osnovu kojih bi se moglo reći da vladajući srbijanski režim i želi i ne želi istinski ući o onaj sistem društvenih, etičkih, kulturnih, pravnih, političkih, društvenih odnosa i vrijednosti za koje se kolokvijalno kaže da su evropske.

Ono što sa sigurnošću mogu kazati i ocijeniti jeste da je politički režim Srbije još u fazi ideološke velikosrpske tranzicije. Dok se taj proces ne završi istinski i dubinski, ne može se pouzdano kazati da je Srbija istinski opredijeljena za ulazak u evropske i evroatlanske integracije. Srpska politička svijest je još u teškim i čvrstim okovima egocentričnosti, svakovrsne superiornosti, etnocentrične historijske svijesti i ekskluzivnosti. U njoj još nije postala dominantna, iako je stekla pravo građanstva, ona svijest koja je svjesna svojih tamnih mrlja, svoje podsvijesti, koja je dominirala u prošlosti i na kojoj su građeni historijski odnosi Srba, posebno, s Bošnjacima i Albancima. Ali zaista, situacija se bitno mijenja. Sve je značajniji i snažniji utjecaj i prisustvo onih struktura i nosilaca srpske političke svijesti koja daje sliku pozitivne i demokratske Srbije koja se istinski susrela sa svojom lošom prošlošću, koja je istinski opredijeljena za mir i dobrosusjedstvo s onim narodima s kojima je bila u ratu. Predvodnik takvih pogleda u javnoj politici je Aleksandar Vučić. No, potrebno je znati i to da je za takav iskorak i Srbiji potrebna pomoć njenih susjednih i drugih naroda. Svi narodi su dužni da iskažu svoju dobronamjernost prema drugim narodima kako bi svi postigli istinsko prijateljstvo, pomirenje i trajan mir.

STAV: Jesu li po Vama prijeteće zajedničke vojne vježbe Srbije i Rusije, jesu li nagovještaj nečega?

HALILOVIĆ: Sve vojne vježbe imaju više ciljeva, pa tako i zajednička vojna vježba Srbije i Rusije. U prirodi vojske je da, ako ne ratuje, vježba rat. U svakom slučaju, uz ostale efekte koji se postižu i žele postići na svim vojnim vježbama jeste prezentacija i mirna demonstracija raspoložive tehničke moći. Mislim da je do zajedničke vojne vježbe Srbije i Rusije više stalo Rusiji nego Srbiji, kako s obzirom na odnos Rusije i NATO alijanse, tako i zbog njene diplomatsko-političke potrebe da pokaže svima, a posebno Balkanu, da je ona već tu.

STAV: Koji su budući odnosi SAD-a i Rusije u kontekstu širenja NATO-a? Trump želi smanjiti angažman SAD-a, da članice povećaju kontribucije i slično.

HALILOVIĆ: Nesporno je da će se NATO alijansa širiti. Rusija to vidi kao opasnost, što je stvar njene percepcije budućeg historijskog zbivanja. Ona ima pravo da to tako shvata, što ne mora da znači da je upravu. One države koje zapadnu alijansu doživljavaju pozitivno, prema tom činu odnosit će se na svoj način. Ne mislim da će, za sada kontroverzni američki predsjednik Donald Trump smanjiti angažman SAD-a u NATO-u zato što svjetsko društveno stanje ni na jednom prostoru današnje historije nije takvo da će doći do smanjenja potrebe za njim. Naprotiv. Ono što on zahtijeva jeste da sve države članice alijanse ispune svoju ugovornu obavezu da iz svog bruto dohotka zaista izdvoje 2 posto za potrebe NATO-a. Njegov drugi cilj u vezi s tim jeste jačanje vlastitih odbrambenih snaga, što nužno utječe i na jačanje alijanse. Bojim se da će vojna moć država koje ne slijede vrijednosti mira i demokratije, koje su vrlo angažirane u jačanju svojih vojnih potencijala i koje mogu ugroziti mir i demokratiju u svom okruženju, isprovocirati Zapad da uđe u novu trku u naoružanju, što će u krajnjem slučaju smanjiti mogućnost ulaganja u privredni i ekonomski razvoj u svijetu u cjelini.

STAV: Koliko tursko-ruski odnosi utječu na geostrateška pomjeranja?

HALILOVIĆ: Svako političko približavanje dviju zemalja je dobro, pa i ovo Turske i Rusije je dobro, ako nije na štetu drugog, a ja vjerujem da nije. To je historijski politički zaokret u međusobnim odnosima između ovih dviju država. Među njima je bilo veoma mnogo međusobnih ratova, nekoliko stoljeća među njima je bilo političko rivalstvo. U vrijeme hladnog rata Turska je u sklopu NATO-a imala poseban značaj s obzirom na SSSR, odnosno Rusiju. Rusija danas i kroz historiju živi u susjedstvu, različito u različitim vremenima, sa brojnim i u svakom pogledu veoma moćnim turkofonskim narodima, zatim sa muslimanskim narodima Kavkaza. Rusko carstvo je nastalo na ruševinama višestoljetnog Tatarskog carstva, naroda koji je etnički, vjerski, jezički, kulturno, historijski vrlo blizak Turcima. Kada se stvari posmatraju s tog aspekta, s aspekta unapređenja političkih, kulturnih, ekonomskih odnosa današnjeg i historijskih prostora Osmanskog carstva, Ruskog carstva, današnje Ruske Federacije i Republike Turske onda se može kazati da je približavanje odnosa Rusije i Turske dobra stvar. To svakako ide u prilog i Zapadnom Balkanu, pa i BiH. Ruski i turski interesi su se sukobljavali ne samo na prostoru SSSR-a, već i na Balkanu. Naprijed je ukazano na izuzetan interes Rusije za Balkanom. Ovdje je potrebno ukazati, isto tako i na razumljiv interes Turske za isti taj prostor.

Skoro svi ratovi današnjih balkanskih država sa Osmanskim carstvom bili su na ovaj ili onaj način podržavani od strane Ruskog carstva tako da se, s manje ili više nepreciznosti, može kazati da neki balkanski narodi skoro i nisu imali istinski samostalne nacionalno oslobodilačke ratove protiv Osmanskog carstva, već da su svi bili vođeni i na različite načine, uključujući vojne, sponzorirani od Ruskog carstva. Historija je, kako kaže Merlo Ponti, nepredvidiva. Mnogo je otvorenih opcija. Ona nije determinirana. Uvijek postoji mnogo mogućnosti i raznovrsnih varijanti njenog odvijanja. U ovom momentu između Turske i Rusije uspostavljaju se prijateljski odnosi. Meni je teško govoriti o tome kako će se odvijati historija s obzirom na to prijateljstvo, a da pri tome izbjegnem špekulacije. Imajući u vidu prijateljski odnos Turske prema Bosni za očekivati je da njeno prijateljstvo sa Rusijom ne može biti na našu štetu. Isto tako, nisam sklon mišljenju da tursko prijateljstvo s Rusijom po automatizmu vodi turskom udaljavanju od NATO-a. Ako Rusija ima institucionalni odnos s NATO-om, u formi stalnog Samita NATO-RF ne vidim valjan razlog nemogućnosti Turske da bude u isto vrijeme i članica NATO alijanse i da ima jaku vojnu saradnju i sa Ruskom Federacijom.

STAV: Kakva bi trebala biti bh. vanjska politika prema Rusiji, a pri tome možete li preciznije naglasiti smjernice koje bi bile od koristi bošnjačkoj politici?

HALILOVIĆ: To pitanje zahtijeva duže obrazloženje i objašnjenje, ali ovom prilikom ističem da je potrebna proaktivna diplomatska aktivnost BiH prema Ruskoj Federaciji, posebno s obzirom na stavove ruske diplomatije u pogledu upotrebe veta na Savjetu bezbjednosti UN-a povodom prijedloga Engleske da Savjet bezbjednosti UN-a donese Rezoluciju o genocidu u Srebrenici, na njene stavove u PIK-u koji su redovno suprotni stavovima ostalih članica o svakom političkom pitanju u BiH, na stavove prema Međunarodnom sudu i Tribunalu u Hagu itd. Imam utisak da BiH ima vrlo inferiornu diplomatsku aktivnost prema ruskoj, uglavnom prosrpski orijentiranoj diplomatiji, da nema političke kuraži da javno iskaže svoje neprihvatanje nekog ruskog odnosa prema nečemu što se tiče BiH. Evo najnovije ilustracije, Rusija je imala vrlo proaktivnu ulogu u slučaju apelacije za reviziju tužbe BiH protiv Srbije i Crne Gore, ali je iskazala, blago rečeno, vrlo tolerantan odnos prema neustavnom referendumu RS-a. Koliko znam, mi nismo nikada javno ukazali Ruskoj Federaciji na tu vrstu asimetričnosti njenog političkog odnosa prema BiH. Imam utisak da mnogi, čak i oni koji su praktično u njoj, diplomatiju shvataju kao “netalasanje”, pa čak i kao “mudru i pametnu šutnju”, snishodljivo obraćanje, posebno kada je u pitanju odnos prema moćnima. Po tome izgleda da je diplomatija ćutologija. Međutim, diplomatija je suptilna politika zaštite interesa i stavova svoje države u svim njenim sferama. Uzajamni reciprocitet i jednakost država u direktnim međusobnim bilateralnim odnosima su ključni postulati diplomatije. Svjedok sam činjenice da je Ruskoj Federaciji stalo do boljih, ne samo diplomatskih, već i privrednih, kulturnih, prosvjetnih odnosa s Bošnjacima, bez obzira što su im poseban interes Srbi, jer zna da sa kvalitetnijim političkim i drugim odnosima s Bošnjacima lakše i potpunije postižu sve interese u BiH, pa i šire. S naše strane, potrebno je više otvorenosti, kuraži, hrabrosti i upornosti za bolje i kvalitetnije diplomatske odnose s Ruskom Federacijom.