Oni su se do te mjere integrirali u poljsko društvo da je jedina stvar koja ih razlikuje od svojih slavenskih sunarodnjaka njihova vjeroispovijest, ali danas ih je vrlo malo, samo oko 3.000 u zemlji koja broji oko 38 miliona ljudi. Posljednjih godina Tatari su bili jedna od meta diskusije o izbjeglicama i muslimanima u zemlji u kojoj je ekstremna desnica toliko jaka i kojom vlada desničarska Stranka zakona i pravde (PiS). Godine 2014. pojavile su se ksenofobne poruke na džamiji i na seoskom groblju. Godinu dana ranije, u gradu Gdańsku na sjeveru zemlje, vandali su izazvali požar u džamiji

Mezarje Kruszyniany

Dzenneta Miroslaw

Muftija Tomasz Miskewicz

Dżemil Gembicki svakog jutra pred džamijom parkira svoj Land Rover i pozdravlja posjetioce. “Dzień dobry!”, svakog srdačno pozdravi, navikao je primati ljude gotovo svaki dan. Osim što je upravitelj džamije, radi i kao vodič i voli govoriti svima koji posjećuju ovo udaljeno mjesto u sjeveroistočnoj Poljskoj, samo pet kilometara od granice s Bjelorusijom, o historiji svog naroda. Naroda Kruszyniany, koji je također dio tatarske manjine kojoj pripada.

“Ovdje živi osam porodica tatarskih muslimana, ove su zemlje naše stoljećima.” Ta etnička manjina, porijeklom iz središnje Azije, u Poljskoj je od 14. stoljeća. Krajem 17. stoljeća kralj Jan Sobieski III dao je ove šume i zemlju Tatarima za službu u borbama protiv Otomanskog carstva. Bili su dio bitke za Beč 1683. godine, u kojoj je poljska konjica, uz pomoć Tatara, odigrala odlučujuću ulogu u pobjedi protiv osmanske vojske.

Od tada su se do te mjere integrirali u poljsko društvo da je jedina stvar koja ih razlikuje od svojih slavenskih sunarodnjaka njihova vjeroispovijest, ali danas ih je vrlo malo, samo oko 3.000 u zemlji koja broji oko 38 miliona ljudi. “Mnogi Poljaci koji dolaze kao turisti ne mogu vjerovati da u Poljskoj postoje džamije”, kaže Gembicki. “Oni ne poznaju našu kulturu i odatle dolaze problemi”, dodaje. Posljednjih godina Tatari su bili jedna od meta diskusije o izbjeglicama i muslimanima u zemlji u kojoj je ekstremna desnica toliko jaka i kojom vlada desničarska Stranka zakona i pravde (PiS).

Gembicki kaže da se ne boji. “Jedino što mogu učiniti jeste pokazati Poljacima našu kulturu, koja je i njihova.” U podne u džamiju dolazi grupa studenata. Kada su tinejdžeri izašli iz autobusa, razišla se i magla koja je zahvatila krajolik. “Gledajte, sada možete vidjeti zlatne polumjesece na kupoli džamije”, kaže im on ponosno. Ova građevina od jasenovog drveta iz 18. stoljeća prekrivena zelenom bojom izgleda kao pravoslavna crkva. “Tatari su bili vojnici, nismo se razumjeli u arhitekturu, tako da su naši preci za gradnju unajmili lokalno stanovništvo, pravoslavce”, kaže Dżemil Gembicki. “Ovdje smo svi multikonfesionalni”, kaže on. Oženjen je katolkinjom i otac je dvoje djece. “Moj je sin musliman, a moja kćer katolkinja. To je ono što smo odlučili prije rođenja, a živimo bez problema.”

Poljska je danas etnički homogena zemlja s katoličkom većinom, ali nije uvijek bilo tako. “Od 1919. do 1939. trećina stanovništva bili su Jevreji, živjeli su tu Ukrajinci, Rusi… Prije holokausta je ovdje živjelo oko tri miliona Jevreja. No, događaji iz 20. stoljeća učinili su nas jedinstvenim društvom”, objašnjava Radosław Markowski, sociolog na Varšavskom univerzitetu društvenih i humanističkih znanosti. Početkom prošlog stoljeća u Poljskoj je bilo 50.000 Tatara. Trenutno ih nema više od tri hiljade.

“Nakon podjele granica 1945. mnogi su ostali u Ukrajini ili Bjelorusiji. I toliko nas je malo da je teško naći tatarski par”, objašnjava poljski muftija Tomasz Miśkiewicz. “Izgubili smo dio naše posebnosti. Neki su se Tatari postidjeli svojih korijena, osobito oni u gradovima, dijelom i zbog sve češćih ksenofobnih poruka”, dodaje Miśkiewicz, vođa muslimanske zajednice u zemlji. U kampanji za lokalne izbore koji su održani prošle jeseni Patryk Jaki, kandidat PiS-a za gradonačelnika Varšave, čak je rekao kako “omogućavanje ulaska muslimanima u Poljsku predstavlja prijetnju sličnu nacističkoj invaziji”. Ali muslimani su već dio zemlje, čak i ako predstavljaju samo 0,1% stanovništva.

“Mi smo malobrojni, ali ovdje moramo pokazati da smo primjer integracije”, kaže predsjednik tatarske zajednice ovog grada Bronisław Talkowski. “Svakog dana družim se s pravoslavnim, katoličkim i tatarskim komšijama”, kaže 66-godišnji muškarac. Tatari pokušavaju očuvati i svoju kuhinju. Dżenneta i Mirosław poznati su po svojim pierogima, knedlama punjenim svježim sirom i posluženim s džemom od malina.

“Kuhanje ovih jela je način da se sačuva naša kultura”, kaže ova 59-godišnja žena. Zabrinuti su zbog “odbacivanja muslimana”, trenda koji se proširio širom zemlje nakon izbijanja migracijske krize 2015. i terorističkih napada počinjenih u drugim evropskim zemljama. “Već neko vrijeme prijete mi, telefonom me zovu ultrasi. Kažu mi da odem odavde”, priznaje Talkowski.

Godine 2014. pojavile su se ksenofobne poruke na džamiji i na seoskom groblju. Godinu dana ranije, u gradu Gdańsku na sjeveru zemlje, vandali su izazvali požar u džamiji. “To su specifični incidenti, vjerujem da će nas Poljaci i dalje tretirati kao svoje sugrađane”, kaže Miśkiewicz.

Mala zajednica, kaže, ne slaže se kako se odnosi prema izbjeglicama, uglavnom muslimanima iz arapskih zemalja. I oni su za odbacivanje politike dijeljenja kvota za izbjeglice u EU. “Bilo bi bolje da su ta braća dočekana od strane zemalja u blizini njihovog mjesta porijekla”, brani se Miśkiewicz. “Vrlo smo različiti, imamo samo zajedničku religiju. Mi smo prije svega Poljaci.”