Pričao mi je prijatelj da se tu jednom pojavila Paris Hilton s nekim arapskim šeikom. U neka doba noći, kada je nastao uobičajeni pandemonij izazvan alkoholom i drogama, šeik je zgrabio dvije mega boce Moët & Chandon Impérial Bruta, koje u klubu koštaju nekoliko desetaka hiljada dolara, i naglavačke ih ispraznio u lavabo
 zvao. Pričao mi je da se tu jednom pojavila Paris Hilton s nekim arapskim šeikom. U neka doba noći, kada je nastao uobičajeni pandemonij izazvan alkoholom i drogama, šeik je zgrabio dvije mega boce Moët & Chandon Impérial Bruta, koje u klubu koštaju nekoliko desetaka hiljada dolara, i naglavačke ih ispraznio u lavabo, što je izazvalo delirij među posjetiocima.</p>
<p>U susjednoj, jednako tako neuglednoj zgradi u prizemlju je picerija-bar koji radi 24 sata. Glavni specijalitet im je pica s artičokama u specijalnom sosu, koja je zaista dobra. Jedan komad košta pet dolara, što i nije loše s obzirom na to koliko je sve poskupilo u posljednje vrijeme. Mjesto postane totalno okupirano kad oko ponoći krene navala na klubove. Napravi se red od pedeset metara, ljudi se tuku i gaze jedni drugima po stopalima.</p>
<p>U daljini, iza Scullyjevog ateljea, novoizgrađena je zgrada za bogate, prekrivena plavobijelim staklima, s terasama na kojima se nalaze osušene biljke. Vlasnici su ih prestali zalijevati, uskoro će ih baciti u smeće pa, čim malo otopli, kupiti nove. Danju se može vidjeti samo poneka mačka na prozoru ili čistačica. Uvečer se upale svjetla, ljudi se vraćaju s posla, vade menije i naručuju večere. Ponekad uzmem dvogled, šaram po prozorima i gotovo se uvijek razočaram jer se rijetko kad dešava išta vrijedno spomena.</p>
<p>S desne strane ateljea Scullyja (garant vam je dosadilo ponavljanje njegovog imena) neugledni je parkić za siromašnu djecu. Uglavnom je prazan. Igralište za košarku truhne, nisam za sve ove godine primijetio da se ondje iko igrao loptom. Tek kada udare vrućine, otvore ventile za prskalice i poneko dijete mokro skače od sreće pod budnim roditeljskim okom.</p>
<p>Pokraj parka počinju višespratnice zvane “projekti“ (<em>projects</em>, kako Njujorčani nazivaju državne blokove u kojima živi sirotinja) u koje je teško gledati. Spratovi su izuzetno niski, za razliku od stanova u kojima žive bogati. Prosto se čini da je nemoguće unutra stajati uspravno. Po prozorima uvijek neko visi u svojoj besposlenosti, raja vješa kubanske, portorikanske i druge zastave da barem pokažu svoju pripadnost nečemu kad već nemaju ništa drugo raditi. Ispred “projekata” na klupama sjede gomile ljudi i pričaju, ispijaju jeftino pivo i jedu pileće batake čije kosti trpaju u prepune kante sa smećem koje rijetko prazne.</p>
<p>A ja? Ja i dalje kužim, zentam, promatram, kada za to imam vremena i kao da mi to uopće nešto znači. “Otkud ja ovdje”, zapitam se ponekad, prisjećajući se ogromne tegle s turšijom koju je mama zimi redovno kiselila, koju sam mukotrpno naginjao da izlijem dragocjeni sadržaj u čašu, koja bi mi danas itekako popravila raspoloženje i pokazala sve ono što se kroz moj prozor ne može vidjeti.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Lova, uglavnom, završi u tuđim džepovimaSljedeći članak
Kad se nastaniš u ovom gradu, poprimiš sve njegove osobine
PROČITAJTE I...
Kad se traži – svašta se nađe
Tu su i očeva pisma. Pita me šta da radi s mojim stvarima koje su ostale u Sarajevu, sa starim oštećenim skulpturama i kako ih popraviti. Tu je i izvještaj o njegovoj operaciji. Poslao je gomilu slika iz njegove mladosti, iz FIS-a, s rukometnih i košarkaških utakmica, duela Prve i Druge gimnazije, ribolova na Ramskom jezeru, linkove za gomilu videomaterijala snimljenog za vrijeme rata u Fočanskoj ulici
Sito-štampa kod Fike
Od zarađenih para kupio sam “Čajavec”, pojačalo za buduće nastupe “Siktera” i “Sing-Singa”. Znao sam navratiti ponekad da vidim kako ide štampa, da maznem neki kolor-film iz frižidera zaostao iza Olimpijade, da pomognem na sat-dva jer nisam ništa imao raditi taj dan. Nije prošlo mnogo vremena, a Olimpijski muzej zapaljen je granatama i izgorio je do temelja