Krajiška hrabrost, organiziranost tokom odbrambeno-oslobodilačke borbe i 5. korpus nešto su posebno o čemu treba stalno pričati. U suprotnom će Bošnjaci, smatra Selmanović, uskoro ispasti zločinci jer druga strana konstantno stvara famu oko svega što se dešavalo

Mirsad Selmanović (65) rodio se u Bihaću. Srednju vojnu školu kopnene vojske JNA završio je 1972. godine u Sarajevu. Nakon završene Vojne akademije kopnene vojske u Beogradu, raspoređen je u garnizon Sarajevo, u tadašnju kasarnu “Maršal Tito”. Polaže i ispite za čin pješadijskog majora, što je bio uvjet za odlazak na komandno-štabnu školu taktike i rodova, a zatim se vraća na službu u Sarajevo. Početkom 1992. godine napušta JNA i vraća se u rodni Bihać, u kojem se uključuje u organizaciju otpora agresiji na Bosnu i Hercegovinu. Obavljao je dužnosti komandanta 501. brdske brigade 5. korpusa Armije Republike Bosne i Hercegovine i načelnika Štaba 5. korpusa. Dva je puta ranjavan. Iz aktivne vojne službe povukao se 1999. godine, a penzioniran je 2008. godine. Autor je knjige Profesija i politika i nedavno objavljene Grabež 1992–1993.

BIHAĆ OKRUŽEN LAŽIMA

Selmanović za Stav govori o čudu zvanom 5. korpus i snazi krajiškog otpora. Uspjeli su uprkos kontinuiranim lažima srpskih vođa koje su plasirane kroz razne medije. “Kod srpske strane sve se zasnivalo na lažima. Ubiju našeg civila i onda te slike šire i prikazuju kao da naši ubijaju njihove civile. Lažima su uvlačili poštene ljude u zločine. Beograd nikad nije znao da su oni izgubili tenk ili izgubili liniju, već su im plasirali drukčiju priču, kako im, tobože, još malo fali da osvoje Bihać, a radili su to samo da bi im Milošević slao novac i oružje. A onda se odjednom dešava to da 5. korpus ARBiH dolazi do Prijedora i tu dolazi do njihovog rasula. Srpski lideri u Bosni i Hercegovini sve su vrijeme lagali svoj narod i pričali mu kako je 5. korpus gotov i onda se mi odjednom pojavljujemo s tenkovima pred Sanom. Oni jednostavno nisu znali šta im se to dešava i dali su se u bijeg, ali mi nismo imali strategije niti politike koja bi nam kod međunarodnih snaga osigurala da možemo nastaviti dalje i osloboditi cjelokupnu teritoriju Bosne i Hercegovine. Nije samo međunarodna zajednica sprečavala napredovanje 5. korpusa već smo i mi sami stali jer nam je trebao predah. Da su ostali korpusi uradili koliko mi, eto ti Bosne. Lično sam čuo Ratka Mladića na presretnutim vezama kako kaže: ‘Gdje je onaj koji je rekao da će sve ovo zaustaviti ako krene po zlu!? Ovdje sve grmi, a ja operativnih rezervi nemam!’ Ja to sve slušam, a ni ja nemam operativnih rezervi”, prisjeća se Mirsad Selmanović uz osmijeh.

Kako laži poštenog čovjeka mogu dovesti u situaciju da počini stravične zločine, Selmanović je ilustrirao kroz slučaj bombardiranja bolnice u ratu, kada je onima koji su upravljali teškim naoružanjem ona predstavljena kao komanda 5. korpusa ARBiH: “Slaviša Sabljić u augustu 1992. godine na Srpskom radiju Bihać, koji je bio smješten u naselju Ripač na samom ulazu u Bihać, govori da je most u Bihaću ukrašen srpskim glavama. Mi ovdje znamo da nije i oni znaju da nije, ali to preuzimaju druge stanice i ta se dezinformacija širi i dolaze razne grupe četnika iz Srbije. Ovdje im namjerno daju pogrešne ciljeve da gađaju, a jedna od meta bila je bihaćka bolnica, za koju su im govorili da je to komanda Korpusa. Ali to je tako kad vam je glavni lider psihijatar, kao što je njima bio Karadžić. Taj iz Niša saznao je da je pucao u bolnicu i neće nikada da svjedoči protiv tih što su mu podvalili taj nelegitimni cilj, jer tim njihovim liderima nije bila cilj vojska, već civili, i po nama su pucali samo zato što smo stajali između njih i naših civila koje su oni željeli tući. To najbolje dokazuje događaj nakon akcije iz jula 1992. godine kada su naši MUP-ovci razvalili njihovu jaku jedinicu koja im je bila rezerva za Grabež. Nakon toga su oni 10. jula u Biljanima kod Ključa strijeljali 260 ljudi, među kojima je bilo djece i staraca. To je vjerovatno bila odmazda za ovo što se prethodno desilo na Grabežu i onda možete iz toga zaključiti da smo mi ratovali protiv vojnika, a oni protiv civila, jer Karadžića nije zanimala ni njegova, a kamoli tuđe vojske.”

Bošnjaci nisu bili zadojeni nacionalizmom, tvrdi Selmanović, jer, u suprotnom, ne bi u Krajini ostao ni kamen na kamenu. Podsjeća da ovdje nije bilo problema ni s HVO-om, već se sarađivalo zbog istih problema, odnosno odbrane Bihaća. Krajiška hrabrost, organiziranost tokom odbrambeno-oslobodilačke borbe i 5. korpus nešto su posebno o čemu treba stalno pričati. U suprotnom će Bošnjaci, smatra Selmanović, uskoro ispasti zločinci jer druga strana konstantno stvara famu oko svega što se dešavalo.

“Mi nismo rušili vjerske objekte. Nismo ubijali ratne zatvorenike i civile, nismo rušili bilo kakve kulturno-historijske objekte. Oni još ne mogu shvatiti činjenicu da je u 5. korpusu bilo vojnika svih nacionalnosti. Moj zamjenik bio je Srbin, ime mu je Aleksandar. Moj načelnik PVO-a bio je Drago Ilić iz Šipova. Personalac u Korpusu i kadrovik za ljudske resurse bio je Slovenac Vladimir Vinčar. Obavještajac je bio Hrvat Marko Šimić, Saša komandir čete. Taj Saša Srbin, a ostali vojnici ‘balije’ i sad jedna zanimljiva anegdota. Jednom oni tamo viču: ‘Bježite, balije!’, a on im uzvraća: ‘Teško vam se, balije, ako počnete bježati!'”, priča Selmanović, ističući da Bošnjaci ni u ratu nisu mrzili: “Asmir Četić iz bihaćkog naselja Hatinac, odslužio JNA 1991. godine. Imao 21 godinu kada je počeo rat i bio je u 2. bataljonu, koji je držao Grabež. Po tom grebenu Asmir Četić ratuje i dejstvuje, a onda, nakon skoro dvije godine ratovanja i srpske mržnje, koja se kontinuirano plasira preko medija i s linija, on se u februaru ženi, a kum mu pravoslavac, kuma katolkinja. To smo ti mi! Nismo mi bili ni nacionalistički, ni šovinistički, ni fašistički nastrojeni.”

BABINE LAŽI, UCJENE I ZLOČINI

Iako su bili neprijatelji, Selmanović podsjeća da su predstavnici SAO Krajine i Bihaćkog okruga sarađivali u trgovinskoj razmjeni. “S obzirom na to da im je Srbija davala sve manje para, oni su počeli šverc i dovlačili su namirnice iz Srbije i prodavali ih nama. Tačka razmjene bila je na Hadžinom Potoku. Martić je ispao budala slušajući Miloševića, Karadžića i Mladića, on je mislio da će SAO Krajina opstati i da će mu oni pomoći. Međutim, to nije bio slučaj. Kada se odvijala operacija ‘Mač’, oni su sve najbolje što je imala SAO Krajina dovukli u Bihać. Front se prostirao od Izačića do Bosanske Bojne. Ne bi oni ni tada pomakli front za tih pet-šest kilometara, ali smo morali ostaviti dio snaga na strani prema Republici Srpskoj, odakle tad nije ni metak ispaljen. Također i akcija ‘Oluja’. Pa mi bismo njih rasuli i prije bismo Hrvata došli do Zadra da nismo morali ostaviti snage na položajima prema Republici Srpskoj. Nismo imali kvalitetnu obavještajnu službu koja bi nam dala informacije o tačnom broju njihovih snaga. Mi smo mislili da Lapačka brigada, koja je bila na ovoj strani prema tadašnjoj SAO Krajini, ima 1.500 ljudi, a ona je imala oko 300-350 ljudi. I sad imaš knjigu Knin je pao u Beogradu. Autor je neki oficir iz bivše SAO Krajine koji piše da se vojska SAO Krajine upetljala u nepotrebne borbe s 5. korpusom i zbog toga izgubila”, naglašava sagovornik Stava.

Patnje i krv naroda Bihaćkog okruga nastojao je iskoristiti Fikret Abdić i oni koji su bili okupljeni oko njega. Sve političke neistomišljenike pokušao je diskreditirati. Svoju paradržavnu tvorevinu “Autonomiju” na političke, vojne i vjerske strukture širio je putem raznih ucjena. Stanovništvo je pridobijao lažnim obećanjima, podmićivanjem i ucjenama. A onda je počelo prikupljanje potpisa za “Autonomiju” pod maskom mira.

“Imaš vojsku, imaš međunarodno priznatu državu, a sve ostale vojske bile su paravojske i praviš neku drugu vojsku, i to s kim? S onima koji su već bili počinili razne zločine i pucaš po onima koji su se sve to vrijeme branili. To je idiot! Pa, narode, de se saberi! Nakon svega, sad biraš takvog čovjeka za načelnika Općine Velika Kladuša! Najveća vojna i borbena snaga u tadašnjem Okrugu nije bila pošteđena Fikretove propagande. Propaganda je bila usmjerena na izazivanje netrpeljivosti među borcima, komandirima i komandantima. Ni 5. korpus nije ostao imun na to. Te 1993. godine nismo mogli ni pretpostaviti da Fikret Abdić želi napraviti vojsku i priključiti se općem grabežu i otimačini s onima koji su već bili puno toga ugrabili i uništili. Brojni Krajišnici, najviše Bošnjaci, na svojim leđima i leđima svojih bližnjih iskusili su bolnu oštricu prevare kladuškog vožda. Imajući u vidu da je to pripremano s Karadžićem i Mladićem, Miloševićem i drugim neprijateljima BiH, onda nije teško zaključiti šta bi se desilo da je većina naroda i vojske prihvatila njegovu izdaju”, prisjeća se Selmanović Abdićeve izdaje Krajine.

ZLOGLASNO UPORIŠTE

Iznad Bihaća postoji topografski objekt Grabež, za koji bi tek rijetki znali da nije bilo rata u Bosni i Hercegovini. Samo ga ime i prirodne karakteristike predodređuju da uvijek nešto grabi, uzima i otima. Iako dotad poznat samo vojnim stručnjacima, sa svim svojim topografskim karakteristikama i nadvisujućim položajem u odnosu na grad Bihać, u ratu je Grabež “opravdao” svoje ime: “Svaki naziv objekta ne bi se uklapao u ono šta se na njemu dešavalo u periodu od 1992. do 1995. godine, a 1993. godine nazvan je ‘zonom sumraka’. Borbe na Grabežu bile su takvog intenziteta da je konstantno i nemilosrdno uzimao ljudske živote i stekao se dojam kako se svo zlo ovog svijeta sručilo upravo na to mjesto. Prvih godina rata srpske snage su s tog brda gađale civile u njihovim dvorištima i niko se nije smio kretati po danu. Tako je bilo sve dok u novembru 1992. godine nismo zauzeli grabeški Greben. To je jedna linija koja se vidi iz grada i odatle više nisu mogli teškim naoružanjem gađati Bihać. Oko toga smo se dosta iskrvili. Cijeli Grabež osvojen je u potpunosti u septembru 1994. godine. Tada je 5. korpus otišao do Kulen‑Vakufa, čime su se stvorili uvjeti da se napreduje dalje. Spojila se neka volja, hrabrost i nešto umijeća. Kad tome dodate dobru organizaciju, desi se to što se tada desilo. Radovan Karadžić je za Grabež govorio: ‘Kad padne Grabež, pala je Republika Srpska.’ U biti, to je vukojebina koja nikome nije trebala, ali je ispalo da je odlična baza za ulazak u Bihać.”

Peti korpus, ističe Mirsad Selmanović, bio je organizirana vojna sila u kojoj nije bilo mahalske vojske po sistemu da svako brani svoje selo. U “Sili nebeskoj”, kako Krajišnici zovu 5. korpus, sve je bilo na visokom nivou organizacije i vojne ozbiljnosti, profesionalizma i stručnosti.

“Znali smo da će mnoge bitke u 1994. godini odlučivati o opstanku Bosne i Hercegovine i njenih patriota. Odlučili smo da istrajemo. U potpunosti smo iskusili mržnju većine bosanskih Srba, kao i onih iz Srbije, prema svemu što nije srpsko. Bespredmetno je negirati spontane reakcije, a posebno smo se plašili prenošenja zaraze te mržnje na nas. Činjenice i realno ponašanje pripadnika 5. korpusa pokazuju da smo u velikoj mjeri uspjeli to spriječiti”, zaključio je.