Kako bi zataškali masovna ubistva Bošnjaka i Hrvata u Brčkom u ljeto 1992. godine, obavještajac Vojske Republike Srpske Simeun Čuturić u svom vanrednom izvještaju predlaže “mjere” kojima bi se zločini minorizirali, a uzroci pronašli u djelovanju “muslimanskih ekstremista”. Kao prvi korak u realiziranju tih mjera, Čuturić predlaže da se iskoristi akcija snaga Armije BiH i HVO-a u selu Bukvik. Dvije decenije kasnije, Tužilaštvo BiH podiglo je optužnicu protiv dvojice pripadnika HVO-a za zločine koje su navodno počinili u tom selu

Sredinom aprila ove godine Tužilaštvo BiH zatražilo je izuzeće umirovljenog generala Armije RBiH Nehrua Ganića kao vojnog vještaka u predmetu protiv dvojice nekadašnjih pripadnika Hrvatskog vijeća obrane koji su optuženi za zločin počinjen u Brčkom. Ganića je angažirala odbrana Mensura Đakića, nekadašnjeg komandanta Prvog bataljona 108. brigade HVO-a. Tužilac Tužilaštva BiH Miroslav Janjić kazao je za BIRN da će od Suda BiH zatražiti izuzeće jer nije normalno da vještači osoba koja je optužena za ratni zločin. “To je potpuno u suprotnosti sa Zakonom o krivičnom postupku i principima restorativne pravde. Saslušanje vještaka a da je u istom trenutku on optužen za ratni zločin u kojem je stradalo nekoliko desetina osoba srpske nacionalnosti nije objektivno”, izjavio je Janjić.

S druge strane, Đakićev advokat Osman Mulahalilović kazao je da je “vrlo indikativno da je optužnica potvrđena nakon što je Ganić počeo vještačiti”. “Interesantno je da optužnica nije potvrđena ranije, kad je počeo vještačiti. On je vještačio puno ranije. Znači, državni aparat je usmjeren prema vještacima jer mu se možda ne sviđa vještak, ne sviđa mu se nalaz. To je moj zaključak. Ja ne branim gospodina Ganića. Ako je to tako, jedini zaključak koji mogu izvesti jeste da Tužilaštvo usmjerava državni aparat i da na takav način vrši pritisak na svjedoke, na vještake. Ne treba biti puno pametan da bi se zaključilo takvo nešto”, izjavio je Mulahalilović.

Nehru Ganić optužen je za zločin počinjen nad žrtvama srpske nacionalnosti na području sela Čemerno. U optužnici stoji da je plan i cilj napada na selo Čemerno bilo, između ostalog, ubistvo svih lica srpske nacionalnosti u selu, bez razlikovanja civila i vojnika Vojske Republike Srpske (VRS), uključujući i zarobljenike koji su položili oružje, kao i prekomjerno i vojnim potrebama neopravdano uništenje njihove nepokretne i pokretne imovine.

ČUTURIĆEV IZVJEŠTAJ

Ganić je vještačio u procesu protiv Mensura Đakića i Begzada Kajtazija, koji su optuženi za zločin protiv civilnog stanovništva 1992. godine nad žrtvama srpske nacionalnosti u brčanskom selu Bukvik. “Optuženi Kajtazi se tereti da je iz vatrenog oružja ubio dvije žene srpske nacionalnosti, a optuženi Đakić da kao komandant bataljona nije spriječio jednog pripadnika Hrvatskog vijeća obrane (HVO) da ubije tri zarobljenika srpske nacionalnosti te da je propustio da procesuira i kazni počinioca”, saopćilo je Tužilaštvo BiH nakon podizanja optužnice. Međutim, da bi se znalo šta se tačno desilo u tom brčanskom mjestu, moramo se vratiti 26 godina unatrag i pogledati dokument koji u septembru 1992. godine, upravo nekako u vrijeme napada na Bukvik, komandi Vojske Republike Srpske šalje obavještajac Simeun Čuturić, kapetan i načelnik obavještajnog odjela u komandi Istočnobosanskog korpusa VRS.

Naime, 29. septembra 1992. godine Čuturić šalje izvještaj Glavnom štabu VRS, odnosno načelniku Obavještajno-bezbjednosne uprave. U vanrednom izvještaju Čuturić piše kako su “zbog izuzetno povećanog pritiska svjetske javnosti ‘na pretpostavljena događanja’ u periodu maj-juni u objektu zvanom ‘Luka’ u Brčkom” prikupljeni sljedeći obavještajni podaci:

Po uništenju oba mosta preko Save u Brčkom događaji su počeli gubiti kontrolu kako od strane civilnih vlasti, tako i od strane tadašnje vojne komande koja u tom periodu nije zaživjela niti radila onako kako bi u ratnim uvjetima trebala raditi. U grad su nagrnuli raznorazni “patriotski” orijentirani pojedinci koji su pod izgovorom “odanog srpstva” ustvari vršili pljačke, silovanja i, kao posljedicu tog, ubistva bez opravdanog razloga. Osim tih grupa koje su, uzgred, dolazile s detaljno razrađenim planovima o pljačkanju koje su razrađivale prije polaska, također mislimo da su postojale grupe koje su dolazile i po zadatku, tj. koje su imale podršku tadašnjih vlasti.

Pri tome mislimo na rukovodstvo Bijeljine, koje je ustvari i dovelo na samom početku rata oko 550 prikupljenih “boraca”. U svemu tome su prednjačili Mauzer i major Gavrilović s Arkanovim pratiocima predvođenim Pejom i civilnim rukovodstvom Bijeljine. Ne treba osporiti njihovu iskrenu želju da pomognu komšijama u Brčkom, ali je nesporna i loša organizacija koja je dovela do toga da su se pojedinci oteli kontroli i počinili određena ubistva. U prvim danima, kao i u mjesecu junu, bilo je prisutno i djelovanje radikala-četnika “vojvode” Mirka Blagojevića, koji je s istomišljenikom iz Brčkog Miletom Gatarevićem Bolerom bio aktivan na dijelovima Burića Brda, Ciganluku i u samom centru grada. O radu i akcijama postoji dokumentacija koju je pripremio i obradio Žika Jovanović Crnogorac i mislimo da je dio dokumentacije u stanici bezbjednosti Brčko.

Ubistva su se događala ne samo u luci nego i u Srpskoj Varoši, gdje su, po kazivanju popa Slavka, muslimanski i hrvatski živalj izvođeni i likvidirani pred kućama u prisustvu svjedoka. Takve likvidacije vršene su nestručno i javno i bile su dostupne svima. Leševi su ostavljeni da stoje po nekoliko dana dok ih komunalna služba ne bi pronašla i odvela u jame koje su bile iskopane. Jedna jama nalazi se s desne strane puta prema skretanju ka bescarinskoj zoni, a za druge se ne znaju potpuno tačni podaci. Po izjavi predsjednika Opštine Đorđa Ristanića, ubijeno je 300 ljudi. On se ne uzbuđuje oko toga. Kada su određeni organi upozoravali da se nešto preduzme, u smislu neoticanja podataka, odgovarao je da ga to ne interesira i da su daleko veće grobnice u Prijedoru.

Leševi su zakopani, a na to je posut građevinski materijal od srušenih džamija. S ovim događajima je pravovremeno upoznat komandant kasarne pukovnik Đurđević, kao i štab korpusa, da u smislu zaštite oticanja podataka treba nešto preduzeti. Dobijao je odgovor da je to stvar civilnih vlasti. Dakle, vojska je mislila da je to stvar civilnih vlasti, a civilnu vlast imao je Đorđe Ristanić, koji se nije puno uzbuđivao, već se, naprotiv, javno hvalio.

ADEKVATNE MJERE

U vanrednom izvještaju Čuturić nastavlja: Ubrzo su tokovi krenuli drugačije, gdje su svjetsku i evropsku javnost upoznala dva očevica, gdje od tog momenta počinje hajka vezana za taj događaj.

Određeni dio organa iz Vojske i SUP-a, kao i Simo Radovanović (instruktor kapetana Dragana), predlagali su civilnoj vlasti da odrade kako treba taj dio posla u zaštiti od oticanja podataka. Prijedlozi su bili da se u saradnji sa stručnim timom VMA prevezu leševi na sigurno mjesto, kako je to vršeno i u Baranji i na ostalim ratištima, na što je VMA pozitivno odgovorila.

Smatramo da za ovu akciju još uvijek nije kasno i da istu treba izvesti što prije i u strogoj tajnosti, jer već duže vrijeme smo suočeni s činjenicom da u našim redovima vrlo aktivno radi neprijateljska obavještajna služba koja bi mogla promptno spriječiti ovu akciju. Sljedeća akcija bila bi zvanično priznavanje pred svjetskom javnošću da je likvidiran određeni broj Muslimana i Hrvata za koje bi dokazali da su radili na etničkom čišćenju Srba iz ovih krajeva. Pri tome naglašavam da se za sva ta lica mora ustrojiti uredna i apsolutno ispravna dokumentacija koja bi se dala na uvid predstavnicima iz svijeta koji će bez sumnje u najskorije vrijeme posjetiti Brčko. Taj spisak uredne dokumentacije nam je već poznat i posjedujemo ga.

Naredna faza bila bi javno suđenje dvojici do trojici ekstrema uz svu moguću pompu i prisustvo novinara iz cijelog svijeta. Mislimo da je krajnje vrijeme da nešto preduzmemo u tom smislu ako se već nije zakasnilo za navedene faze. U protivnom, dozvolit ćemo, jer ćemo biti natjerani, da nam svijet kopa po našim djelima i da ih oni sude i osuđuju. Mislim da je vrijeme da ovom problemu priđemo profesionalno, jer bez sumnje da su naša djela daleko manja nego njihova, a naši grobovi su daleko manji nego njihovi.

Želimo još napomenuti da su u logoru poslije evakuacije zarobljeni premješteni u Brezovo polje, tu su bili mnogi svjedoci onoga što se događalo u Luci, među njima i ekstremno nastrojeni Sudo, Musliman i inače odbojkaš i reprezentativac koji je jedno jutro uspio da pobjegne i prepliva rijeku Savu. Odmah sutradan po njegovom bijegu dao je izjavu za PTV, BBC i SKY TV. Posjedujemo podatke gdje su određeni Srbi, navodno pod plaštom saslušavanja, a za određenu sumu novca, legalno puštali Muslimane i Hrvate i na taj način širili priču o onome što su vidjeli i doživjeli. Tako su tri zarobljenika ispričala događaje novinarima i isti su prenijeli u svjetskim listovima pod naslovom U paklu bosanske Posavine. Posjedujemo kopiju tih novina i izjave zarobljenika.

Po pitanju bezbjednosti, mislim da se POD HITNO moraju preduzeti konkretni koraci jer sadašnji sastav organa u 1. posavskoj brigadi očito ne zadovoljava i trebalo bi poslati stručne organe bezbjednosti koji će uz pomoć kapetana Žarka Damjanca konačno prekinuti odlazak obavještajnih podataka, kao i preduzeti sve mjere, što je i obaveza te službe. Ako to ne učinimo, posljedice će biti veće, a Brčko će biti grad koji će se spominjati po lošem.

Čuturić sljedećim informacijama završava svoj izvještaj napisan na tri stranice: Također vas obavještavamo da smo pravovremeno upoznali komandu 1. posavske brigade o prikupljenim podacima vezanim za kretanje i istragu koju je vodila grupa američkih “novinara” vezano za ova događanja. Navedena obavještajna informacija upućena je 21. augusta 1992. godine. Očigledno da organi bezbjednosti nisu preduzeli adekvatne mjere shodno našoj informaciji. Na kraju, vezano za događaje u selu Bukvik i Bukovac, trebalo bi na nivou Republike kao i Pres-centra IBK odraditi dio posla, što sam pravovremeno isticao na referisanju u komandi IBK.

NAPAD NA BUKVIK

Upravio je ta posljednja rečenica Čuturićevom izvještaju ono što baca debelu sumnju na cijeli proces pored Sudom BiH, a ona se nalazi u dokumentu do kojeg je došao upravo vještak Ganić. Kajtazi je optužen da je tokom akcije u Bukviku ubio dvije žene srpske nacionalnosti, dok se Đakića tereti da taj čin nije kaznio. Da li su dvije žene poginule tokom akcije, kako tvrdi odbrana, ili su ubijene i opljačkane, kako tvrdi optužnica, saznat će se do kraja suđenja. Međutim, prema tvrdnjama svjedoka odbrane, sve što se dešavalo u Bukviku u suprotnosti je s onim što stoji u optužnici. Potpuno, dakle, ista situacija i kada je u pitanju optužnica koja Ganića i još 12 osoba tereti za dešavanja u selu Čemerno.

Kako god, tokom suđenja za Bukvik čulo se kako je to naselje od početka agresije pa sve do 15. septembra 1992. bilo u rukama snaga VRS. Brčanski vojni komandanti riješili su da se probiju preko Bukvika i deblokiraju slobodnu teritoriju kako bi mogli imati nesmetanu komunikaciju prema Tuzli. Sabahudin Memišević, predsjednik brčanske Mjesne zajednice Brka, svjedočio je kako je Bukvik bio na jedinoj komunikaciji slobodne brčanske teritorije prema Tuzli. Nekoliko dana prije akcije u Bukviku počeo je napad srpskih jedinica iz Brčkog u pokušaju spajanja s jedinicama iz Bukvika. Pripadnici 108. brčanske brigade Armije RBiH uništili su jedan tenk koji se kretao iz pravca Brčkog, i to je zaustavilo ovaj napad srpske vojske.

Od dana kada je srušen most i kada je počeo napad na Brčko, u desetak navrata pregovaralo se sa srpskim predstavnicima iz bukvičkih naselja. “Tražili smo samo da nam dozvole da koristimo putnu komunikaciju prema Tuzli. Nisu pristajali, bolje reći, nisu mogli jer su morali slušati šta im se kaže”, kazao je Memišević, sjećajući se da su posljednji pregovori u Bukviku bili 13. septembra, a sutra su snage Armije RBiH napale bukvički plato. S nekog je uzvišenja tenk Armije RBiH ispalio dva-tri projektila na rovove na Lukavcu i jedinica Srba iz ovog naselja odmah je napustila položaje. Prema svjedoku, Srbi su se povukli u Bukvik, a tek je u centru naselja pružen otpor. Dokaz tome jeste pet poginulih pripadnika 108. brigade, sa zamjenikom komandanta Ferhatom Pitnjakovićem Pitnjakom, uz dva teško ranjena borca.

Brčaci su ulaskom u Bukvik na jednom mjestu okupili ravno 2.513 komšija Srba. Uglavnom se radilo o civilima, dok je dio zarobljen s oružjem. Odmah je počelo raspoređivanje po okolnim bošnjačkim i hrvatskim kućama. Ljudi su prepoznavali svoje komšije i poznanike Srbe i uvodili ih u svoje kuće. Muškarci sposobni za borbu odvajani su i određivan im je pritvor.

Nije bilo niti jednog ubistva i niti jednog ranjavanja, stoji u izvještaju nakon Memiševićevog svjedočenja. Srbi iz Bukvika poslani su u Brčko ili razmijenjeni za neke od preživjelih Bošnjaka i Hrvata u Brčkom. Bilo je to pola godine nakon masovnih likvidacija bošnjačkih i hrvatskih civila u brčanskim logorima.