Ramovićevo pismo Vučiću napisano je kako bi se Zukorlić mogao predstavljati kao autentični čovjek od akcije, onaj koji pomaže i završava stvari, ali i kao neko ko je toliko utjecajan i važan da mu se Aleksandar Vučić javlja na telefon tokom sastanka s predsjednikom druge države. Naravno, u cijeloj ujdurmi moralo je biti i neke koristi za Aleksandra Vučića. On se predstavio ne samo kao srpski vožd i narodna majka koja brine za srpsku nejač s obiju strana Drine već i kao neshvaćeni kozmopolit koji pomaže i većinski bošnjačkim gradovima u “neodrživoj” Bosni i Hercegovini.

Činjenica da se ovim petokoronaškim performansom Bosnu i Hercegovinu prikazalo propalom državom u kojoj gradonačelnik ne može tražiti ili dobiti pomoć ni od kantonalne vlasti niti od entiteta u kojem se nalazi njegov grad, dok se Srbija prikazala kao regionalna sila, ustvari je bila samo dodatni petokolonaški plus. Sve je odvratnije time što se Ramović od zaslužene salve kritika pokušao odbraniti tvrdnjama da Goražde nije dobilo nikakvu pomoć, iako je Zavodu za javno zdravstvo BPK Goražde upućeno 300 testova iz prve pošiljke koja je stigla u Bosnu i Hercegovinu, iako je “BH Telecom” donirao 200.000 KM za nabavku respiratora i druge pripadajuće opreme, iako je Vlada Bosansko-podrinjskog kantona uputila 10.000 KM za nabavku lijekova, iako je stigla zaštitna oprema od UNDP-a, koja uključuje i mobilni rendgen-aparat, iako su Međunarodni forum solidarnosti EMMAUS i kompanija “Cengiz İnşaat” kantonalnoj bolnici u Goraždu donirali 96 testova za virus korona, 3.000 jednokratnih rukavica, 1.000 dvoslojnih maski i određenu količinu sredstava za dezinfekciju prostora i ruku, te iako su, najvažnije od svega, u Kantonalnu bolnicu dopremljena četiri respiratora, čiju su nabavku platili vlasnici goraždanskih kompanija Redžo Bekto i Friedhelm Runge. Situacija, naravno, nije sjajna te svega od navedenog treba još i više, no ona nije ni takva da bi Ramović upućivao očajničke apele bilo kome, a pogotovo predsjedniku susjedne, suštinski neprijateljski nastrojene države.

Na kraju cijele priče Ramović je dodatno potvrdio vlastitu ljigavost tako što je u pokušaju da se odbrani od kritike iskoristio oprobanu taktiku svih neumjereno ambicioznih lokalnih satrapa koji su otkrili čari i profitabilnost predstavljane puzajuće servilnosti kao “multikulture”. Ramović tvrdi da njegov čin nije petokolonaštvo, već akt “čovjeka mira” koji radi na pomirenju naroda dok njegovi kritičari pripadaju onima koji rade na otuđivanju Bosne i Hercegovine od njenog susjedstva te raspirivanju neprijateljstva. Moglo bi se reći – klasika.

MEDIJSKA INFEKCIJA PETOKORONAŠTVOM

U klasično propagandno petokoronaško djelovanje svrstava se i ono što radi dobar dio medija ovih dana, posebno mediji poput TV Face ili portala klix.ba. Face se, u suštini, ponaša kao elektronski tabloid, najgora vrsta žute štampe koja publiku privlači neodgovornim senzacionalizmom. Upravo je ova pokazana neodgovornost i nebriga za tačno i istinito informiranje javnosti u vremenima krize ono što od Facea pravi granični slučaj između petokoronaša i covidiota. Tako su, recimo, na Faceu prvo davali prostor preduzmljivim zavjerašima i čudacima poput Semira Osmanagića da javno baljezgaju kako je COVID biološko oružje razvijeno od Velike Britanije namjerno pušteno u Wuhanu, kako je manje opasan od svinjske gripe, kako se virus može liječiti negativnim jonima kojih, kakve li slučajnosti, ima najviše u tunelima izmaštane Osmanagićeve piramide u Visokom i tako dalje.

Nakon ovakvog minimiziranja opasnosti, Hadžifejzovićevi dezinformatori uputili su se u Konjic, koji su prozvali “bosanskim Wuhanom” i “epicentrom zaraze”, odakle se novinar dramatično javljao odjeven u zaštitno odijelo, mada je Banja Luka i tada bila, kao što je i sada, grad s najvećim brojem osoba zaraženih COVID-om. Od očekivanih i razumljivih kritika ogorčenih stanovnika Konjica, koji su predstavili kao neki biološki Černobil, s Facea su se branili ne isprikom već glupavim bulažnjenjem o nekakvoj vlasti koja ometa njihovo petokoronaško tabloidsko izvještavanje.

Portal klix.ba upadljivo napada i kritizira svaki potez Kriznog štaba FBiH, a veliča svaki pa i najbeznačajniji postupak Dodikovih marioneta, posebno njegove bošnjačke ikebane ministra Alena Šeranića. Naročito je na meti klixa Vlada Kantona Sarajevo, kojoj se konstantno traže mahane i propusti. Klixova petokoronaška propaganda poprimila je takve razmjera da je postala groteskna i tragikomična, a što se najbolje može primijetiti u različitom tretmanu jednog te istog postupka Vlade Kantona Sarajevo i Vlade manjeg entiteta. Vijest da Vlada Kantona Sarajevo traži donacije od građana Sarajeva za borbu protiv virusa korona popraćena je nadnaslovom Vjerovali ili ne, kao neka nevjerovatna i nezapamćena drskost, da bi nedugo poslije vijest da je manji entitet otvorio račune za dobrovoljnu uplatu za sanaciju posljedica epidemije virusa korona bila objavljena ispod pozitivizmom obojenog nadnaslova Fond Solidarnosti. Čak bi i bez ovakvih nadnaslova bilo dovoljno pročitati sugestivne naslove da se odmah primijeti dvostruka mjerila. Tako ispada da Vlada Kantona Sarajevo “traži”, i to “donacije”, dok je manji entitet “otvorio račune” za “dobrovoljnu uplatu”. Prvo sugerira prisilu, uvjetovanje i zahtijevanje, dok drugo govori o dobrovoljnosti, otvorenosti i solidarnosti.

No sve je ovo još i ponajmanje problematično jer su glavni i osnovni problem portala klix.ba bili i ostali komentari na vijesti, a koji su pravo leglo antibošnjačkog šovinizma i govora mržnje. Uprkos opetovanim pozivima da uredništvo portala ukine ili moderira komentare, to nije učinjeno, jer je upravo takva sloboda da se slobodno šovinistički iživljava nad bilo čime što je vezano za bošnjački narod postala glavna primamljiva atrakcija za mnoge velikosrpski i velikohrvatski nastrojene anonimne komentatore, mnogobrojne stranačke botove, ali i poremećene trolove iz najmračnijih kutaka interneta. Ne zna se do kada će ova kloaka internetskog prostora funkcionirati na ovaj petokoronaški način, no nadati se da će nadležne regulatorne agencije konačno reagirati ako i zbog čega drugog onda zbog krize u kojoj se trenutno nalazimo.

ZARAZNA SRBOFILIJA

S pandemijom virusa COVID-19 počela su se na društvenim mrežama pandemično pojavljivati, ali i dodjeljivati odlikovanja istaknutim dužnosnicima za posao koji ionako trebaju raditi. Među dobitnicima je i do jučer sasvim nepoznati Alen Šeranić, ministar zdravlja manjeg bh. entiteta, koji je od fine gradske raje i pripadajućih im medija već proglašen herojem. Neki su išli dotle u svom petokoronaštvu da su, uprkos vlastitim očima i ušima, manji bh. entitet počeli predstavljati kao primjer demokratičnosti i tolerancije, otvorenosti i liberalizma, argumentirajući tu suludu tvrdnju činjenicom da Šeranić, navodno važan čovjek za ovaj entitet, k tome još i Bošnjak, tako dobro radi svoj posao. Međutim, riječ je o Bošnjaku po Dodikovoj mjeri i po mjeri FGR-a.

Poput svog stranačkog šefa Milorada Dodika, i Šeranić je nedavno ustvrdio da je situacija u entitetu Federacija BiH u pitanju zaraženih virusom COVID-19 gora nego u dijelu države u kojem je on ministar. Šeranić je, između ostalog, na konferenciji za medije kazao kako će “državljane Federacije Bosne i Hercegovine svaki dan u turnusu od jedan sat” s područja manjeg bh. entiteta sprovoditi prema Federaciji BiH. Predstavljanjem administrativne međuentitetske linije kao međudržavne granice, Šeranić je potvrdio svoju odanost SNSD-u, stranačkom šefu i cijeloj toj velikosrpskoj ideji.

Edin Ramić, zastupnik u Narodnoj skupštini RS-a, odgovorio je na ove insinuacije istaknuvši da državljanstvo entiteta podrazumijeva i državljanstvo BiH, tako da državljanin bilo kojeg entiteta mora ostvariti jednaka prava u svakom dijelu Bosne i Hercegovine, te da ne postoji osnova za razlikovanje ili umanjivanje prava ili davanje više prava jednih naspram drugih u RS-u ili Federaciji BiH. Šeranić je, dodao je Ramić, svoj uspjeh kao ministar trebao pokazati kroz reforme zdravstvenog sistema i nabavku makar neophodne opreme za normalan rad, a ne da od predsjednika Srbije saznajemo u kakvom stanju je zdravstveni sistem u entitetu koji nema ni stalke za infuziju. Možda je ovu potrebu jednog dijela javnosti (dijela koji je doduše teško nazvati bošnjačkim, ali postoji isključivo na prostorima s većinski bošnjačkim stanovništvom) da po cijenu petokoronaštva nađe ili izmašta sebi heroje najbolje objasnio upravo Ramić: “Vremena su teška i ljudi trebaju heroje. Kad ih nema, oni ih jednostavno izmisle. Mora se priznati da su vlasti RS-a tu efikasne, u izmišljanju heroja. Oni čak presuđene ratne zločince proglase nacionalnim herojima. Građani Federacije, prije svih FGR (fina gradska raja), nakon Stanivukovića, Vukanovića, raznih drugih aktivista iz RS-a, razočaravanjem njihovim kasnijim izjavama, prihvatili su Šeranića kao svog heroja. U slučaju potrebe za liječenjem će u kliničke centre u Sarajevu, Tuzli, Mostaru… Da se pita Šeranića, on bi građane FBiH po hitnom postupku protjerao iz RS-a”, napisao je Ramić.

Na kraju spomenimo i pojedince koji su se odlučili podsjetiti javnost na svoje postojanje tako što su demonstrirali svu raskoš vlastitog petokoronaštva. Jedan od njih jeste redovni profesor Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu Salih Fočo, koji se nakon tri decenije blagoglagoljivosti konačno odlučio izgovoriti nešto po čemu će najzad biti trajno i nepovratno upamćen. Malo ko pamti šta je za trideset godina bavljenja politikom i naukom izrekao ovaj nekadašnji dekan, a sadašnji prodekan Filozofskog fakulteta Univerziteta u Sarajevu, no njegova izjava da “u Republici Srpskoj građani osjećaju da je vlast njihova i da je uz čovjeka i privrednike”, dok, nasuprot tome, “građani vlast u FBiH doživljavaju kao nametnutu i tuđu koja se ne brine o njima i njihovim interesima”, svakako će ući u anale petokoronaštva. Naravno, ne zbog osobite mudrosti već prije svega zbog neumjerene i gotovo komične količine otvorene petokoronaške snishodljivosti prema banjalučkom voždu.

Svašta je još navaljao Fočo, od fasciniranosti Dodikovom ikebanom Šeranićem, preko pohvala na račun Radovana Viškovića, pa do predstavljanja Dodikovog feuda kao utopije u kojoj je u prvom planu ne represija već “sloboda čovjeka i privrednih subjekata”. Smiješno i žalosno, no pokazuje do kakvih sve tragičnih ishoda može doći kada se razvije teži i akutni oblik petokoronaštva.