Kojović je stranačku odluku da se datum vezan za odbranu od agresije obilježava posjetom isključivo spomenicima iz Drugog svjetskog rata opisao kao obilazak “spomenika vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata u Sarajevu, povodom Dana nezavisnosti”, te ustvrdio da su “ovi ljudi svoj život dali za slobodu Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda u borbi protiv fašizma i mi ih nećemo zaboraviti”.

 

Već su odavno primjetni određena usiljenost i neugoda koju lokalni politički građani i ljevičari pokazuju prilikom obilježavanja datuma vezanih za odbranu od Agresije na Bosnu i Hercegovinu. Očito je da imaju izvjesnih problema da borbu Armije RBiH i odbranu Bosne i Hercegovine od velikosrpske agresije nazovu antifašizmom a da je pritom ne stave u propagandni kontekst prošlog sistema.

Kako objasniti sebi i drugima da je agresiju provela “naša” Jugoslavenska narodna armija, ta zjenica oka radnih ljudi Jugoslavije, ta najveća tekovina naših naroda i narodnosti, taj nezajažljivi mastodont koji je gutao gotovo polovicu društvenog proizvoda Jugoslavije? Kako objasniti da se antifašistička borba za Bosnu i Hercegovinu vodila protiv JNA, najvećeg antifašističkog simbola prošlog sistema? Ako ta vojska više nije bila antifašistička, kada je to prestala biti? Krajem osamdesetih, sredinom osamdesetih, Titovim odlaskom, sedamdesetih? I kada god se ta metamorfoza desila, šta nam ona govori o kredibilitetu ljevičarske ideologije i ideala bratstva i jedinstva, šta nam govori o vjerodostojnosti poretka koji je dopustio takvo, srbokomunističko izopačenje? I da li je to bilo izopačenje ili tek razotkrivanje “prave prirode zvjeri”? I šta znači danas, nakon svega, i dalje uporno podržavati vrijednosti prošlog sistema i politički ih artikulirati?

Ne, takva teška pitanje najbolje je izbjegavati ako se želi očuvati legitimitet vlastite ideologije. Umjesto toga, naši ljevičari, da bi ostali politički relevantni i izbjegli etiketu za petokolonaštvo, selektivno preskaču čitave periode historije pa negdje revizionistički našivaju antifašizam JNA, a negdje ga rašivaju Armiji RBiH, zavisno od toga kako to prikazuje njih i njihove vrijednosti.

Još je gore u vezi s datumima, kakav je Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, jer se njegovom proslavom ustvari slavi nezavisnost Bosne i Hercegovine od SFRJ, državne zajednice koja je bila i ostala ideal ovdašnjih političkih građana i ljevičara.

Kako obilježavati događaje kojima se srušilo ljevičarsko zlatno doba, kada je demokratija i sloboda govora pokazala šta zaista misle i osjećaju toliki drugovi i drugarice, kada je moralno i na svaki drugi način bankrotirala jugoslavenska ideja, kada se Jugoslavija pokazala kao istinska “tamnica naroda” i kada su pokuljale sve one strasti koje su toliko dugo bile nezdravo potiskivane i marginalizirane? Tu su nemoguće čak i sumanute revizionističke akrobacije pa se rješenje traži u uobičajenom postupku ama baš svake ljevičarske politike – u ignoriranju činjenica, svojatanju simbola i plasiranju propagandnih narativa.

Kako se to radi, odlično je demonstrirao Predrag Peđa Kojović, predsjednik Naše stranke. Kojović i delegacija ove stranke odlučili su se obilježiti 1. mart, Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine, polaganjem cvijeća ispred “Vječne vatre”. I nigdje više. Osim Edina Forte, koji je na šehidskom mezarju Kovači bio u protokolarnoj funkciji premijera odlazeće vlade Kantona Sarajevo, na Kovačima, ili bilo kojem drugom spomen-obilježju vezanom za proteklu agresiju, nisu se mogli primijetiti delegacije ili članovi Naše stranke.

Štaviše, Kojović je stranačku odluku da se datum vezan za odbranu od agresije obilježava posjetom isključivo spomenicima iz Drugog svjetskog rata opisao kao obilazak “spomenika vojnim i civilnim žrtvama Drugog svjetskog rata u Sarajevu, povodom Dana nezavisnosti”, te ustvrdio da su “ovi ljudi svoj život dali za slobodu Bosne i Hercegovine i svih njenih naroda u borbi protiv fašizma i mi ih nećemo zaboraviti”.

Naravno, nema ništa sporno na državne praznike obilaziti spomenike iz Drugog svjetskog rata ako se želi pokazati kontinuitet antifašističke borbe, no iz Naše stranke rade potpuno suprotno, oni izdvajaju spomenike jednog vremena i pretpostavljaju ga spomenicima drugog iako su ovi drugi mnogo relevantniji u kontekstu praznika koji se obilježava.

To bi se moglo usporediti s tim da neko za 25. novembar ignorira spomenike iz Drugog svjetskog rata, a na šta bi upravo Kojović i “Njihova stranka” reagirali neopisivom skikom o “ataku na antifašizam” i “historijskom revizionizmu”.

Kako je moguće da su na Dan nezavisnosti Bosne i Hercegovine za Našu stranku relevantnije žrtve iz Drugog svjetskog rata nego žrtve Agresije na Bosnu i Hercegovinu te da su za nezavisnost i slobodu Bosne i Hercegovine zaslužniji oni koji su poginuli pola stoljeća prije nego što je do nezavisnosti i došlo, a ne oni koji su tu nezavisnost i izborili?

Zar se i borci Armije Republike Bosne i Hercegovine nisu borili protiv fašizma ili fašizam može biti samo njemački ili italijanski, a ne i srpski? Da li su se partizani, ti pred čijom žrtvom Kojović polaže cvijeće, borili za Jugoslaviju ili nezavisnu Bosnu i Hercegovinu?

Naravno, ovakvo Kojovićevo putovanje kroz vrijeme i ignoriranje historijskih činjenica nisu slučajni. Selektivno sjećanje koje je pokazala Naša stranka ima i ideološke i političke razloge jer se želi poručiti da je jedina prava borba protiv fašizma bila ona koju su vodili pripadnici NOV-a, te da su oni zaista zaslužni za postojanje Bosne i Hercegovine, dok je odbrana Armije RBiH od Agresije bila ustvari nesretni sukob naroda za koji su krivi “nacionalisti”.

Ovaj propagandni narativ služi i da se revizionistički neutralizira historijska činjenica da se borba za nezavisnosti Bosne i Hercegovine vodila protiv agresora koji je nosio petokraku kao simbol i koji je svoje pripreme za rat, ali i samu agresiju, u početku pravdao očuvanjem cjelovitosti Jugoslavije.

Takvim revizionizmom i prekrajanjem historije Naša stranka, ali i većina ostalih ljevičarskih političkih organizacija, želi u osnovi rehabilitirati vlastitu političku ideologiju, ali i sve svjetonazore koje politički artikuliraju, a koji su doživjeli spektakularan krah upravo nezavisnošću Bosne i Hercegovine. /M.D./