Priča o izmještanju Pavelićevih i Luburićevih ostataka aktuelizirana je ovih dana kada se počelo raspravljati o amandmanima na zakon izglasan 2007. godine. Tim bi amandmanima bilo omogućeno da se iz javnog prostora ukloni svako obilježje koje podsjeća na fašizam, pa čak i grobovi. Međutim, riječ je tek o amandmanima na Ley de Memoria Histórica, kako je naziv zakona na španskom jeziku, a amandmani su još uvijek u fazi javne rasprave

Grob Ante Pavelića u Madridu

Vjekoslav Luburić s porodicom u Španiji

“Španija vraća Pavelića kući”, “Pavelićevo tijelo biće vraćeno u BiH”, samo su neki od naslova koji su posljednjih nekoliko dana vrištali s udarnih stranica novina i portala u Hrvatskoj i Srbiji. Vijest da vlada novog španskog premijera Pedra Sancheza razmatra zakon kojim bi uklonila sva obilježja koja podsjećaju na fašizam, pa tako i grobove Ante Pavelića u Madridu i Vjekoslava Luburića kod Valencije, dovela je do toga da su hrvatski, srbijanski, ali i neki od medija u BiH stvar predstavili kao gotovu te da se pogrebna društva u Konjicu i Ljubuškom već polahko trebaju spremati za pokopavanje Pavelićevih i Luburićevih posmrtnih ostataka.

No, kao što se to kod nas često dešava, stvar je daleko od istine i nije uopće tačno da će posmrtni ostaci visokih ustaških dužnosnika tzv. NDH biti prebačeni u BiH ili Hrvatsku. Barem ne tako skoro. Naime, već se nekoliko godina u Španiji, koja je nakon smrti diktatora Franca živjela u kolektivnoj šutnji o njegovoj fašističkoj zaostavštini i otvorenoj simpatiji za brojne predstavnike kvislinških režima u Evropi tokom Drugog svjetskog rata koji su spas pronašli u toj zemlji, polahko počinje pričati o uklanjanju svakog simbola koji podsjeća na fašizam.

Naravno, cijela je priča fokusirana na građanski rat u Španiji tridesetih godina prošlog stoljeća, koji je okončan Francovom pobjedom. Španija je prije 2007. godine godina izglasala Zakon o historijskom sjećanju, najviše zbog toga kako bi se označile masovne grobnice širom zemlje i na dostojan način obilježila mjesta na kojima su ukopani republikanci poginuli tokom građanskog rata. Tada se počelo pričati i o tome kako su se trebali ukloniti i posmrtni ostaci Francisca Franca, koji se nalaze u memorijalu Dolina palih, četrdesetak kilometara udaljenom od Madrida, čemu se oštro usprotivila Francova porodica. Osim Franca, u memorijalu se nalaze tijela vojnika koji su se borili pod njegovom zastavom, ali i još uvijek neidentificirana tijela hiljada protivničkih, republikanskih boraca.

Priča o izmještanju Pavelićevih i Luburićevih ostataka aktuelizirana je ovih dana kada se počelo raspravljati o amandmanima na zakon izglasan 2007. godine. Tim bi amandmanima bilo omogućeno da se iz javnog prostora ukloni svako obilježje koje podsjeća na fašizam, pa čak i grobovi. Međutim, riječ je tek o amandmanima na Ley de Memoria Histórica, kako je naziv zakona na španskom jeziku, a amandmani su još uvijek u fazi javne rasprave. S obzirom na ograničenu podršku koju Sanchezova vlada ima u španskom parlamentu, uopće nije sigurno da će prijedlog proći, odnosno, da će amandmani biti izglasani. Priča o premještanju Pavelićevih i Luburićevih ostataka samo su nagađanja i tumačenja nečega što se još uvijek uopće nije ni dogodilo. Čak još uvijek nije definirano na što bi se i na koga bi se tačno amandmani zakona odnosili. Neke nevladine udruge tumače kako bi nova zakonska norma utjecala na sve oblike odricanja od fašizma, pa samim tim i na izmještanje Pavelićeve i Luburićeve grobnice.

Čak i da izmjena zakona bude izglasana, tek onda nastaje nova pravna zavrzlama. Gradske vlasti ovog mjesta sada tvrde kako su se našli u središtu pravne komplikacije. Naime, čak i da se izglasaju amandmani i da vlada donese odluku o izmještanju Luburićeve grobnice, ta bi odluka bila u koliziji s drugim španskim zakonima. Grobnica je trajno plaćena i zaštićena je nekolicinom pravnih propisa. Prvo, Zakon o historijskom sjećanju odnosi se samo na žrtve građanskog rata i Francove represije, o nacistima i fašistima koji su u Španiji došli nakon Drugog svjetskog rata nije do sada bilo govora, zbog čega se ne može ni razmatrati pitanje ekshumacije. Dalje, na Luburićevom grobu nema ni nacističkih ni fašističkih simbola. Na grobnici je uklesano samo njegovo ime i hrvatski štit. Posljednje masovno okupljanje na Luburićevom grobu desilo se prije 20 godina, od tada nije zabilježen nikakav skup na mjestu na kojem je pokopan ustaški general.

Ustaški general Vjekoslav Maks Luburić, rođen u Humcu kod Ljubuškog, nakon Drugog svjetskog rata utočište je pronašao Španiji, u mjestu Benigànimu kod Valencije. Luburić je uživao punu zaštitu Francovog režima, koji mu je omogućio da u Španiji živi pod imenom Vicente Pérez García. Luburić se u Valenciji oženio, dobio četvero djece. Nakon što mu se brak raspao, preselio je u obližnji Carcaixent, gdje je vodio štampariju iz koje su izlazile knjige i časopisi namijenjeni i ustaškoj emigraciji. U tom je mjestu Luburić bio poznatiji kao Don Vicente, ljudi su mislili kako je riječ o poljskom generalu. Niko nije znao odakle je porijeklom, ali je uživao status žestokog borca protiv komunizma, a održavao je i veze sa španskim vojnim vrhom i nekim generalima. U Valenciji su svi znali da Don Vicente uživa zaštitu države. Nakon što je ubijen 1969. godine, Luburić je pokopan na gradskom groblju Carcaixent.

U Carcaixentu su o svemu ovome mišljenja stanovnika podijeljena, mnogi od njih smatraju da Luburićevu grobnicu ne treba izmještati. Za njih je to nepotreban trošak. Luburić je tu živio dvadeset godina, imao djecu koja su s njihovom djecom išla u školu, stekao prijatelje, zaposlio nekoliko ljudi u svojoj štampariji. Za njih je on bio običan komšija. Ipak, gradska uprava razmatra odluku da se na nadgrobnom spomeniku doda ploča koja bi kratko objasnila ko je, zapravo, bio Luburić.

Ante Pavelić i Vjekoslav Luburić su nama, jasno, najpoznatiji fašisti koji su živjeli i umrli u Španiji nakon što su tamo pobjegli poslije Drugog svjetskog rata. Ante Pavelić pokopan je na madridskom groblju San Isidro. Pavelić je nakon sloma NDH prvo pobjegao u Argentinu. Nakon što je preživio nekoliko atentata, s porodicom seli u Španiju 1957. godine, gdje se osjećao mnogo sigurnije. Tadašnji je režim s poštovanjem primio Pavelića u svoje okrilje. U Madridu je i umro 1959. godine.

Luburić nije jedini koji je živio u okolini Valencije, koja je s gradićima u blizini bila utočište brojnim istaknutim nacistima. Primjerice, Gerhard Bremer, visoki oficir SS-a, koji je sudjelovao u nacističkoj invaziji Poljske, Balkana i Francuske, bio je u zarobljeništvu do 1954. godine. Nakon toga, sa svojom suprugom emigrirao je u Španiju i osnovao jedan od prvih turističkih kompleksa u mjestu Denia. Umro je u Alicanteu 1989. godine. Na njegovom grobu nema nikakvih simbola.

Francova Španija bila je utočište i još je uvijek posljednje počivalište brojnim po zlu poznatim fašistima iz nekoliko evropskih zemalja. Oni su stizali u Španiju, dobijali nove identitete, raspršili se po zemlji počinjavši nove živote. Otto Skorzeny umro je u Madridu 1975. godine, Leon Degrelle, belgijski nacista, umro je u Malagi 1994. godine. Holandski nacista Hauke Joustra umro je u Oviedu 2001. godine. Šef Hitlerovog osiguranja Otto Remer umro je u Marbelli 1997. godine, rumunski nacista Horia Sima umro je u Madridu 1993. godine, i tako dalje, i tako redom, iako je Francova Španija, zvanično, bila neutralna tokom Drugog svjetskog rata.

Brojni nacisti i fašisti, odgovorni za progone i smrt miliona Jevreja, Roma, komunista…, ne samo da su se u Francovoj Španiji osjećali sigurno nego su u nekim slučajevima uživali počasti i privilegije i izbjegli odgovarati pred međunarodnim sudovima. Na njihovim grobovima vide se i danas upaljene svijeće i svježe cvijeće koje postavljaju njihovi štovatelji. Neki od tih grobova postali su i mjesta hodočašća.