Bošnjaci su značajno učestvovali i u javnom životu arapskih zemalja za vrijeme osmanske uprave, ne samo kao beglerbegovi, sandžak-begovi, mutesellimi, kadije, muftije, imami, pisari i drugi službenici već i kao vakifi i naziri (nadzornici) vakufa. Nakon dugogodišnjeg istraživanja (2012–2018) i konsultiranja više od 600 bibliografskih izvora, te rada na terenu, došli smo do broja od 19 vakifa koji su uvakufili nekoliko hiljada vakufa širom arapskih zemalja, ne računajući još najmanje jedan kolektivni vakuf. Utvrdili smo postojanje naših vakufa u sedam današnjih država: Sirija, Palestina, Saudijska Arabija, Egipat, Jemen, Irak i Liban. U nekoliko nastavaka Stav donosi pregled bošnjačkih osmanskih vakufa u arapskom svijetu i njihove vakife

Piše: Jusuf DŽAFIĆ

U osmansko doba Sirija je, u administrativnom smislu, uglavnom pripadala teritoriji četiriju ejaleta: Damask, Halep, Tripoli i Rekka. Na području današnje sirijske države imamo osmanske vakufe najmanje osam Bošnjaka: Deli Husrev-paša Sokolović, Damat Rustem-paša Opuković, Kurd-beg Sokolović, Tavil Mehmed-paša Sokolović, Lala Kara Mustafa-paša Sokolović, Jahja‑beg Merdem-beg Sokolović, Behram-paša Sokolović i Fadlullah ibn Isa Bošnjak. Dvojica su bili veliki veziri – Tavil Mehmed-paša Sokolović i Damat Rustem-paša Opuković, jedan je bio valija Damaska i veliki vezir – Lala Kara Mustafa-paša Sokolović, dvojica su bili i valije Damaska i valije Halepa – Deli Husrev-paša Sokolović i Behram-paša Sokolović, jedan je bio sin damašćanskog i halepskog valije – Kurd-beg Sokolović, jedan je bio nadzornik (nazir) vakufa svog oca – Jahja-beg Merdem-beg Sokolović, a jedan damašćanski muftija – Fadlullah ibn Isa Bošnjak. Njihovi vakufi podignuti su u pet sirijskih gradova: Damask, Halep, Hama, Kunejtra i Menazir el-Džirf.

Primjetno je da su od osam bošnjačkih vakifa čak šesterica iz znamenite porodice Sokolović. Interesantno je da su pojedini vakifi iz porodice Sokolović za nadzornike svojih vakufa odredili sinove. Njihovi potomci i dan danas žive u Siriji i brinu se za vakufe svojih predaka.

VAKUFI HUSREV-PAŠE SOKOLOVIĆA

Najstariji bošnjački vakufi u Siriji zasigurno su vakufi Husrev-paše Sokolovića (1495–1544), starijeg brata velikog vezira Lala Kare Mustafa-paše Sokolovića i amidžića velikog vezira Tavila Mehmed-paše Sokolovića. Husrev-paša rodio se krajem 15. stoljeća, kada su islam primila braća Sokolović, od kojih vuče porijeklo i većina kasnije poznatih Sokolovića. Jedan od njih, Ahmed-beg, otac je Husrev-paše, oca najmanje dvojice sinova, Kurd-bega Sokolovića (?–1572), dugogodišnjeg sandžak-bega sandžaka Nigde (centralna Anadolija), koji je imao vakufe u Siriji, i Mustafa-age (?–1555), koji je, izgleda, živio na svom zijametu u Bosni, budući da je ukopan u Šetićima kod Rogatice, gdje mu se mezar i danas nalazi.

Za sandžak-bega Konye Husrev-paša postavljen je 1516. godine. Na toj dužnosti proveo je šest godina. Učestvovao je u osmansko-memlučkom ratu (1516–1517), kako u pohodu na Šam 1516, tako i u pohodu na Egipat 1517. godine. Lično je opsjeo i osvojio Harput (u blizini današnjeg Elaziga u istočnoj Anadoliji) 1516. godine. Sudjelovao je u svim važnijim osmansko‑memlučkim bitkama: bici kod mjesta Merdž Dabik (1516) u blizini Halepa, bici kod mjesta Han Junus (1516) u blizini Gaze, te odlučujućoj bici kod Ridanije (1517) u blizini Kaira. Učestvovao je i u gušenju kizilbaškog (šiijskog) ustanka 1520. godine u Anadoliji. Onda je 1522. godine postavljen za beglerbega Dijarbekira. Na poziciji valije Dijarbekira ostaje deset godina, a bilježi se da je u tom periodu ugušio jednu lokalnu pobunu (1526. godine). Zatim je bio valija Halepa (1532–1534), Damaska (1534), Rumelije (1534–1535) i Egipta (1535–1537). Za trećeg vezira izabran je 1537. godine, a već sljedeće postao je drugi vezir. Bio je na tom položaju šest godina, sve dok zbog razmirica s Rustem-pašom Opukovićem, tadašnjim trećim vezirom, nije smijenjen. To je pogodilo Husrev-pašu toliko da je pao u depresiju i kroz sedam dana umro. Ukopan je u svom turbetu u Istanbulu.

Husrev-paša zavještao je vakufe u većini mjesta u kojima je nasmjesnikovao. Ostavio je vakufe u Dijarbekiru (jugoistočna Anadolija), Kairu i Halepu. Njegovi najveličanstveniji vakufi zasigurno su oni u sirijskom Halepu. Tu je sagradio džamiju, dvije medrese (tačnije, dvije zgrade jedne velike medrese), tekiju (poznata kao tekija šejha Turaba), turbe Husrev-pašine žene i sina Kurd-bega, šadrvan, hamam, imaret, veliki han (han Eš-Šune) s musallom i sebiljom, musafirhanu, bazar, dućane, magacine, stambene građevine i mnoge druge objekte. Ovaj impozantni kompleks poznat je kao Husrevija.

Gradnja kompleksa započeta je dok je Husrev-paša bio beglerbeg Halepa (1532–1534), a završena 1548. godine. Do naših vremena su od Husrevije opstali samo džamija, dvije zgrade medrese, tekija, han Eš-Šune, turbe i šadrvan. Husrevija je najraniji osmanski spomenik u Halepu te prvi značajniji arhitektonski poduhvat poznatog mimara Sinana. Stoga, ne treba čuditi da je bila model za neke druge komplekse koje je poslije projektirao mimar Sinan, npr. kompleks velikog vezira Ibrahim-paše izgrađen 1551. godine u Istanbulu. Medresa Husrevija poznata je kao Azhar Halepa, odnosno kao Azhar Sirije zbog njenog doprinosa visokoškolskom obrazovanju u Halepu i Siriji u osmanskom dobu, te srednjoškolskom obrazovanju u modernom dobu.

Za izdržavanje Husrevije Husrev-paša uvakufio je, između ostalog, četiri dućana u Antepu (Gaziantep, jugoistočna Anadolija), po mlin u selu Tudel i selu Mearna na rijeci Sadžur kod Antepa, tri mlina i bašču na rijeci Sarudž kod Antepa, obradive površine u kadiluku Antep, mlin u selu Haris kod Menbidža (pokrajina Halep) na rijeci Sadžur, obradivu zemlju u nahijama Džebbul kod Bejsana u Palestini i Džebel Sem’an kod Halepa, zemlju u kadilucima Antakija i Harim kod Idliba, te nahijama Dževm i Azaz kod Halepa, mlin u selu Hilane kod Halepa, veliki broj obradivih površina, bašči, mlinova i sela na rijeci Asi. Ukupan broj nekretnina koje je Husrev-paša uvakufio, u više svojih vakufnama, za izdržavanje Husrevije dostiže tristo. Među njima su: stambeni objekti, hanovi, hamami, dućani, magacini, bezistani (sukovi), mlinovi, zemljišta i njive.

Kompleks Husrevija potpuno je uništen u sirijskom građanskom ratu. Udruženje za zaštitu sirijske arheologije konstatiralo je 4. novembra 2014. godine da je došlo do totalnog urušavanja medrese i džamije Husrevije. U videu koji je ovo udruženje postavilo na YouTubeu 17. oktobra 2014. godine prikazan je razoren kompleks Husrevije, tj. razorena medresa, džamija i han Eš-Šune.

HALEPSKI VAKIF BEHRAM-PAŠA SOKOLOVIĆ

U Halepu je svoje vakufe ostavio i Behram-paša Sokolović (?–1586). Sin je Kara Šahina Mustafe-paše Sokolovića (?–1567), valije Egipta i Jemena i sandžak-bega Gaze. Bio je, između ostalog, beglerbeg Dijarbekira (1564–1567), Jemena (1570–1575), Erzuruma (1578–1581), Damaska (1581–1582) i Halepa (1582–1586), te sandžak-beg Gaze (1569–1570). Preminuo je obavljajući dužnost valije Halepa.

Behram-pašini vakufi u Halepu nastali su između 1580. i 1583. godine. Kompleks, poznat po njemu kao Behramija, čine šadrvan, sebilj, hamam, imaret, mekteb, džamija, medresa, dva karavan-saraja, suk (bezistan), kahvahana, magacini i turbe (dva kabura – Behram-pašin i njegovog brata Rizvan-paše). Za izdržavanje ovih zadužbina legator je uvakufio, između ostalog, mlin na rijeci Kuvejk (Halepska rijeka) u blizini Han Tumana kod Halepa, mlin na rijeci nahije Džellab u kadiluku Reha (Edesa, današnja Urfa, tj. Šanliurfa), maslinjak od 10 kirata (1.750 m²) u selu Demre kod Gaze, maslinjak od 12 kirata (2.100 m²) u istom selu, bašču od 12 kirata (2.100 m²) u predgrađu Gaze, poznatu kao Bustan Ša’ban (Šabanova bašča), te konjušnicu, hamam tada poznat kao El-Hamam El-Džedid (Novi hamam), kahvu i spojene dućane u Kairu na Spahijskom suku (Es-Suk Es-Sibahi), u blizini džamije sultana Hasana.

Kao što je spomenuto, Behram-paša je ukopan u turbetu pored svoje džamije Behramije. U tom je turbetu i kabur njegovog brata Rizvan-paše Sokolovića, rodonačelnika Rizvanovića, porodice koja je obnašala funkciju sandžak-begova Gaze približno 150 godina. Behram-paša je imao vakufe, osim u Siriji, u još četiri države, u Palestini, Jemenu, Egiptu i Turskoj.

Behram-paša je upravu nad halepskim vakufom ostavio svojim potomcima koji su je zatim prenosili s koljena na koljeno. Njegovi potomci i dan danas žive u Halepu i prezivaju se Ilmi (El-Ilmi). Smatraju se jednom od najuglednijih halepskih porodica. Abdullah-bek el-Ilmi, jedan od tih potomaka, obnovio je 1924. godine zajedničko turbe Behram-paše i Rizvan-paše.

Behram-pašin vakuf uglavnom je preživio do danas. Opstali su šadrvan, sebilj, hamam, džamija, medresa, dva karavan-saraja, bezistan i turbe. Kompleks Behramija znatno je oštećen u sirijskom građanskom ratu.

Pored Husrev-paše i Behram-paše, u Halepu su svoje vakufe podigli: Kurd-beg Sokolović (?–1572) i Tavil Mehmed-paša Sokolović (1506–1579).

Kurd-beg Sokolović, kako smo već rekli, sin je Deli Husrev-pašin. Ukopan je pored svoje majke u okviru kompleksa Husrevije. Sagradio je u halepskoj mahali Ferafire (El-Ferafire) velelepni han koji je uključen u Husrev-pašin vakuf. Navjerovatnije je nastradao u katastrofalnom zemljotresu koji je 1822. godine pogodio Halep i cijelu sjeverozapadnu Siriju.

Tavil Mehmed-paša Sokolović najslavniji je veliki vezir Osmanske države. Potječe iz čuvene porodice Sokolović i sin je Sinan-bega. Jedini je u povijesti koji je bio veliki vezir za vrijeme triju sultana (Sulejman Kanuni, Selim II, Murat III). Zavještao je vakufe širom Osmanskog carstva, u najmanje jedanaest današnjih država, u Saudijskoj Arabiji, Siriji, Turskoj, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Crnoj Gori, Makedoniji, Mađarskoj, Bugarskoj, Grčkoj i na Kosovu. U Halepu je podigao imaret i neke druge vakufe, ali se oni nisu sačuvali do danas.

BOŠNJAČKE ZADUŽBINE U DAMASKU

Najstariji bošnjački vakufi u Damasku jesu oni Mustafe-paše Sokolovića (1500–1580). On je mlađi brat Husrev-paše Sokolovića. Bio je oženjen Fatimom Hatun, kćerkom Mehmed-bega i unukom pretposljednjeg memlučkog sultana Gurije (1501–1516). S njom je, između ostalog, imao sinove Mehmed-pašu (1545–1575) i Jahja Merdem-bega. Mehmed-paša bio je beglerbeg Mosula, pa Maraša (Zulkadira), te na kraju Halepa. Imao je trideset godina kada je preminuo na položaju beglerbega Halepa.

Lala Kara Mustafa-paša imao je dugu i bogatu karijeru. Između ostalog, bio je kajmekam (zamjenik) valije Egipta (1549), sandžak-beg Safeda (1555–1556), lala Selima II (1556–1560), sandžak-beg Požege (1560), valija Temišvara (1560), valija Vana (1560), valija Erzuruma (1562), valija Halepa (1562–1563) i valija Damaska (1563–1569). Unaprijeđen je u čin šestog vezira 1570. godine. Njegovo se napredovanje zatim nastavilo, pa je na mjesto velikog vezira imenovan 1580. godine. Komandirao je osmanskom vojskom kao serdar tokom neuspjele opsade Malte (1565), djelomično uspjelog pohoda na Jemen (1569–1570), uspješnog osvajanja Kipra (1570–1571), te u pohodu na Kavkaz i Perziju (1578–1579), kada je nanio težak poraz safevijskoj (perzijskoj) vojsci u čuvenoj bici kod Čildira 9. augusta 1578. godine. Imao je vakufe u sedam današnjih država, u Siriji, Saudijskoj Arabiji, Turskoj, Kipru, Gruziji, Bosni i Hercegovini i Hrvatskoj. Ukopan je u svom turbetu u Istanbulu u dvorištu džamije sultana Ejjuba. Graditelj je turbeta Kodža Sinan.

Lala Kara Mustafa-paša bio je šest godina valija ejaleta Damask. U tom je periodu (1563–1569) podigao vakufski kompleks u Damasku. Upravo je njemu pripala čast biti legatorom prvih osmanskih vezirskih zadužbina u ovom gradu. Njegov vakufski kompleks u Damasku čine džamija, tekija, hamam, tri hana, dva bezistana i imaret. Po svoj prilici, od kompleksa je danas ostala samo džamija koja odavno nije u svom izvornom obliku. U njoj se danas nalazi Institut “Asad” za hifz Kur’ani-kerima. Posljednja proširenja završena su 2007. godine. Time je džamija postala najveći i najmoderniji centar za hifz i izučavanje Kur’ana u cijeloj Siriji. Sastoji se od pet etaža i zaprima površinu od 5.000 m².

Džemat Lala Kara Mustafa-pašine džamije u Damasku jedan je od najaktivnijih sirijskih džemata. Vrlo su aktivni i na internetu, posebno na društvenim mrežama. Džemat ima svoju web-stranicu lalabasha.net, svoj YouTube kanal lalabasha, svoju stranicu na Facebooku Lala Basha Mosque – Džami’ Lala Mustafa Baša itd. Svakodnevno izbacuju nove sadržaje na svoje stranice i kanale: vazove, savjete, poruke, obavještenja itd.

Spomenuti Merdem-beg Sokolović bio je nadzornik očevih vakufa u Damasku. Pored toga, sagradio je jedan han koji je uključen u očev vakuf. Od njega potječe poznata sirijska begovska porodica Merdem-beg (Merdem-bey, Merdem-bek), koja se održala do današnjih dana. Dugo su bili nadzornici Lala Kara Mustafa-pašinih vakufa u Damasku. Danas su raseljeni širom svijeta. Žive u Siriji, Jordanu, Velikoj Britaniji, SAD-u, Francuskoj, Egiptu. Iz ove je porodice i sirijski pjesnik Halil Merdem-beg (1895–1959). Bio je predsjednik Sirijskog književnog društva. Autor je teksta sirijske nacionalne himne. Rodio se i umro je u Damasku. Uredio je i izdao 1925. godine kao jedinstvenu knjigu vakufname svojih predaka Lala Kara Mustafe-paše i njegove žene Fatime Hatun.

NISU SAMO SOKOLOVIĆI GRADILI PO SIRIJI

U Damasku je vakufe – džamiju i dućane – ostavio i Fadlullah ibn Isa Bošnjak (el-Busnevi, odnosno el-Busrevi) (1561–1629). Bio je hanefijski učenjak i muftija. Rodio se u Sarajevu, gdje je završio nauke, najvjerovatnije u Gazi Husrev-begovoj medresi. Poslije je postavljen za muftiju u Beogradu. Ondje je obavljao i druge važne funkcije. Nakon što je obavio hadž, odlučio se nastaniti u Damasku. Kupio je kuću unutar zidova damašćanskog grada, u blizini Džabijske kapije (Bab El-Džabije), u četvrti Sejjidi eš-šejh Amud. U Damasku je proveo posljednjih sedamnaest godina života kao muderris, vaiz i muftija. Prvo je bio muderris u medresi Eminija (El-Eminijja), a zatim i u medresi Takviji (Et-Takvijja). Dodijeljena mu je i prostorija unutar Emevijske džamije u kojoj je držao predavanja iz tradicionalnih i racionalnih nauka. U Damasku je godinama bio muftija. Hroničari tog doba spominju da su njegove fetve bile cijenjene i općeprihvaćene. Fadlullah je bio član halvetijskog tarikata. Tarikat je uzeo od damašćanskog šejha Ahmeda el-Assalija el-Halvetija, koji ga je učinio svojim halifom (vekilom, zamjenikom). Ukopan je u mezarju Babu-s-Sagir, u blizini turbeta Bilala Habešija, r. a.

Džamija Fadlullaha ibn Isaa Bošnjaka nalazila se tada u predgrađu El-Hasudija, izvan zidova Damaska. Ona i danas postoji, ali sada je to u strogom centru Damaska, u Ulici Republike, naspram zgrade Ministarstva unutrašnjih poslova Sirije. Nije imala neku posebnu arhitektonsku vrijednost, te stoga nije sačuvala svoj izvorni izgled. Prvo je stara munara početkom 20. stoljeća zamijenjena novom. Zatim je džamija temeljito renovirana 1990. godine, dobivši sadašnji, umjetnički vredniji izgled. Tom je prilikom niska munara s jednom šerefetom zamijenjena novom i višom munarom s dva šerefeta.

Fadlullah Bošnjak uvakufio je i dućane u Suk Er-Resif, naspram Emevijske džamije, za izdržavanje džamije. Dućani nisu opstali do našeg doba.

Na sjeverozapadu Sirije, pedesetak kilometara sjeverno od Homsa, nalazi se grad Hama, u kojem je još jedan bošnjački vakuf, i to vakuf Rustem-paše Opukovića (1500–1561). Rustem‑paša bio je veliki vezir u doba sultana Sulejmana Kanunija (1544–1553, 1555–1561). Brat je Mehmeda Karađoz-bega, glasovitog mostarskog vakifa. Nakon Tavil Mehmed-paše Sokolovića, Rustem-paša naš je najpoznatiji Osmanlija. Poput Mehmed-paše, i on je ostavio vakufe širom Osmanske države, i to u deset današnjih država, u Siriji, Palestini, Egiptu, Saudijskoj Arabiji, Bosni i Hercegovini, Srbiji, Mađarskoj, Turskoj, Grčkoj i Bugarskoj. Veliki han u sirijskoj Hami, koji i danas postoji, sagradio je 1556. godine. Donji sprat koristi se kao bazar za zanatske radnje, a gornji kao prihvatilište za siročad. Nije oštećen u sirijskom građanskom ratu.

U Kunejtri, gradu na Golanskoj visoravni, sedamdeset kilometara jugozapadno od Damaska, nalazi se vakuf Lala Kara Mustafa-paše Sokolovića. Izgrađen je 1563. godine i sastoji se od džamije, tekije, imareta, dućana i policijske stanice. Kunejtra je predstavljala prvu stanicu (menzil) na putu Damask – Jerusalim – Kairo. U 16. stoljeću još se nalazila na granici između stalno naseljenih područja i beduinskih oblasti. Stoga su osmanski sultani, u želji da zaštite putnike i hadžije od beduinskih pljačkaških skupina, naredili, između ostalog, i popravku, proširenje i utvrđivanje Kunejtre, te postavljanje stalnog garnizona i konjušnice u njoj. Kao dio plana proširenja Lala Kara Mustafa-paša podigao je svoje vakufe. Džamija je potpuno obnovljena dvadesetih godina prošlog stoljeće. Danas je to samo ruševina bez krova, ali su zidovi i stubovi još uzgor. No, to ne treba čuditi, budući da je grad Kunejtra uništen i napušten prije četrdeset godina. Naime, Izrael je tokom Šestodnevnog rata (1967) okupirao sirijsku Golansku visoravan, pa samim tim i Kunejtru. Tokom Jomkipurskog rata (1973) Sirija je nakratko bila povratila grad, da bi potom opet pao u izraelske ruke. Nakon potpisivanja mirovnog sporazuma sa Sirijom 31. maja 1974. godine, Izrael se povukao u junu 1974. godine pritom razorivši grad, koji se od tada nalazi u Siriji, u UN demilitariziranoj zoni. Sirija je odbila obnoviti grad navodeći kao izgovor da od njega želi napraviti otvoreni muzej koji će podsjećati na izraelski barbarizam.

Lala Kara Mustafa-paša Sokolović imao je vakufe (džamiju i imaret) i u blizini Halepa, tačnije u mjestu Menazir el-Džirf. (Nastavlja se)