Preočigledna je visoka razina licemjernosti onih koji kritiziraju SDA pokušavajući joj predbaciti krivicu za odlazak mladih, a istodobno blokiraju ovakve poticajne inicijative
 ovakve poticajne inicijative.</p>
<p>Što se tiče grupiranja opozicione ljevice, prijedlog Željka Komšića o njihovom ujedinjenju dočekan je različito. Jedni ga doživljavaju kao najpouzdanije rješenje, idealan recept koji bi mogao osigurati pobjedu tzv. lijeve opcije na predstojećim izborima. Međutim, to ne čudi od malešnog GS-a, koji nije dogurao dalje od razine mjesne zajednice, pa je uopće pitanje imaju li članova koji bi mogli zadovoljiti Komšićev ujediniteljski prijedlog o 300 delegata svake stranke. Drugi ga drže kao gotovo sulud postupak, a poznavaoci prilika ovakav su rasplet mogli očekivati, posebno na relaciji DF – SDP. Protivljenja iz SDP-a, naravno, uzrokovana su samom logikom prijedloga, odnosno koncepta ujedinjenja koji bi podrazumijevao ukidanje svih stranačkih subjektiviteta, gdje se SDP našao posebno uvrijeđenim.</p>
<p>SDP, istina, ima najdužu tradiciju, ali nikako onakvu kakvom je nekadašnji kao i aktuelni lider ove stranke Nermin Nikšić nastoji prikazati. Samo neobaviješteni mogu slušati priču o 108 godina tradicije. Za one koji slabo stoje s političkom historijom zato je veoma važno prisjetiti se da je socijaldemokratski pokret, nakon konstituiranja prve Socijaldemokratske stranke u BiH (SDS) 1908. godine, trajao vrlo kratko. On je praktički ugušen na Vukovarskom kongresu 25. juna 1920, na kome je pobijedila struja koja je zagovarala nasilni put rušenja kapitalističkog društva, odnosno, poražena je socijaldemokratska ideja koja je zagovarala reformističku praksu. Uspostavljanjem KPJ, sva socijaldemokratska viđenja su ne samo poražena nego su tretirana kao oblik neprijateljskog djelovanja.</p>
<p>Samo se na polju književnosti i umjetnosti grupa intelektualaca predvođena Krležom uspjela donekle osloboditi spomenutih stega, zbog čega je socijaldemokratija bila praktički politički mrtva sve do njenog pravno-političkog konstituiranja, kojeg su se, po raspadu bivše Jugoslavije, u BiH najviše prihvatili profesorski dvojac Nijaz Duraković i Esad Zgodić. Durakovićeva smjena 2002. godine, kojom je praktički uklonjena čitava jedna plejada obrazovanih i nadarenih nosilaca socijaldemokratske platforme političkog djelovanja, odigrala se po “vukovarskoj recepturi”, koja samo nije i formalno ozvaničena vraćanjem starog imena. Sve drugo bilo je u tom stilu.</p>
<p>Ta vrsta naslijeđa SDP-u ne dozvoljava prihvatanje bilo kakve priče o ujedinjenju koje bi podrazumijevalo odsustvo njegove potpune dominacije. Koalicionu saradnju nije nerealno očekivati, ali će ona zasigurno, ne dođe li do napuštanja komunističke logike djelovanja, koja je u SDP-u snažno prisutna, počivati na pristajanju mogućih članica bloka na povinovanje dominaciji ove stranke u svakom pogledu.</p>
<p>No, kako to zbog niza okolnosti koje se ne iscrpljuju samo u gubitku stranačkih subjektiviteta, na koje SDP svakako neće pristati, realno ne treba očekivati, jasno je da od takve vrste predizbornih koalicija neće biti ništa. Drugim riječima, izbori će biti poprište borbe za vlast; sve druge priče, uključujući one od životne važnosti za građane, bit će u drugom planu. Na razini prakse, naravno. Retorika će ih, dakako, u vatrenim obraćanjima glasačima najviše podrazumijevati.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
Po kratkom postupkuSljedeći članak
Vrijeme je da se uozbiljimo
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo