D. je vremešna gospođa, u kasnim sedamdesetim, vedra, učtiva i vidno obradovana našim dolaskom. Ekavicu, koju je kao mlada medicinska sestra donijela sa sobom iz Novog Sada, kao i neknjiževne jezičke srbizme, brižljivo je sačuvala do danas. Tako se voli i čuva svoj jezik, umalo zaustih, ali ne rekoh ništa
Prethodni članak
ŽNJSljedeći članak
Kako su nas Turci ubili ljubavlju na stanici Sirkeci u Istanbulu
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo