Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames).
– Nešto si kazao?
– Ne. Pomislio.
– Šta? Ako nije duboka tajna?
– Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali.
– Šta je to? Stih?
– Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim