Limonovu je bilo svejedno kada su ga zvali nacistom ili komunistom. Godinama je bio neželjen gost u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima, uglavnom zbog njegove uloge u ratovima na Balkanu, posebno veze sa prvim predsjednikom Republike Srpske, ratnim zločincem Radovanom Karadžićem. 

Političar, romanopisac, panker, gerilac, pjesnik. Tako su ga zvali u medijima u raznim dijelovima svijeta. Za nas, bio je obično smeće, smrad i ljudski šljam. Eduard Limonov umro je u utorak u Moskvi u dobi od 77 godina. Vođa krajnje lijeve stranke Druga Rusija i gorljivi protivnik Vladimira Putina umro je u moskovskoj bolnici, navodi se u kratkom izjavi iz njegove političke formacije.

Pisac, autor više od 70 romana i eseja, postao je poznat na Zapadu uglavnom zahvaljujući knjizi Emmanuela Carrèrea, prevedenoj na 23 jezika, koja mu je obuhvatila život. Ali i zbog slika koje su pokazivale kako je po opkoljenom Sarajevu pucao mitraljezom s vođom bosanskih Srba, ratnim zločincem Radovanom Karadžićem.

“Dan moje smrti bit će nacionalna žalost”, rekao je prije dvije godine u intervjuu čovjeka koji je već lagano nestajao s ruske političke i umjetničke scene. Njegova stranka nije izvijestila o uzroku smrti ali ruski mediji uvjeravaju, pozivajući se na bliske izvore, da je do komplikacija došlo nakon nekoliko operacija te da je patio od raka. Posljednjih mjeseci političar i pisac nekoliko je puta bio u bolnici zbog zdravstvenih problema. Nadamo se da se namučio.

Rođen u Dzeržinsku po imenu Eduard Veniaminovich Savenko, ime Limonov usvojio je u tinejdžerskoj dobi. Avangardni pjesnik otišao je u izgnanstvo iz Sovjetskog Saveza 1974. Jednom je rekao da je na taj izlazak bio prisiljen i da je to zbog njegovog odbijanja da postane KGB-ov ubojica. Tako je Limonov stigao u New York, gdje je postao redovan posjetitelj u legendarnom punk klubu CBGB, gdje je upoznao Ramonese. Iz tog vremena, koje ga je duboko obilježilo, nastao je i jedna od njegovih najpoznatijih romana To sam ja, Édichka.

U Rusiji, iako je poznat među mladima po svojoj literaturi i pankerskoj ulozi, šira javnost ga poznaje uglavnom po njegovom političkom angađmanu. U nemirnim 1990-ima, tek je stigao u Moskvu, iz posljednje faze egzila u Francuskoj. Osnovao je Nacionalnu boljševičku stranku, pokret koji je želio spojiti krajnje lijevu i krajnju desnicu. Tom eksplozivnom mješavinom nacista i komunista htio se  suprotstaviti Borísu Jeljcinu. Godine 2001. godine, kada je već Vladimir Putin na vlasti, optužen je za terorizam, pokušaj rušenja ustavnog poretka i ilegalnu kupovine oružja.

Odslužio je dvije godine, a onda je nakon toga osnovao Drugu Rusiju. Godine 2012. godine pokušao se kandidirati za predsjednika u utrci protiv Putina. Izborno povjerenstvo mu to nije dopustilo. Unatoč tome, uvijek je održavao čvrst i aktivan protivnički stav protiv Putinove vlasti. Žarko je branio rusku aneksiju ukrajinskog poluotoka Krima, a neka izvješća tvrde da je održavao veze s vojnim formacijama koje podržava Kremlj u sukobu na istoku Ukrajine.

Limonovu je bilo svejedno kada su ga zvali nacistom ili komunistom. Godinama je bio neželjen gost u mnogim zapadnim intelektualnim krugovima, uglavnom zbog njegove uloge u ratovima na Balkanu, posebno veze sa prvim predsjednikom Republike Srpske, ratnim zločincem Radovanom Karadžićem.

Slike Limonova koji mitraljezom puca po opkoljenom Sarajevu, snimljene tijekom snimanja dokumentarnog filma, obišle su ​​svijet. Limonov je uvijek pokušavao minimizirati taj incident, koji ga je koštao unosnog ugovora o objavljivanju u SAD-u i Evropi.

Tvrdio je da je zapravo pucao na streljani. Smeće uvijek ostaje smeće.