Osmanović kaže da je njegova obaveza i misija “pričanje, pisanje i širenje istine o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici”.

“Svi koji smo bili u Srebrenici i koji se bilo čega sjećamo to trebamo zapisati i ostaviti u amanet generacijama koje dolaze poslije nas. Ja, kao dijete, kada je počela Agresija na Bosnu i Hercegovinu, nisam znao mnogo informacija šta se dešavalo mojim precima u Drugom svjetskom ratu. Saznao sam da je moj pradjed Alaga od ustaša u Drugom svjetskom ratu spasio grupu lokalnog srpskog stanovništva. U Genocidu je ubijeno njegovih 25 potomaka i devet zetova od njegovih kćerki i unuka. To je bila moja motivacija zbog čega sam želio da zapišem, pa neko će čitati. Kada sam krenuo u ovu priču, želio sam da napišem knjigu koja će biti drugačija od drugih po strukturi i sadržaju. Knjiga nije klasični memoar, ovo je jedna dokumentarističko-memoarska publikacija. Nek čitaju generacije koje dolaze. U fokusu knjige životna je priča mog oca i moja lična priča od početka rata do izvršenja genocida, te kroz posljedice genocida koje osjećamo i živimo i danas. Nije bilo lahko pisati i prolaziti kroz sve patnje ponovo”, kaže Osmanović.

Određene dijelove knjige Osmanović je posvetio članovima svoje porodice, kako onima koji su ubijeni, tako i onima koji su preživjeli. Na naslovnici knjige fotografija je koja je nastala u Potočarima 11. jula 1995. godine, a na kojoj se nalaze Azirova pranena Najla i amidža Eniz.

“Eniz i Izet. To su amidže mog babe rahmetli, ali ja ih zovem svojim amidžama jer to i jesu. Oni su dio ove knjige. Amidža Eniz je na naslovnici knjige, slika je nastala 12. jula 1995. godine u Potočarima. Na slici je njegova majka, a moja pranena. Ona se nije mogla kretati i trebala joj je pomoć. Ukupno 25 njenih potomaka ubijeno je u Genocidu. Neke grane moje porodice potpuno su uništene kada su u pitanju muški članovi porodice. Amidža Izet je veliki borac, preživio je Genocid, ali njegova tri sina nisu. Njegov sin Vahidin je ubijen 1992, a Muhidin i Mirzet tokom Genocida u julu 1995. godine. Mirzet je bio dijete. Izetov zet Šaban, suprug od njegove jedine kćerke, ubijen je.”

Azir Osmanović rođen je u selu Ljeskovik, koje se nalazi blizu granice sa Srbijom. Početak rata itekako se osjetio u selu, stalna granatiranja, napadi na selo, a kasnije i pad sela natjerali su Azirovu porodicu i druge mještane da spas pronađu u Srebrenici.

“Nakon što smo krenuli iz našeg sela Ljeskovik na naš izbjeglički put, prva naša stanica bilo je selo Pusmulići, u kojem se dešava jedan strašan ratni zločin nad djecom iz naše porodice. Dana 4. aprila 1993. godine moja amidžična Edina, koja je imala 17 godina, tetić Fikret (15) i moj brat Azmir, koji je imao 14 godina, išli su u potragu za hranom. Sa srpskih položaja ispaljene su granate, direktno su ih gađali. Tetić Fikret je na licu mjesta ubijen, Edina teško ranjena, umrla je u srebreničkoj bolnici. Moj brat Azmir je prošao s manjim ogrebotinama. Uspio je te 1993. preživjeti, ali 1995. godine nije. Ubijen je 1995. godine, kada je imao 16 godina. Otišao je s babom na taj put i nije ugledao svjetlo na kraju tunela”, govori Osmanović, koji još uvijek nije pronašao i identificirao brata Azmira, koji je imao svega 16 godina kada je ubijen u julu 1995. godine.

Osmanović je objasnio i zbog čega naziv knjige Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela. Naime, za sve one koji su bili u Potočarima kada je pala Srebrenica, pa su nakon toga deportirani prema Kladnju, tunel ima veliki značaj. Naime, radi se o tunelu u mjestu Ravne kod Kladnja, kroz koji su žene i djeca nakon deportiranja morali proći da bi stigli na slobodnu teritoriju.

“Tunel za sve one koji su bili u Potočarima u julu 1995. godine ima veliku simboliku. Svima koji su deportirani odavde cilj je bio da dođu do Tuzle, koja je trebala biti neko svjetlo na kraju tunela.

Međutim, kada smo prošli onaj tunel u mjestu Ravne nedaleko od Kladnja, to je bilo to svjetlo na kraju tunela. Moj babo rahmetli otišao je preko šume, patio se dva puna mjeseca i 11. septembra 1995. godine uspio je proći kroz taj tunel i doći na slobodnu teritoriju. U knjizi sam, između ostalog, opisao i vrijeme čekanja. Opisane su patnje u ta dva mjeseca, njihovo preživljavanje, skrivanje po šumama, u kanjonu, sve po sjećanju mog oca”, ističe Osmanović, čiji je otac umro prije nekoliko godina u Srebrenici, a nije dočekao da njegov sin Azmir bude pronađen.

Osmanović se u knjizi bavio i posljedicama Genocida. Prvenstveno posljedicama koje je on ostavio na njegovu porodicu.

“Na kraju knjige sam želio ukazati na neke posljedice Genocida u Srebrenici. Nešto što je mene najviše pogodilo i što se odrazilo na moje zdravlje jeste samoubistvo mog brata Alage, koji je kao dječak od osam godina preživio Genocid u Srebrenici. PTSP je nešto o čemu se malo govori. Moj otac je bolovao od PTSP-a i liječio se godinama. Htio sam i na to da skrenem pažnju ljudima koji budu čitali knjigu, da imaju uvid s čim se sve ljudi susreću, pogotovo oni koji su se vratili ovdje, a preživjeli su Genocid”, kaže Osmanović, koji dodaje da je želio ostaviti pisano svjedočanstvo o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.

“Ja sam svoj cilj ostvario tako što sam napisao knjigu. Nadam se da će i mnogi drugi pisati, bilježiti i objavljivati. Nije lahko pisati o ovim temama. Zahtijeva to mnogo vremena i emocija. Ja sam nekoliko godina pisao i tek me smrt mog babe natjerala da pojačam tempo i završim knjigu. Ovo je moj skromni doprinos za kulturu sjećanja”, otkriva Osmanović.

Knjiga Od Srebrenice do svjetla na kraju tunela govori o porodici Osmanović od početka rata, izbjeglištva, stradanja članova porodice, borbe za opstanak. Vrlo emotivno svjedočenje o Genocidu i svemu onome što su prolazili ljudi u “koncentracionom logoru” zvanom “zaštićena zona UN-a Srebrenica”. Jedno vrlo važno svjedočenje koje na jedan drugačiji način u odnosu na do sada napisane knjige govori o Genocidu nad Bošnjacima u Srebrenici.