Tokom studija sam često pio kahvu u lokalu nedaleko od štanda taksija. Tu sam se pobliže upoznao s ovim zanimanjem. Zapravo, shvatio sam da su taksisti vrlo vrijedni i marljivi ljudi koji se svojski trude da zarade svoj komad hljeba. Shvatio sam da to nerijetko zna biti vrlo nezahvalno zanimanje u kome se čovjek susreće sa svim i svačim, počevši od različitih profila ljudi do specifičnih situacija koje ljude natjeraju na korištenje usluga. U takvom je ozračju posve očekivano i normalno da taksisti znaju više o gradu i pulsiranju gradskog života, ali i politici, sportu, kulturi, tračevima i svemu ostalom što čini svakodnevni ambijent grada
 o gradu i pulsiranju gradskog života, ali i politici, sportu, kulturi, tračevima i svemu ostalom što čini svakodnevni ambijent grada.</p>
<p>S druge strane, taksisti nerijetko povezuju ljude, mudro rješavaju neugodne situacije, začetnici su humanitarnih aktivnosti i, općenito, u prebrzi ritam života unose dozu pozitive koja se, opet, u sveopćem sivilu i moru negativne energije skoro i ne primijeti.</p>
<p>Kako god, proteklih sam dana, nakon dugo vremena, bio u prilici da se vozim taksijem u Sarajevu. Rješavajući svoje poslove u meni manje poznatom dijelu grada, nisam imao izbora osim da pozovem taksi. Znam ja dobro te uličice i prečice, ali, kada se uz podosta muke napokon uspijem parkirati i odahnuti i kada mi nakon toga priđe policajac i kaže da ipak moram pomjeriti vozilo na drugo mjesto, najradije bih… Uglavnom, taksijem sam skoknuo gdje sam i trebao. Razgovor s taksistom bio je kratak, valjda zato što sam više obraćao pažnju na ulice kroz koje smo prolazili i potencijalna mjesta za parking, kako bih se sljedeći put znao i sam lakše snaći.</p>
<p>Završivši obaveze, ponovo sam u napučenoj ulici i, naravno, željno iščekujem prvi taksi. Uskoro i nailazi, dižem ruku i već je pored mene. Sjedam i uljudno pozdravljam starijeg čovjeka koji je, čini mi se, vrlo raspoložen za priču. Uostalom, po nekoj prirodi stvari, taksista i mora uvijek biti raspoložen za priču.</p>
<p>Pitam ima li posla.</p>
<p>“Nije neka navala, ali ne žalim se”, odgovara prijatno.</p>
<p>Obojica konstatiramo kako je turistička sezona u zamahu, što bi trebalo ići u korist i gradu, pa i samim taksistima. Kaže da turista ima. Ima Arapa, Kineza, Rusa, Turaka, Švaba…</p>
<p>Pitam odlaze li ljudi, seli li se. Povlačim paralelu s rubnim sredinama Bosne i Hercegovine, gdje i sam živim, i kazujem kako iz tih sredina ljudi, posebno mladi, masovno sele u Njemačku, Austriju, Hrvatsku, Sloveniju…</p>
<p>“Eto, mojih je dobrih prijatelja skoro desetak otišlo samo za Sloveniju. Rade na građevini, prave i farbaju brodove i tako. U početku nije nešto plaho plaćeno, ali s vremenom ide nabolje. Odgovara im Slovenija jer nije puno daleko”, pričam mu, a ni sam ne znam da li se žalim ili ne.</p>
<p>“Idu i odavde”, veli on, “ali se to, valjda, slabije primijeti. U mene je par rođaka posljednjih mjeseci otišlo. Otišao bih i ja, vjerovatno, da nisam u ovoj shemi. Radi se, ne živi se luksuzno, ali se može živjeti. Kontam ja i te ljude što idu, ali, opet, šta će i tamo? Jest, može se zaraditi više i nešto postići, ali, šta onda? Uvijek će te gledati kao nekakvog stranca ili, kako mi kažemo, došlu i nigdje nećeš biti dobrodošao. Onda dođeš ovamo pa te i mi gledamo kao stranca, došlu i onda čovjek dođe u poziciju da je ‘ni tamo – ni vamo’. Haj’ oni inekako, ali šta s njihovom djecom!? Za par godina bahnu ovamo, tamo se već uklopili, a s dedom i nanom skoro ne znaju ni progovoriti – jezik se ne zna. Ja sam ovdje, pa šta dragi Bog dadne.”</p>
<p>Dok tako ćaskamo, kiša sve jače pada, pa mi on veli:</p>
<p>“Jarane moj, ti si mlađi, ali s vremenom ćeš shvatiti da smo mi samo mali pijuni u rukama ovih velikih. Oni osmišljavaju poteze, a mi samo skakućemo po onoj ploči. Evo, molim te, vidi ove kiše. Haj mi samo reci je li normalno da usred ljeta, iz dana u dan, na posao idemo u jakni i dugim gaćama?”</p>
<p>On je pričao i dalje, a meni su se kroz glavu motali uobičajeni razgovori koje sam tih dana vodio sa svojim prijateljima. U njima je upravo dominirala tema neobičnog vremena uslijed koga se normalno ne može ni pokositi trava, ni pokupiti sijeno, ni raditi na njivi, ni obrati maline… Taksista je bio uporan da svoje opservacije iznese do kraja.</p>
<p>“Ali, vidi ovo, molim te! Kažem opet, ti si mlađi, ali prati malo. Vidiš, svi danas prate to loptanje u Rusiji. Je li normalno da se tamo igra na 30 stepeni, a da ih ja i ti gledamo u bundama? Kaže, ljudi se cijeli dan kupaju u moru pa navečer na utakmicu, a ja svoju ženu skoro da mogu povesti na skijanje. Raja ode na žičaru da malo vidi Trebević. Vjeruj mi, kako brzo odu, još se brže vrate. Zima na Trebeviću.”</p>
<p>Kao da je pretpostavio da ga baš o tome želim pitati jer sam naumio provozati djecu žičarom. Odustajem od pitanja. On ne odustaje.</p>
<p>“Sve je ovo ljudski faktor, niko me ne može uvjeriti da nije. Ja to pratim otkad znam za sebe. Kad god je ovo svjetsko prvenstvo, vrijeme ti je ovako. Vidjet ćeš, čim prođe finale, kad sunce ucicvari, neće se moći disati. Upratio si i ti da se jednom pisalo o tome kako se upravlja vremenom. Čim oni imaju tu tehniku i nekakve topove kojima razgone oblake, nisu tu čista posla.”</p>
<p>“Ma ja”, nevješto se snalazim, “sve je to moguće.”</p>
<p>“Upamti šta sam ti rekao. Uostalom, vidjet ćeš za četiri godine u Kataru. Brzo to proleti. Pijuni smo mi, burazeru, mali pijuni! I još su nas podijelili skroz naskroz. Na svakom koraku čuješ samo ‘naši’ i ‘vaši’. Vjeruj mi, ja više ne znam ni čiji sam.”</p>
<p>Srećom, ukaza se Baščaršija i našem razgovoru polahko dođe kraj. Da sam išao dalje, ko zna šta bih još čuo.</p>
<p>Na žičaru sam, ipak, otišao, ali već od pola staze grad se nije vidio od magle. S Trebevića sam se brzo vratio.</p>
<p>Nekoliko dana nakon toga, put me nanese u Crnu Goru, i to na sam njen rub – Ulcinj. Tu naiđoh na nešto vedriju klimu, ali i pritužbe domaćina kako je, barem do sada, znatno manje gostiju nego ranijih godina.</p>
<p>I tu se zavrnuh u taksiju kako bih malo osmotrio i stari dio grada. Taksista opet pričljiv i ljubazan. Potežem onu sarajevsku priču o klimi i Mundijalu. Ništa, ne pije vode.</p>
<p>“Prijatelju, ja ti to i ne pratim, da ti pravo rečem. Ođe je sad sezona, pa što se u ovih mjesec-dva zaradi, zaradi. To je jedno, a drugo: što da pratim i živciram se kad tamo nisu naši!?”</p>
<p>“Misliš, Crna Gora?”, izletjeh naivno.</p>
<p>“Ma jok, naši – Albanija!”</p>
<p>Eto ga, de. Nema druge nego čekati Katar i nadati se da će tamo igrati “naši”, pa makar ih i u skafanderima gledali.</p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
U Srbiji srpski, u Hrvatskoj hrvatski, u Sarajevu zajedničkiSljedeći članak
Kad zaboli progutana huja
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo