Zločin je tako neodgovorno suditi Aliji kada ga nema, preselio je. Istina, Alija je oko sebe često okupljao ljude s kojima bi se savjetovao prije donošenja bitnih odluka. I to je bio svojevrstan izraz njegove mudrosti i odgovornosti, to mogu nazvati kružocima korisnim za sve... O “pet mafijaških porodica” govore samo oni u čijim bićima žive karakteri mafijaša. Niko između njih, međutim, ne navodi niti jedno mafijaško ime, porodicu, oslonom na validnu pravosnažnu presudu, osim što naglašava: “priča se”, “iz pouzdanih izvora saznajemo”. Ako ih ima, neka prijave makar jednu takvu “mafijašku porodicu” kako bi legalistički, po zakonu bila sudski procesuirana, pa će se onda “mafijaško klupko” odmotati, svi to istinski želimo

Razgovarao: Filip Mursel BEGOVIĆ

Čovjek je mnogostrukih vještina, vrstan pravnik po struci, a bosnoljub po uvjerenju, jedan je od pionira demokratskih procesa i ustroja nezavisne BiH, jedan od osnivača SDA BiH, čovjek koji je za vrijeme rata i nakon njega uz predsjednika Aliju Izetbegovića svjedočio i aktivno sudjelovao u svim političkim procesima, te o njima govori bez zadrške, vjerodostojno i iz prve ruke. Irfan Ajanović (Žepče, 1942), nakon što je obnašao najviše stranačke i državne funkcije, danas je predsjednik Suda časti SDA i član Glavnog odbora SDA. Tokom nedjeljne otvorene mise Papa Ivan Pavao II javno je naglasio kako je “Irfan Ajanović prvi visoki politički dužnosnik u Jugoslaviji koji je rekao istinu o agresiji JNA na Republiku Hrvatsku”.

Taj hrabri čin uradio je kao potpredsjednik SFRJ, čime je zadužio hrvatski narod. Međutim, pripadnici HVO-a su ga uhapsili u rodnom Žepču i izručili srpskim agresorima, nakon čega je proveo dugih 907 dana u samici srpskog koncentracijskog logora. Osnivač je Saveza logoraša BiH. Svoje slobodno vrijeme krati pišući sufijsku poeziju i baveći se istraživanjima historije svoje voljene Bosne. Jedan je od najpozvanijih da govori o okolnostima koje su dovele do referenduma o nezavisnosti BiH 1992. godine, ali Stav je ovog značajnog i zaslužnog Bošnjaka za svečarski prvomartovski broj izabrao i povodom izlaska njegove velebne monografije pod nazivom 77 gradova Bosne i Hercegovine. Objasnio nam je da je izradi tog zahtjevnog djela pristupio kao i svakom drugom poslu.

“Posebno onaj inventivni, stvaralački, uvijek mora biti oslonjen, utemeljen na onom unutrašnjem, suptilnom, duhovnom čovjekovom porivu kojem je pravo ime ljubav”, naglašava Ajanović svoju ljubav prema domovini Bosni i Hercegovini, prema njenim ljudima, posebno onima koji vole i poštuju svoju domovinu. Svoju će ljubav Ajanović nazvati bosnoljubljem, i to često prenosi svojom poezijom, a u nedavno izašloj monografiji 77 gradova Bosne i Hercegovine to čini i publicističko-putopisnim opisivanjem osebujnih ljepota Bosne i Hercegovine.

STAV: Jedan ste od osnivača SDA i jedan od glavnih organizatora njene infrastrukture i demokratskog ustroja, pionir ste demokratskog političkog života u Bosni i Hercegovini. Trenutno ste član Glavnog odbora SDA i predsjednik Suda časti SDA. Možete li ocijeniti nivo trenutnih demokratskih procesa unutar SDA?

AJANOVIĆ: Bio bih sretniji kada bi sve strukture SDA bile postavljene i djelovale onako kako je to u Programskoj deklaraciji, u svojoj evlijanskoj viziji, zacrtao njen osnivač Alija Izetbegović. Očekujem, nadam se da će se SDA i njene strukture ubrzo približiti toj viziji, biti ozarene njome i u svojim sam nadanjima optimista. Sve što kritički pošteno posmatramo moramo sagledavati u objektivnom svjetlu, u okolnostima datim određenim vremenom na određenom prostoru. U državi koje još nema u njenom punom demokratskom obliku, u državi na koju nasrću velikodržavne aspiracije i s jedne i s druge nam strane, pri ovakvom odnosu bitnih faktora moći međunarodne zajednice prema konsolidaciji države, jako teško i jako sporo uspostavljaju se savremeni demokratski standardi utemeljeni na aktima međunarodne zajednice. Ti njeni temeljni akti afirmiraju istinu i pravdu koju, na našu žalost, ne prihvataju bitni čelni politički faktori, prije svih, naših susjeda… U takvim okolnostima usporavaju se demokratski procesi i u SDA, koja je još uvijek, i to u značajnoj mjeri, politički pokret bosnoljubnih patriota, što se kroz vrijeme mora transformirati u stabilnu demokratsku političku sintezu, stranku.

STAV: Do sada ste svjedočili mnoštvu rascjepa i odlazaka iz SDA. Prema Vašem bogatom iskustvu, je li se opravdanom pokazala svojevremena izjava Alije Izetbegovića “da se grana koja otpadne od stabla i osuši”?

AJANOVIĆ: SDA je velika, najveća politička stranka u BiH, u njoj djeluju i ljudi koji prevashodno žele afirmirati i svoje interese. U velikoj stranci normalno je da se nađu ljudi koji nisu zadovoljni svojim statusom, kojima je kao “skorojevićima” osobni interes i probitak iznad onog bitnog, općeg, nacionalnog, državnog, domovinskog… To se ne vidi u malim, minornim strankama kao u onima velikim u kojima se dešavaju odlasci, ali i brojni dolasci novih članova. Time se izražava veličina i snaga političke stranke. Navedena izjava Alije Izetbegovića jedna je od njegovih brojnih, misaonih, evlijanskih, i višestruko je potvrđena na primjerima pojedinaca koji su otišli iz stranke ne prihvatajući istinu da su svoja postignuća dosegnuli najviše zahvaljujući stranci, pa su tako otpali od njenog stabla i osušili se poput otpale grane.

STAV: Bili ste uz Aliju Izetbegovića u najtežim trenucima za ovu zemlju… S ove distance, kako biste ocijenili njegovu politiku tzv. “srednjeg puta”? Je li ta politika i danas najoptimalnija za narod i državu?

AJANOVIĆ: Država Bosna, ona u ranom srednjem vijeku, još za Kulina bana, pod nasrtajima srednjovjekovne papinske države, koja je mačem ugarske vojne nasrtala na naše pretke, opstajala je zahvaljujući fenomenu tog mudrog bosanskog “srednjeg puta”. On se pokazao pravim kroz cjelokupnu historiju Bosne jer je utemeljen na onom “srednjem putu” kojeg nam preporučuje i Slovo Istine Svevišnje. I danas se zorno pokazuje da samo politikom “srednjeg puta”, koju, nažalost, ne razumiju neki naši intelektualci, može opstajati država Bosna i Hercegovina. Brojni su oni, posebno u našem neposrednom okruženju, koji očekuju da skrenemo s tog mudrog “srednjeg puta”, da nepromišljeno krenemo u neizvjesno, onako “naprvu”, da im time damo povoda za njihove radikalnije poteze protiv Bosne i Hercegovine.

STAV: U tom smislu, može li se zaključiti da je član Predsjedništva BiH Bakir Izetbegović sljedbenik političke škole Alije Izetbegovića?

AJANOVIĆ: Prihvatam tu istinu. Naglasio ju je još i sam Alija Izetbegović u svojim izjavama u kojima je naglašavao da se u iznudici, u teškim političkim situacijama koje su iziskivale prave odgovore i rješenja, konsultirao upravo s Bakirom Izetbegovićem. I Alija i sin mu Bakir dva su zasebna i osebujna ljudska karaktera, no iver neće daleko od klade. Bakir se odlikuje smirenošću, ali i Alijinom rezolutnošću kada to političke okolnosti traže. I time se izražava karakter tzv. “srednjeg puta”. I danas se, što je posebno aktuelizirano kroz zahtjev Bosne i Hercegovine za reviziju presude Međunarodnog suda pravde po tužbi naše zemlje protiv Miloševićeve Srbije za akte genocida u BiH od 1992. do 1995. godine, pokazalo da je Bakir Izetbegović u interesu države, njenih građana, posebno žrtava genocida, smjerno predstavljajući njihove zahtjeve, poduzimao sve akte upravo slijedeći mudri srednji put.

STAV: Svjedočili ste svim bitnim događajima za vrijeme rata i nakon njega. Po Vašem mišljenju, postoji li u zemlji državna mafija koja je naručivala ubistva, kako tvrdi Fahrudin Radončić?

AJANOVIĆ: To je neodmjerena, blago reći neozbiljna izjava osobe koja je predsjednik jedne od značajnijih političkih partija u BiH, osoba koja je obnašala ministarsku funkciju na državnom nivou, te javno iskazuje želju da bude i bošnjačkim članom Predsjedništva BiH. Ako mu je takva izjava “izletjela”, onako “naprvu”, i tada je jako indikativna jer, kad nešto izleti iz nas, tad je izraz našeg najdubljeg intimnog uvjerenja koga nismo kontrolirali racijom, umom profiltrirali, “ispekli pa rekli”. Upravo tako govore oni koji ne vole Bosnu i Hercegovinu, mnogi od njih i poslani u nju da je ponize. Svi koji su aktivno razmišljali da glasaju upravo za gospodina Radončića, ukoliko se kandidira za poziciju člana Predsjedništva BiH, nakon ovakvih izjava trebaju dobro razmisliti, posebno slijedeći riječi Hamdije Zvekića, životno mudre starine iz Željeznog Polja kod Žepča, koji kaže: “Takve izjave daju oni koji polaze upravo od sebe, od svoga karaktera, s osobnim uvjerenjem: ako sam ja takav, takvi su i drugi.” Svi se slažemo, moramo, da osobe koje plediraju biti liderima, čestitim narodnim vođama, nikako ne smiju tako napadati svoju državu, istodobno ne navodeći imena članova te njene “državne mafije”, ne navodeći pravosnažne sudske presude kojima su osuđeni za svoje mafijaštvo. Brojne su izjave koje najdjelotvornije govore sve o samim osobama koje ih javno izjavljuju.

STAV: Jeste li ikada primijetili da je Alija Izetbegović imao ideju stvaranja nekog ekskluzivnog i interesnog kružoka, kojeg neki danas nazivaju “pet mafijaških obitelji”?

AJANOVIĆ: Takve su izjave infantilno zlonamjerne prema Aliji Izetbegoviću, za kojeg su svi koji su ga bolje poznavali isticali da je beskrajno skroman, štedljiv, human… Svjedočim njegov odnos prema izbjeglicama, njegovu želju da im se pomogne njegovim i našim odricanjima. Na pregovorima izvan BiH na kojima sam uz njega sudjelovao nastojao je da se nipošto ne ponašamo rastrošno, da štedimo. Posebno se sjećam Lisabonskih pregovora, pregovora u Beogradu, na Brionima… Zločin je tako neodgovorno suditi Aliji kada ga nema, preselio je. Istina, Alija je oko sebe često okupljao ljude s kojima bi se savjetovao prije donošenja bitnih odluka. I to je bio svojevrstan izraz njegove mudrosti i odgovornosti, to mogu nazvati kružocima korisnim za sve… O “pet mafijaških porodica” govore samo oni u čijim bićima žive karakteri mafijaša. Niko između njih, međutim, ne navodi niti jedno mafijaško ime, porodicu, oslonom na validnu, pravosnažnu presudu, osim što naglašava: “priča se”, “iz pouzdanih izvora saznajemo”. Ako ih ima, neka prijave makar jednu takvu “mafijašku porodicu” kako bi legalistički, po zakonu bila sudski procesuirana, pa će se onda “mafijaško klupko” odmotati, svi to istinski želimo.

STAV: Možete li nam prenijeti makar dio prvomartovske atmosfere 1992. godine, kako je tekla organizacija referenduma o nezavisnosti Bosne i Hercegovine?

AJANOVIĆ: Prvomartovska je atmosfera izraz, kulminacija historijski zanimljivih aktivnosti na prostorima bivše Jugoslavije, posebno u Bosni i Hercegovini, s obzirom na njen multinacionalni karakter i geografsku poziciju unutar te neuspjele državne zajednice. Ističem pridjev “neuspjele” jer joj je zaista primjeren. Osobno sam bio za soluciju tzv. “treće”, ali pravednije Jugoslavije, te sam, u funkciji potpredsjednika SFRJ, s predsjednikom Izetbegovićem, kao predstavnikom BiH, konstituente SFRJ, tokom 1991. godine sudjelovao na svim, nažalost neuspjelim pregovorima o opstanku te zajednice. Ni Milošević ni Tuđman nisu je željeli, a sudjelovali su u pregovorima, dok su u međuvremenu, 25. marta 1991. godine, u vojvođanskom Karađorđevu dogovarali podjelu Bosne i Hercegovine. I to je bio dokaz da se srpsko-hrvatski političari, odnosno da Beograd i Zagreb, nikada se ni o čemu nisu mogli dogovoriti osim o podjeli Bosne i Hercegovine na štetu Bošnjaka, njene supstance. U takvim okolnostima, tokom 1991. i početkom 1992. godine, u povodu referenduma, podgrijavala se tzv. “prvomartovska atmosfera”, kako unutar BiH, tako i u okviru njene brojne dijaspore.

Skupština i Vlada SR BiH donijele su sve odluke koje je tražila Evropska zajednica putem tzv. Badinterove komisije, BiH je odgovorila na svih 38 obavezujućih pitanja, a onda je Evropska zajednica tražila i referendumsko izjašnjavanje građana BiH, o čemu je odlučila Skupština SR BiH 25. januara 1992. godine na svojoj burnoj sjednici, na kojoj je ratni zločinac Radovan Karadžić poručio da će referendum Bosnu i Hercegovinu “odvesti u pakao, a muslimanski narod možda u nestanak”. Odgovorio mu je Alija Izetbegović svojim historijskim političkim porukama, u kojima je naglasio da su “Jugoslaviju o kojoj Karadžić govori omrzli gotovo svi njeni narodi, te da Muslimani neće otići u nestanak”. Od 64,7% građana BiH koji su se odazvali referendumu, njih 99,44% popunilo je kvadratić ZA ispod referendumskog pitanja, koje je glasilo: “Jeste li za suverenu i nezavisnu Bosnu i Hercegovinu, državu ravnopravnih građana, naroda BiH – Muslimana, Srba, Hrvata i pripadnika drugih naroda koji u njoj žive?”

STAV: Šta se dogodilo s Hrvatima, priča se da ih je tu nedjelju nakon mise Crkva upućivala na glasanje za nezavisnost. Je li to tačno?

AJANOVIĆ: Tokom dvodnevne sjednice Skupštine SR BiH, na kojoj je donesena odluka o raspisivanju referenduma, u više parlamentarnih pauza pokušavali smo dobiti saglasnost zastupnika HDZ za prihvatanje te odluke. Tad je predsjednik HDZ BiH bio Mate Boban. Mučni su bili ti dogovori koji su rezultirali prihvatanjem odluke, ali nismo bili sigurni hoće li se bosanski Hrvati odazvati referendumu, hoće li glasati. Hvala Bogu i svećenicima, posebno onim franjevačke duhovne provenijencije, odazvali su se, i referendum je uspio, ispunili smo evropske uvjete.

STAV: Alija Izetbegović izabrao je u to vrijeme politiku ekvidistance, zalažući se za očuvanje jugoslavenske zajednice. Šta bi se dogodilo da je odustao i priklonio se Beogradu i Srbima, čime bi 200 hiljada građana BiH bilo mobilizirano u JNA protiv Hrvatske?

AJANOVIĆ: To je bio veoma mudar rezon predsjednika Izetbegovića i vrlo ga je često javno isticao, kao i mi, njegovi saradnici. Šta je politika ekvidistance? To je razborita politika podjednake bliskosti, kao i podjednake udaljenosti Bosne i Hercegovine i od Srbije, kao i od Hrvatske, posebno u historijski prekretničkim uvjetima o kojima govorimo. Uz isticanje tzv. ekvidistance, isticali smo još jednu činjenicu kojom smo naglašavali da nema Jugoslavije ako u njoj, kao zajednici njenih konstituenti, ne sudjeluju i Srbija i Hrvatska. Bez jedne od njih gubi se ona bitna neminovna politička ravnoteža na kojoj egzistira ta državna zajednica. U pravu ste, da smo prihvatili ponuđeni tzv. “Muslimansko-srpski dogovor”, taj podmukli velikosrpski prijedlog kojeg je, gostujući na TV Beograd u ljeto 1991. godine, zagovarao i jedan naš vrli akademik, tada bi, posebno Bošnjaci, bili topovska hrana u neizbježnom vojnom sukobu između Srbije i Hrvatske.

STAV: Jesu li Hrvati zaboravili tu podršku kroz izjavu Alije Izetbegovića: “Ovo nije naš rat”, kao i njegov poziv da se građani ne odazivaju na mobilizaciju u JNA? Pitam Vas to s obzirom na to da se Hrvati često hvale kako su spasili Bihać, a očito zaboravljaju neke druge bitne činjenice.

AJANOVIĆ: Ne bih Hrvatima, kao narodu s kojim stoljećima živimo u kohabitaciji, pripisao ta hvalisanja. Pripisao bih samo nekim političkim i vojnim čelnicima Hrvata, kako u BiH, tako i u susjednoj Hrvatskoj. Dijelim mišljenja s brojnim, posebno stranim vojnim analitičarima da su pripadnici Armije RBiH uveliko pomogli da Republika Hrvatska porazi agresorske vojne snage 1995. godine. Armija BiH na svojim leđima imala je i srpske, Mladićeve paravojne formacije, i moćne tehničke, pa i ljudske efektive JNA udružene s paravojnim formacijama iz Srbije, ali i HV Republike Hrvatske, te HVO u Bosni i Hercegovini. Vežući za sebe jake paravojne srpske formacije, posebno u Bosanskoj krajini, upravo je Armija RBiH pomogla hrvatsku vojnu pobjedu. Rijeka Korana posebno svojim tokom i danas svjedoči ovu istinu.

STAV: Prvi ste kao potpredsjednik Savezne skupštine Jugoslavije napad JNA na Vukovar i Hrvatsku imenovali agresijom. Bilo je to zaista hrabro u to vrijeme. Kako to da Vas je HVO kao hrvatska paravojska predala srpskom agresoru koji Vas je zatočio u svoje logore?

AJANOVIĆ: Da, to sam u ljeto 1991. godine u Palati Federacije u Beogradu izjavio pred više stotina domaćih i stranih novinara. Istina i pravda su mi iznad svih drugih vrijednosti i probitaka. Već nekoliko dana poslije, tokom nedjeljne otvorene mise, Papa Ivan Pavao II (Wojtyla) javno je naglasio kako je “Irfan Ajanović prvi visoki politički dužnosnik u Jugoslaviji rekao istinu o agresiji JNA na Republiku Hrvatsku”. Isto bih tada postupio da su bile obrnute uloge sudionika u ratnom sukobu. A onda su me postrojbe HVO zarobile u Žepču i, mimo propisa u okviru međunarodnih konvencija, predale četničkim snagama u čijim sam logorima, kroz svih 907 dana zatočenja, uvijek, iz dana u dan, bio u ćelijama samicama.

STAV: U dokumentarnom filmu Avde Huseinovića, između ostalog, pričali ste kako ste u samicama komunicirali samo s miševima. Danas kažete da na taj svoj životni period gledate kao na iskušenje, kao na svoju katarzu.

AJANOVIĆ: Miševima sam u samicama oslikavao samotnički, zatočenički život. Miševi na koje se, kada ih ugledaju, trzaju i muškarci, bili su mi poslana Božija živa bića, i ja sam ih gledao kao na meleke, anđele, pričao s njima… Da, i to je bilo moje životno, zatočeničko, paćeničko iskušenje, kušnja Božija koja nas stalno dotiče, iz sata u sat. Bog Svevišnji svime nas kuša, i dobrim i zlim, i nagradom i kaznom, i ćelijom samicom, a ponajviše ljudima oko nas, da bismo u sebi doživjeli svoje unutarnje, duševno pročišćenje, susret i sukob sa samim sobom, pa potom bili jačim, postojanijim… Alfred de Musset, veliki francuski pjesnik, stihom svojim zapisa: “Ništa čovjeka ne čini tako velikim, tako jakim, kao patnja velika i velika bol.”

STAV: Jeste li oprostili svojim tamničarima?

AJANOVIĆ: Smisao odgovora na ovo pitanje sažeto je u mom odgovoru na Vaše prethodno pitanje. I tamničari su naši kušnja Božija. Ako postupaju pravedno i ljudski, Bog će ih nagraditi, a ako ne, Bog će ih i kazniti, pa i oprostiti im ako oprost zasluže.

STAV: Jedan ste od osnivača Saveza logoraša u BiH. Jeste li s te pozicije, ali i kao pravnik, sudjelovali u procesu revizije presude Međunarodnog suda pravde u Hagu protiv Srbije?

AJANOVIĆ: Ispred Saveza logoraša u BiH bio sam član Inicijativnog odbora za osnivanje Fondacije “Pravda za BiH”, koja je utemeljena u Sarajevu još 2002. godine. Zajedno s aktivistima Saveza logoraša, udruženjima žrtava iz Srebrenice te Udruženjem žrtava i svjedoka genocida, aktivno sam sudjelovao u stvaranju uvjeta za pokretanje revizije, i to sve do oktobra 2016. godine, kada sam, zbog svog trećeg srčanog infarkta, bio spriječen u aktivnom sudjelovanju u situiranju akata revizije.

STAV: Mnogi su istraživači historije BiH primijetili da, kad ih jednom tajna Bosne uhvati u svoj zagrljaj, nikada ih više ne pušta. O Vašim fascinacijama Bosnom, o njenim gradovima i ljudima, pisali ste u svojoj knjizi. Jeste li proniknuli u tajnu te privlačnosti Bosne?

AJANOVIĆ: Jako mi se dopada ova Vaša odrednica “tajna Bosne”, posebno što zrači višestrukim značenjem. Da, dijelim te osjećaje s historičarima i potpuno ih razumijem. U mojoj knjizi ta tajna Bosne zauzima najdominantnije mjesto, suptilno se provlači svakom pričom o njenim gradovima. Ona se zaista fascinantno istače iz moga sufijskog srca, pa potom i iz moga pera, iz mene samoga, i svako ko knjigu čita mora zaključiti da ni njen pisac ni čitalac ne umiju potpuno proniknuti u tu tajnu. Tajne ne bi ni bilo kada bismo je znali proniknuti, tajna zbog toga ostaje tajnom. I to je ona poezija, fascinacija, koju tajna sobom plete i ostavlja nas da je rasplićemo u sebi, duboko u svome kosmičkom biću. To je ljepota čuvstva koje doseže jako duboko, ali ne dopire do biti, do dna, to je tajna života. Osobno se jako lijepo osjećam u zagrljaju tajne Bosne.

STAV: Preživjeli ste gubitak sina, osam logora, tri infarkta, ali Vaše srce ne odustaje. Možete li nam reći nešto o nadahnuću i utjehi koju nalazite u pisanju sufijske poezije?

AJANOVIĆ: Sve je u srcu, u kosmosu čovjekovog bića, i duša, i misao mu, i riječ se svaka u srcu rađa. Sufije srcem i slušaju, i gledaju, i govore, i zato im je ubitačna, plemenita i istinita riječ njihova.

U kuću zaljubljenih, u tekiju, srce mi uvede zov ljubavi Istine Svevišnje, u kući toj da srce svjetlu kućom bude, u srcu iz svjetla da riječ se nova rodi, u plamteću da pretvori se rijeku, srcu od srca ljubav što vodi, od čovjeka ISTINI, od ISTINE čovjeku…

STAV: Bili ste i uspješan interpretator, pjevač i kompozitor pjesama u duhu sevdalinke. Zapjevate li još uvijek koju staru?

AJANOVIĆ: Pjevam srcem u svom srcu, ne više estradno kao nekada, a mogu i dobro i lijepo. Kada mi je sin Jasmin preselio na bolji i pravedniji svijet, preselilo se i moje javno, estradno pjevanje. Jako volim muziku, sviram žičane instrumente i komponiram. Muzika i pjesma u mom su krvotoku. Više sam se puta u svome nadahnuću bio “porezao”, pa su mi iz vena istekle moje brojne uspješne kompozicije koje su i danas hitovi, posebno pjesme koje pjeva Nedžad Salković, te naša prva estradna dama Beba Selimović.