www.radiosarajevo.ba), a posebno s njegovim mišljenjem da “nakon 20 godina mnogo toga nije prihvaćeno i da je, da ne bismo ‘išli šumom a život drumom’, drugo izdanje pravopisa zadržalo ono za što se pokazalo da je ukorijenjeno u navikama i oko čega više nema dilema” (izvor: www.radiosarajevo.ba).

“Kad pogledam unatrag” – nastavlja Halilović s razvijanjem svoga originalnog pristupa pravopisnom normiranju – “mogu zadovoljno primijetiti da dvije decenije nisu prohujale tek tako: tokom svih tih godina pažljivo sam pratio pisanu riječ, prikupljao povratne informacije, slagao ih u foldere. Čekanje se višestruko isplatilo. Dobio sam pouzdane podatke o tome šta je zaživjelo u praksi, a šta nije” (izvor: www.pravopis.ba). I pazite sad: šta je Halilović uradio s tim “pouzdanim podacima” o “onom što je zaživjelo u praksi” i “što se ukorijenilo u navikama”? – Vrlo jednostavno: sve je to, kako mudro reče u predgovoru, izjednačio s onim što je “rijetkost”. Kakav primjer naučničke minucioznosti!

METODOLOGIJA “PIŠI – BRIŠI”

Nažalost, ima u ovom što nam Halilović veli nešto čak i gore. Nije poznato u sociolingvistici da je standardnojezička norma “samo ono što od predloženog bude prihvaćeno”, Halilović bi to kao neko ko na univerzitetu predaje sociolingvistiku morao znati. No njemu to očito nije poznato. Zato je ono što on u ovom pravopisu normira zapravo irelevantno jer polazi od potpuno naopake temeljne postavke da normu propisuje praksa. Ako je tako, zašto Halilović nije dao kakvu statističaru da mu napiše pravopis, a mogao se raspitati i o kakvu softveru koji bi taj posao uradio mnogo bolje od njega?

A da je Halilovića stvarno zanimao pravopis i pravopisno normiranje, zavirio bi u bilo koji udžbenik sociolingvistike i tamo pronašao da je standardizacija jezika sve drugo samo ne čekanje (koje se višestruko isplati) i slaganje u foldere nasumično prikupljenih podataka. Vidio bi Halilović da je trebalo malo više potegnuti svih ovih dvadeset godina pa inicirati širu akciju ne samo stručnjaka nego i društva u cjelini da se pravopisna norma objasni i razradi, da se poradi na njezinu širenju, prihvaćanju i njegovanju, pa da se tek nakon toga norma vrednuje i po potrebi korigira. Tako bi pokazao da je ozbiljan. Ali ne, njemu se to nije dalo, nego je odlučio ići prečicom “piši – briši”.

Halilović nadalje govori o tome kako je osavremenio i pojednostavio pravopisna pravila te kako su ona “usklađena s utemeljenim prijedlozima koje je u protekle dvije decenije davala stručna javnost” (str. 8). Naravno, morat ćemo mu vjerovati na riječ. Kažem morat ćemo mu vjerovati jer nije o tome predočio nijedan dokaz; morat ćemo mu vjerovati jer se barem ja (a bio sam uglavnom tu) ne sjećam ijedne ozbiljnije javne stručne rasprave o pravopisu u posljednjih dvadeset godina u kojoj je aktivno učestvovao Halilović; morat ćemo mu vjerovati iako nam nikako ne može biti jasno kako su ovi “utemeljeni prijedlozi” kompatibilni s njegovim već spomenutim opredjeljenjem da ne razbija glavu time “koliko su se pojedini dubleti uvriježili u praksi”. Ali eto, možda mu možemo vjerovati.

No ne možemo nikako shvatiti na koji su mu način – kako kaže – bile “dragocjene primjedbe” profesora Asima Pece, akademika Esada Durakovića, dr. Fahrudina Kulenovića, dr. Ismeta Smailovića, dr. Muhameda Šatora i Mustafe Ajanovića. Svaka čast i poštovanje akademiku Asimu Peci, mnogo je svojim naučnim radom zadužio Bosnu i Hercegovinu, ali svi znaju da je Asim Peco bio protiv bosanskoga jezika. Rahmetli Asim to čak nije ni krio. Svojevremeno smo prije petnaest godina kao Redakcija Književnog jezika razgovarali o jednom njegovom tekstu koji je objavljen u tom časopisu nastojeći ga pridobiti za bosansku nominaciju jezika.

Rekao nam je bez okolišanja i nedvosmisleno da strašno griješimo kad svoj jezik nazivamo bosanskim. U tom svom tekstu profesor Peco koristio je opisni naziv “naš jezik”, a u posebnoj napomeni ogradio se, i to vrlo eksplicitno, od imenovanja jezika (“bošnjački”) koje je (na temelju izvora) koristio historičar Ejup Mušović, o čijem je djelu Peco tada napisao kratak tekst. E sad, na koji je način profesor Asim Peco odlučno utjecao na Halilovićeva pravopisna rješenja, ostaje prava misterija. Ili možda ipak sve ima smisla? – Čujem da je neki dan nakon Chomskoga (opa!) i Halilović potpisao tzv. deklaraciju o zajedničkom jeziku. Pa da, ima smisla, ali o tome malo kasnije.

CIRKUS S KOMISIJOM

“Dragocjene primjedbe” dao mu je, veli Halilović, i rahmetli Mustafa Ajanović, da se osvrnem još i na njega. E zaista ne znam šta da kažem! Ne mogu vjerovati da to tu piše. Pa svako ko je i ovlaš pratio sve što se događalo oko prvog izdanja Pravopisa iz 1996. zna da Mustafa Ajanović o Halilovićevu pravopisu nije imao nijedne jedine lijepe riječi. E kako on od Ajanovića iznudi “dragocjene primjedbe”, to je pitanje za čarobnjake. Ali eto, da mu povjerujemo. No ako je tako, ostaje nejasno zašto se na “dragocjenim primjedbama” ne zahvali i drugim kritičarima svoga pravopisa tokom ovih dvadeset godina. Gdje su tu imena Ivana Klajna, Slobodana Remetića, Miloša Kovačevića, Midhata Riđanovića?

Uostalom, ljudi su živi pa bi mogli i potvrditi u čemu su mu toliko pomogli. S druge strane, ako je želio istaknuti kako se on svojim pravopisima naslanja na raniju tradiciju, konkretno na Marković–Ajanović–Diklićev Pravopis iz 1972, a drugim izdanjem i slijedi “širinu” tog pravopisa, zašto uz Ajanovića ne spomenu i Markovića i Diklića? Ili, ako je to bio cilj, zašto se ne zahvali profesorima Vladimiru Aniću i Josipu Siliću te autorima Pravopisa iz 1960, odakle je preuzeo lavovski dio rješenja u svome pravopisu? Ne, neće biti ništa od toga. Stvar je jednostavna: ovim potezom, skrivajući se iza drugih, Halilović samo pokušava stvoriti privid autoritativnosti, veličine i značaja svoga pravopisa.

S istim ciljem Halilović navodi da iza njega stoji tzv. pravopisna komisija koju je on sastavio po svom izboru i ukusu. Planirao je njome začepiti usta svakom mogućem kritičaru. Šta ko ima da priča, pa bezmalo sve su moje kolege (a posebno kolegice! – jer on je sad postao jako osjetljiv na spolnu / rodnu ravnopravnost) u njoj! Prvo, ne želeći ni u primisli dovesti apsolutno ničiji kredibilitet kao takav u pitanje, to nije nikakva komisija, nego popis ljudi koje je Halilović (po svojoj oprobanoj metodi) odabrao da mu “odrade” poslove oko pravopisa oko kojih se njemu nije dalo zamarati. Ti se ljudi kao komisija zvanično nikada nisu sastali, nisu raspravili nijedno pravopisno pitanje, nisu izvijećali nijedno pravopisno rješenje. Neki od njih nisu čak ni vidjeli novu, radnu verziju pravopisnih pravila.

Jednostavno, od njih je Halilović mejlom uglavnom zatražio da mu dostave svoje “muzičke želje” i onda im ih ispunio. Upravo je tako nastajalo drugo izdanje pravopisa. Neće, naravno, o tome javno govoriti njegova “komisija” jer je neke od njih zadužio, neke će zadužiti (barem se tome nadaju), a nekima se jednostavno ne da javno pričati o svemu. Ako je Halilović želio stvarnu komisiju sa stvarnim ovlastima i stvarnom ulogom, trebao je davno pokrenuti to pitanje da se javno raspravi i riješi (makar onako kako je riješeno za prvo izdanje iz 1996). Ovako je – s privatnom tzv. komisijom – ispao običan cirkus.

NA SRPSKO-HRVATSKIM NOGAMA

A sad da samo nakratko zavirimo u nova pravopisna rješenja (iako je nakon Halilovićeva predgovora prilično jasno šta sve tamo možemo očekivati). Dosta će ovom prilikom biti kratko prokomentirati četiri-pet stvari. Prva se tiče pisanja oblika futura I (budućega vremena). U prvom izdanju (1996) bilo je propisano da se oblici pomoćnoga glagola u futura I pišu isključivo odvojeno (npr. gledat ću, čitat ćete, sjest ćemo i sl.). Rješenje je inače vrlo logično jer se u svim složenim glagolskim oblicima (bez izuzetka) u našem jeziku pomoćni glagoli pišu odvojeno od tzv. glavnih glagola (usp. došao sam, došao bih, budem došao itd.).

Futur I u tome im se samo pridružuje i tako dobivamo pravopisno pravilo bez izuzetaka. Vijest je još bolja: u praksi (što je Haliloviću posebno drago i važno) to je vrlo dobro prihvaćeno, i u proteklih dvadesetak godina i oni koji ranije nisu uglavnom su počeli futur I pisati odvojeno. Zato Halilović nakon dvije decenije povlači vrlo logičan i sasvim očekivan krunski potez – ponovno vraća i sastavljeno pisanje (gledaću, čitaćete, sješćemo). Možda ne vjerujete, ali to je sasvim logično, jer kao što reče Halilović, nije važno “koliko su se pojedini dubleti uvriježili u praksi”.

Primjer drugi. U prvom izdanju Pravopisa rigorozno je propisano samo općina i sl., nikako opština i sl. Alija Isaković, čovjek koji je dao neobično velik doprinos i samom očuvanju svijesti o bosanskome jeziku, egzaktnim podacima iz svojih dugogodišnjih istraživanja (za razliku od Halilovićevih procjena odoka) pokazao je kako je u Bosnu i Hercegovinu ne tako davno metodom administrativno-pravne sile i prinude “uvezen” lik opština, a potisnut stari narodni lik općina. Halilović je 1996. toliko srčano stao uz taj lik da su opći, uopće, općina i sl. (naravno uz neizbježni glas H) postali sinonimi za njegov pravopis.

Taj su lik otjelotvorile u svome zvaničnom imenu i sve općine u Federaciji BiH. Tako smo se svi naviknuli na taj “standardni” naziv, pa i ako je bio neobičan prije 20 godina, što je bilo razumljivo, danas više uopće nije, a za dvadeset sljedećih godina opština bi vrlo vjerovatno zvučala prilično čudno. Eto, dakle, ispunjeni su svi uvjeti da se u upotrebu vrati i lik – opština, što je Halilović jedva dočekao da učini. Slijedeći usvojenu logiku, možda dočekamo u trećem izdanju i Kneževo naporedo sa Skender-Vakufom i Vukosavlje naporedo s Odžakom, a možda bude i Županija Sarajevo, ko zna.

Primjer treći. U prvom izdanju Pravopisa iz 1996. Halilović je pokušao selektivno promicati likove tipa prijevoz, prijevod, prijelaz, prijelom i sl. No samo nekoliko godina kasnije (1999) shvatio je iznenada da je to potpuno pogrešno i da te likove treba izjednačiti s likovima kao što su prevoz, prevod, prelaz, prelom i dr. Onda je trebalo da prođe još 18 godina da Halilović – potpuno suprotno od onog što je mislio 1999, a bliže onom što je mislio 1996. – zaključi da opet to raspakuje, mjerka odoka i rješava od slučaja do slučaja. No u tome nema ničeg neobičnog jer “danas ovako – sutra onako – a prekosutra opet ovako” konstanta je Halilovićeve proizvoljne jezičke politike.

Primjer četvrti: glas H – sinonim za Halilovićev Pravopis iz 1996. Ne znam kad, kako i zašto nam je cijeli bosanski jezik stao u to jedno H, ali znam kome treba najviše zahvaliti. Trpao ga je on te 1996. i tamo gdje je bio potpuno smiješan (hudovac, hudovica, hlupati, ohlupina…), toliko da je umalo siroti mamut postao mahmut, a kružili su i vicevi o “kahvani” i “kahvučinu / kahvućinu”.

Danas je, veli Halilović, drukčiji vakat i “pisanje toga glasa”, kaže, “više ne forsiramo u oblicima koji nisu prihvaćeni u posljednja dva desetljeća” (izvor: www.pravopis.ba). Da ne zamaram čitaoce i ne ulazim u detalje, nego samo da navedem jedan od najpoznatijih primjera – riječ kahva. U prvom izdanju propisana je samo u tom liku, a sada i u likovima kafa i kava. Znači, ba(h)uljanju Halilovićeva pravopisa ipak je došao kraj. Napokon je čvrsto stao na obje svoje noge – i srpsku i hrvatsku, tj. na svoje srpsko-hrvatske noge. Ovakav Halilovićev potez potrebno je objasniti u širem kontekstu njegova originalnog pristupa pravopisnom normiranju bosanskoga jezika (o čemu u nastavku).

DANAS OVAKO, SUTRA ONAKO

Halilović je – nema druge! – potpuno promijenio svoju koncepciju bosanskoga jezika: od toga da je to jezik Bošnjaka (vidi npr. u predgovoru prvog izdanja Pravopisa) do toga da je to jezik Bosne i Hercegovine, a možda i šire. No, kad se to tačno desilo, teško je reći, budući da je 2016. (dakle, uoči samog izlaska drugog izdanja) održao “naučno izlaganje” pod naslovom “Bošnjaci i bosanski jezički standard” na prigodnom muhabetu u organizaciji Islamske zajednice u BiH povodom usvajanja Rezolucije o bosanskom jeziku. Halilović naravno ima pravo razumijevati bosanski jezik kako želi: danas ovako, sutra onako. No, ono što on nikako ne razumije jeste da on nema legitimitet normirati jezik svima u Bosni i Hercegovini (a možda i šire), a takvo što (vidi se iz aviona) pokušava.

Takav legitimitet može dati samo nekakva nacionalna politika u BiH koja bi stala iza koncepcije zajedničkog standardnog jezika u BiH pod imenom bosanski, pa onda timu lingvista iz redova svih naroda povjerila zadatak standardizacije. To se neće desiti, jer da je moglo, desilo bi se već u mnogo boljim društveno-političkim prilikama. Prema tome, propisivati pravopisnu (i svaku drugu) normu bosanskoga jezika svima u BiH – kako to pokušava Halilović – ne razlikuje se mnogo od propisivanja terapije nepostojećem bolesniku. Ne samo uzaludan nego i štetan posao. Jasno je da bosanski jezik, šta god ko o tome mislio i kako god se ko zbog toga osjećao, trenutno ima smisla standardizirati samo onima koje to zanima, a to sigurno nisu svi u Bosni i Hercegovini. Jasno je također da je Halilović izgubio – ako ga je i imao – legitimitet, a sad i kredibilitet da to čini.

Senahid Halilović potpisao je tzv. deklaraciju o zajedničkom standardnom jeziku, čime je eksplicitno negirao status bosanskoga kao posebnog standardnog jezika pretvarajući ga u “varijantu” podvaljenoga bezimenog standardnog jezika (a ustvari srpskohrvatskoga, kako ga tvorac spomenute deklaracije Snježana Kordić posljednjih dvadesetak godina dosljedno naziva). Taj potez inače je uslijedio kao potpuno logična posljedica Halilovićeve čvrste vjere da je “[p]očetkom devedesetih godina prestao (je) postojati standardni srpskohrvatski jezik, a umjesto njeg danas imamo četiri posebna standardna jezika: bosanski, hrvatski, srpski i crnogorski” (Senahid Halilović, Pravopis bosanskoga jezika: Priručnik za škole, Sarajevo: Dom štampe, 1999). E zato što je umislio da piše pravopis za nekakav “bošnjačko-srpsko-hrvatski jezik” (b-h-s), on i ne trepnuvši trpa kavu naporedo s kahvom i kafom!

Halilovićevo višedecenijsko “pravopisno pregnuće” možda najbolje oslikava komentar jedne moje kolegice. Ja, veli ona meni, evo dvadeset godina zagovaram njegov pravopis, i ispadoh najveći nacionalist, a on, nakon svega, kozmopolit! Ko ti je kriv, velim joj, kad ne znaš. Prvo napišeš, pa se od toga lijepo ogradiš. Ali ne javno, nego onako šutnjom, tako da niko ne zna šta misliš. Ko zna šta će kad biti na cijeni. Danas bošnjaštvo, sutra kozmopolitizam. Ne umijem ni ja, tješim je. Ja npr. nikad nisam bio ni gorljivi musliman, ni gorljivi Bošnjak, ni gorljivi kozmopolit; bio sam jednostavno čovjek s imenom i prezimenom i stavom. Ne znam šta je (bio) Senahid Halilović, ali znam da je svoj stav uvijek matematički (numerički) vagao. Možda je to recept, ne znam. Možda rečenica iz naslova ovoga članka “Stavi H da bi ga izvadio” govori kako treba raditi.

Da zaključim: drugo (prošireno i izmijenjeno) izdanje Halilovićeva pravopisa krasan je primjer neobično velike improvizacije i puke proizvoljnosti, koji je nažalost višestruko štetan za tokove standardizacije bosanskoga jezika. Novim pravopisnim rješenjima u drugom izdanju Halilović dobrim dijelom sasvim nepotrebno unosi zabunu i čini povelik korak unatrag u odnosu na prvo izdanje iz 1996. Naravno, odavno je trebalo popraviti ono što u tom prvom izdanju nije valjalo, no Halilović je nažalost drugim izdanjem samo upropastio tu priliku. Zato velim javnosti da zaboravi da se ovo drugo izdanje uopće i pojavilo.

 

Prof. dr. Ismail Palić (r.1969.) diplomirao je 1993. godine na Filozofskom fakultetu u Sarajevu, gdje je 2002. odbranio magistarsku radnju, a 2006. doktorsku disertaciju. Bavi se gramatikom, posebno sintaksom i semantikom savremenog bosanskog jezika. Iz tog područja objavio je više knjiga te veći broj rasprava, članaka, ogleda i prikaza u domaćim i inozemnim časopisima i zbornicima. Bio je šef Odsjeka za bosanski, hrvatski i srpski jezik na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Sarajevu, bio je glavni urednik časopisa za jezik i književnost Pismo te član redakcija više lingvističkih publikacija. Jedan je od utemeljitelja i prvi predsjednik Bosanskoga filološkog društva. Bio je član Pravopisne komisije za ocjenu prvog Pravopisa bosanskoga jezika. Sudjelovao je u brojnim domaćim i međunarodnim lingvističkim projektima. Autor je više knjiga, a u koautorstvu s Dževadom Jahićem i Senahidom Halilovićem napisao je Gramatiku bosanskoga jezika. Također, u koautorstvu sa Senahidom Halilovićem i Amelom Šehović sastavio je Rječnik bosanskoga jezika. Jedan je od prvih Halilovićevih saradnika te se smatra jednim od naših najznačajnijih lingvista.