fbpx

O čovjeku koji se s međedom hrvao

“Krenuo dedo kući za ovcama, k’o što i vazda radi. Kad, šta će ti biti, pred njega stupi međed. Pravi pravcati međed. I kako stupi pred njega, krenu pravo put njega. Tu se latili i dobro se pronosali. Đahkad međed obori njega, a đahkad i on medu na zemlju baci. Vidio dedo da je vrag odnio šalu i da tu nisu čista posla, počeo učiti i što zna i što ne zna. A-a, ne pomaže. Sjeti se u neka doba E'ūze...”

PROČITAJTE I...

Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao

“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI