Svi mi koji smo prošli kroz ratne strahote – u većoj ili manjoj mjeri, kako je koga zapalo – fasovali smo PTSP, jer svi ti silni stresovi nisu otišli u havu, tu su, u nama, pritajeni, ušuškani i baš onako revno, bez predaha, rade svoj podmukli posao. Doduše, dijagnozu nemam, bio sam na tim pregledima i doktori su rekli da sam uredu, nisu mi prilijepili šifru, ali ne sjećam se kad sam zadnji put noću spavao
PROČITAJTE I...
SAMO SE ISTI PREPOZNAJU I RAZUMIJU
Samoća je neka vrsta smrti. Odeš u džamiju, u šetnju, vidiš se s prijateljima, ali kad se kahve popiju i priče ispričaju, tromo, bezvoljno, jer znaš šta te čeka, vraćaš se u nešto iz čega si tek nakratko i prividno pobjegao
Treći dan na Majevici i jedno bure za četnike
“Uskoro će krenuti”, dobaci vojnik koji je bio do nas, “uvijek kreću nakon što prestane artiljerijska priprema.” Palo je još nekoliko granata, a onda je sve utihnulo. Čulo se samo pojedinačno puškaranje koje je dopiralo s naše lijeve strane; stari recept koji su oni koristili za odvlačenje pažnje, mada mi nismo bili tako naivni da u to povjerujemo