Legendarni moskovski napadač, jedan od ljudi koji su osnovali Spartak 1922. godine, nije se iznenadio kada su dva člana NKVD-a ušla u njegovu kuću da ga uhapse 21. marta 1942. godine. On je već nekoliko dana ranije znao da su on, njegova tri brata, koji su bili kapiteni reprezentacije SSSR-a, i nekoliko drugih igrača iz njegovog kluba pali u nemilost. Bili su svjesni da ih je sjena čistki opterećivala

Nikada neće biti poznat tačan broj ljudi koje je Staljin ubio iz političkih razloga tokom brutalne represije koju je provodio sve do smrti 1953. godine. Izračuni savremenih historičara kreću se između četiri i 50 miliona. U svojoj knjizi Arhipelag Gulag Aleksandar Solženjicin broj je podigao na 66,7 miliona. Nema sumnje da su se najokrutnije akcije dogodile u “velikoj čistki” tridesetih godina prošlog stoljeća, kada su milioni protivnika prognani, zatočeni ili pogubljeni u gulagu.

Kroz te koncentracijske logore Staljin je učvrstio svoju moć i očistio organe vlasti od trockističkih i lenjinističkih disidenata, ali je dobio i neiscrpan izvor besplatne radne snage. To je bio način da se nadoknade golemi ljudski gubici kako bi se održala stopa vađenja sirovina i proizvodnje SSSR‑a. Prisilni rad bio je toliko važan da su veliki gulazi rasli istom brzinom kao i najvažniji gradovi, a zatvorska populacija (govori se o 20 miliona) klasificirana prema svojim profesionalnim sposobnostima. U tom su paklu odlučujuće bile aktivnosti koje su bile namijenjene malom slobodnom vremenu koje su zatvorenici imali, posebno sport.

Nogomet je bio oblik zabave par excellence, do te mjere da je nacionalno prvenstvo, službeno započeto u jednoj od najgorih godina “velike čistke”, u 1936. godini, imalo timove formirane upravo u Staljinovim gulazima. To je bilo moguće zahvaljujući činjenici da su mnogi profesionalni nogometaši iz cijelog Sovjetskog Saveza tamo završili. “Svakog dana u Ujti je umiralo najmanje četrdeset ljudi. Leševi su prevezeni u masovnu grobnicu. Vrag je htio da tamo radim. Vidio sam mnogo golih tijela, pokrivenih stotinama miševa koji su ih proždirali”, ispričao je poznati napadač Spartaka iz Moskve Nikolai Starostin o svojim godinama u gulagu na sjeveru Rusije u svojoj knjizi Futbol skvoz gody, objavljenoj 1989. godine.

Zapovjednik koncentracijskog logora bio je ponosan što ima dobre igrače poput njega. Zapravo, zanimanje nogometaša ili profesionalnog trenera bilo je zaista važno među zatvorskom populacijom. Bio je to najbolji način da se preživi u tom paklu.

Legendarni moskovski napadač, jedan od ljudi koji su osnovali Spartak 1922. godine, nije se iznenadio kada su dva člana NKVD-a ušla u njegovu kuću da ga uhapse 21. marta 1942. godine. On je već nekoliko dana ranije znao da su on, njegova tri brata, koji su bili kapiteni reprezentacije SSSR-a, i nekoliko drugih igrača iz njegovog kluba pali u nemilost. Bili su svjesni da ih je sjena čistki opterećivala. Nekoliko mjeseci ranije, Starostin se susreo s Berijom na Crvenom trgu, koji ga je podsjetio da je Starostin davno, u jednoj utakmici odigranoj u Tbilisiju, učinio njegov život nemogućim. Naime, Berija, omiljeni mučitelj komunističkog diktatora Staljina, tada je bio veznjak tog tima. “Ovaj put bit će vam teško pobjeći”, zaprijetio je šef NKVD-a. Ono što je rekao to je i učinio. Starostina su mučili, izolirali i ispitivali dvije godine nakon uhićenja, pokušavajući izvući iz njega priznanje o sudjelovanju u zavjeri za ubistvo Staljina. Kada to nisu uspjeli, na kraju su ga optužili da “hvali buržoaske sportove i pokušava ih uvući u sovjetski režim”.

Kada je stigao u Ujtu, Nikolai Starostin bio je tako slavan igrač da su ga zatvorenici poštovali, a odgovorni za gulag su mu odmah rezervirali mjesto trenera. Prema navodima iz knjige Staljinov nogomet i moć u SSSR-u autora Marija Alessandra Curletta, odmah su ga odveli do stadiona specijalno izgrađenog za potrebe gulaga, gdje se sreo s ostatkom tima. “Šefova duša je u nogometu. On vas je doveo ovamo”, rekao mu je jedan od njegovih novih drugova pokazujući na generala Burdakova, voditelja logora, koji se radovao takvom slavnom zatvoreniku. Obećao mu je da će uživati u raznim privilegijama ​ako njegov tim bude imao dobre rezultate. Nakon niza pobjeda, uključujući i 16:0 protiv Dinamo Syktyvkar, Starostin je prebačen u Khabarovsk. Vlastima se nije sviđao poseban tretman koji je imao. Burdakov je na neko vrijeme uspio odgoditi transfer, ali je na kraju izgubio svog slavnog strijelca.

Na nehumanom putovanju u novi gulag osnivač Spartaka proveo je šest mjeseci u drugim tranzitnim zatvorima, u jednom od njih sreo se s bratom. Čim je stigao na svoje odredište, 9. maja 1945, pronašao je istu strast prema nogometu koju je ostavio u Ujti. General Goglidze, koji je bio zapovjednik svih gulaga s Dalekog istoka, bio je isto tako zaluđen sportom kao i Burdakov. Međutim, Goglidze je bio svjestan što se dogodilo sa Starostinom u prethodnom logoru i nije htio riskirati i poslao ga je u drugi gulag, u Komsomolsk na Amuru, gdje je ponovno dobio niz privilegija nezamislivih za druge političke zatvorenike.

Starostin ne samo da je izbjegao torture nego je dobio i poseban vagon izgrađen tako da on i njegov novi tim, Komsomolski Dinamo, mogu udobno putovati i igrati ligaške utakmice dok su drugi zatvorenici ginuli ili umirali od gladi. Uvijek su putovali u pratnji službenika kako ne bi izazivali bilo kakvu sumnju kod Berije i podređenih.

Njegov brat Andrej Starostin bio je slične sudbine nakon što je zatočen u gulag Norilaga. U godinama koje je proveo na tom području trenirao je lokalni Dinamo, tim koji su formirali kriminalci i alkoholičari u toj kaznionici. I njegov drugi brat Alexandr bio je u gulagu u Permu, kroz koji je prošlo sto hiljada zatvorenika koji su radili u nehumanim uvjetima u rudnicima Kolime između 1931. i 1933. godine. Nogomet je spasio njihove živote. Kao što je Nikolai Starostin ispričao u svojim memoarima, stražari koji su činili najveće brutalnosti bili su u isto vrijeme vrlo susretljivi za sve što je imalo veze s loptom.

Još jedan slučaj jeste onaj napadača moskovskog FC Torpeda Eduarda Streltsova (1937–1990), kojeg su svi nazivali “bijelim Pelétom”. Bio je olimpijski prvak 1956. godine i jedan od favorita za osvajanje Zlatne lopte 1957, ali iste godine proglašen je krivim za silovanje koje nikad nije dokazano i osuđen je na dvanaest godina u gulagu Sibira. Prije no što je osuđen, zbog njega su bile pune tribine stadiona u Rusiji, a u svojim su ga redovima željeli veliki timovi iz Moskve, Engleske i Švedske.

Sovjetski trener Gavriil Kačalin priznao je godinama kasnije da je predsjednik Nikita Hruščov naredio njegovo uhićenje, smatravši ga modelom opasnog ponašanja za komunistički sistem. Njegovi problemi počeli su kada su ga vlasti poticale da potpiše za CSKA, tim iza kojeg je stajala vlast, ili za Dinamo Moskvu, iza kojeg je stajao KGB. Streltsov je odbio, želio je karijeru nastaviti u Torpedu. Završio je igrajući u timu svog koncentracijskog logora, što je u njegovoj biografiji Žene, vodka i gulag napisao Marco Laria.

Kažu da mu je boravak u gulagu pomogao da zaboravi na probleme s alkoholom i dernečenjem. Kada je pušten na slobodu, vratio se u reprezentaciju i postao četvrti najbolji strijelac u historiji reprezentacije SSSR-a (25 golova u 38 utakmica) unatoč tome što je s terena odsustvovao osam godina. Izabran je za najboljeg nogometaša u zemlji 1967. i 1968. i osvojio je Ligu i Kup s Torpedom. Za njega, koji nikad više nije bio isti, najveća nagrada u njegovoj karijeri bila je da preživi sve to.

Dvadesetog marta 1979. berlinski Dinamo i Kaiserslautern odigrali su prijateljsku utakmicu. Nogomet je iskorišten za makar sitno otopljavanje ledenih odnosa između dvije Njemačke. Tu je utakmicu iskoristio Lutz Eigendorf, koji je zbog svog talenta nosio nadimak Beckenbauera s istoka, da pobjegne na zapad tada podijeljene zemlje. Šef STASI-ja, tajne istočnonjemačke službe, Erich Mielke bio je toliko bijesan da je Eigendorf proglašen istog trena neprijateljem režima i postao je prioritetna meta. U Berlinu je Eigendorf ostavio ženu i dvogodišnju kćer, nadajući se da će i njih dvije uskoro uspjeti napustiti DDR, ali je komunistički aparat uspio natjerati Gabriele, njegovu suprugu, da se uda za drugog muškarca, agenta STAS-ija.

UEFA mu je nakon bijega zabranila da igra godinu dana i, slomljen privatnim problemima, Eigendorf nikada više nije uspio biti na igračkoj razini na kojoj je bio prije bijega. Umro je nakon prometne nesreće 5. marta 1983, nakon što je njegov automobil udario u drvo. Čak i 36 godina nakon smrti Lutza Eigendorfa, okolnosti nesreće nisu poznate iako postoji najmanje 1,000 spisa policije i 2.600 dokumenata Ministarstva državne sigurnosti (MfS). Je li STASI ubio nogometaša, je li planirao nauditi bivšem igraču BFC Dinama, kluba iza kojeg je stajao STASI? Ili je Eigendorfova smrt bila samo nesreća izazvana alkoholom?

Eigendorf je u DDR-u bio izdajica svih izdajica. Među tri miliona ljudi koji su pobjegli iz DDR-a na Zapad između 1949. i 1989. godine bilo je i oko 600 vrhunskih sportaša. U okviru Središnjeg operativnog procesa (ZOV) “Sportverräter”, u STASI-ju je registrirano više od 60 osoba. Eigendorf je odigrao 100 ligaških utakmica za DDR rekordnog prvaka BFC Dinamo, klub iza kojeg je stajao Mielke prije nego je iskoristio prijateljsku utakmicu protiv Kaiserslauterna da pobjegne.

“Moja je najveća želja da što prije dovedem svoju porodicu ovamo”, rekao je Eigendorf njemačkoj televiziji, a STASI je bio dodatno razbješnjen činjenicom da je intervju snimljen na Berlinskom zidu. Godinu dana kasnije, 11. aprila 1980. Eigendorf je prvi put u Bundesligi istrčao na teren u dresu FC Kaiserslauterna. Godinu dana kasnije, prešao je u Eintracht Braunschweig.

Ono što se dogodilo u noći 5. marta 1983. na kišnoj ulici u četvrti Braunschweiga još uvijek potiče mnoge teorije i spekulacije. S 2,2 promila alkohola u krvi, Eigendorf je svojim Alfa Romeom udario u drvo i dva dana kasnije je umro u bolnici. Kasnije su pronađeni dokazi da je Eigendorfu silom sipan alkohol te da je zaslijepljen za volanom. Prema saznanjima do kojih se došlo 2003. godine, nakon deklasifikacije arhiva STASI-ja, vozilo u kojem su putovali specijalni agenti te tajne službe uzrokovalo je da Eigendorf izgubi kontrolu i udari u drvo. Nakon Eigendorfove smrti, nekoliko vrhunskih nogometaša također je pobjeglo na zapad. Među njima su bili Falko Götz i Dirk Schlegel, koji su također igrali za BFC Dinamo, klub iza kojeg je stajao STASI.