“Mi smo ljudi s Diviča, jedini koji ne vole ići u svijet. I, ako odemo, nismo kao neki koji mogu da se više nikada ne vrate, nego se mi opet vraćamo na svoju rodnu grudu jer bez nje ne možemo. Ja sam, naprimjer, živio u Sarajevu, ali za škaf Drine poklanjam im Sarajevo”, ističe uz osmijeh Muharem Kapidžić, koji nam je ponudio vožnju čamcem kako bi demonstrirao svoje umijeće skijanja na vodi

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Dječija graja, zvuk glisera, te dovikivanje i smijeh kupača svakodnevna su pojava uslijed koje tokom vrelih ljetnih dana oživi Divič, pitomi podrinjski krajolik kod Zvornika, u kojem se nalazi vještačko Zvorničko jezero, nastalo gradnjom brane na rijeci Drini 1955. godine.

Gotovo svi posjetioci ugostiteljskog objekta na obali poznaju se pa pozdravljaju jedni druge, a prema gostima su otvoreni i srdačno ih dočekuju. Pored restorana parkirano je više automobila sa, uglavnom, stranim registarskim tablicama.

“Sve su to naši koji rade u inostranstvu. Mi smo ljudi s Diviča, jedini koji ne vole ići u svijet. I, ako odemo, nismo kao neki koji mogu da se više nikada ne vrate, nego se mi opet vraćamo na svoju rodnu grudu jer bez nje ne možemo. Ja sam, naprimjer, živio u Sarajevu, ali za škaf Drine poklanjam im Sarajevo”, ističe uz osmijeh Muharem Kapidžić, koji nam je ponudio vožnju čamcem kako bi demonstrirao svoje umijeće skijanja na vodi, dodajući da se sve ljepote najbolje mogu sagledati vožnjom po jezeru.

“Beli, upadaj”, reče Muharem zapovjednički svom rođaku Muneveru Kuršumoviću, a kada se ovaj popeo na čamac i kada smo krenuli, Muharem se našali, rekavši mu da će vožnju morati da plati. No, rođak se brzo snašao i, dok smo odmicali od obale, upita ga: “Može li karticom?”

Smijeh, šale na svačiji račun koje nikog ne vrijeđaju, gostoprimljivost i prirodnost karakteristike su Divičana, koji sebe nazivaju i Divičancima.

PRVO NAUČE PLIVATI PA TEK ONDA HODATI

“Znate, kod nas se kaže: ‘Nije Divičanac ako nema svoj čamac.’ Isto tako, kažemo da prvo naučimo plivati pa tek onda prohodamo”, dodaje Munever, koji s porodicom živi i radi u njemačkom Mainzu, ali s nestrpljenjem čeka svaki dolazak u mjesto iz kojeg je, kaže, trbuhom za kruhom otišao 1991. godine.

Vozimo se na većem motornom čamcu koji, osim klupa, stola i suncobrana, ima i ležaljku, te mali roštilj postavljen uz ogradu. Munever nastavlja s pričom: “Jednom sam pao na popravni iz matematike i bio sam kažnjen. Cijelo ljeto morao sam vježbati zadatke, a jedan dan ovdje na jezeru okupilo se preko 50 čamaca. Sve vrvi od naroda. Da je i meni, ali naredba je bila da ne smijem mrdnuti iz kuće dok ne prođem na popravnom. Ljudi se vesele, pjevaju, veslaju, cika, vriska, kupaju se i uživaju, a ja se popeo i virim kroz prozor iz kupatila. To je bilo kao da si žedan, veoma žedan, a voda ispred tebe, ali ne možeš se napiti. E, tako je to bilo”, prepričava doživljaje, dodajući da je krajem sedamdesetih godina imao čast s još jednim komšijom voziti čamcem jednog od najboljih interpretatora sevdalinke svih vremena – rahmetli Himzu Polovinu, kada je na ovom jezeru snimao spot.

Čamac plovi i vozimo se dalje, ali stajemo kada nas je sustigao Zijad Efendić. Muharemu, koji obuva skije za skijanje na vodi, dobacio je konopac kojim će ga povući.

Neko iz čamca upita Zijada dokle se smijemo voziti jer je na drugoj obali jezera druga država, teritorij Republike Srbije.

“Bez brige. Smijemo se voziti, pecati i kupati gdje god želimo, isto tako i oni, ali ne smijemo izlaziti iz vode na drugu stranu”, pojašnjava Zijad.

Muharem kaže da skija na vodi preko 40 godina, da je to naučio od nekih Beograđana koji su jedne prilike došli i donijeli skije, te da je lakše od skijanja na snijegu jer ne zahtijeva previše tehnike.

Motajući konopac, Muharem rođaku Muneveru izdaje novu naredbu: “Povuci me malo prema sebi i pusti me kada se uže zategne!” Munever odgovara da je razumio, a Muharem dovikuje Zijadu: “Kada vidiš da je konopac zategnut, daj gas, a on (Munever) će me pustiti!”

Zijad klimnu glavom.

“Idemo!”, povika Muharem.

Prvi pokušaj nije uspio. Muharem se penje u čamac i ponavlja radnju uz dodatna uputstva i objašnjenja.

“Hajde, slobodno dodaj jači gas”, doviknu Zijadu, koji mu nešto odgovara, ali ga zbog brujanja motora ne čujemo.

 LEGENDA O SOMOVIMA

Uže se odmotava i zateže, a Muharem odlučno krenu, kliznu i održa se na površini. Jedan krug po najširem dijelu jezera, dva… Skijao je nekoliko kilometara i, kada se treći put približio mjestu odakle je krenuo, pustio je uže.

Pliva do čamca, penje se i pali ga. Priznaje da se malo umorio. Nastavljamo dalje prema stijenama. Zijad nam maše i vraća se na obalu.

Plovimo pored Diviča. Ljudi i žene sjede na plastičnim stolicama u hladovini ispod krošnji drveća, a dječaci skaču u vodu. Do neke nove vožnje bijeli drveni čamac privezan je uz obalu i jedva se pomjera pod blagim talasima koji nailaze.

Mir i tišinu remeti zvuk motornih čamaca. Sunce prži, a zelenilo sa stijena, koje se propinju uvis, ogleda se na površini jezera ostavljajući dojam još zelenije vode.

“Pogledajte vodu. Drina je uvijek čista, osim u slučaju većih kišnih bujica kada postaje crvena, a ne zelena”, opisuje Munever.

Došavši do Vidikovca, Muharem opazi nekoliko čamaca u kojima su bili ribari.

“Pecaju somove. Nećemo dalje, da ne plašimo ribe”, reče Muharem i okrenu čamac.

Prema tvrdnjama mještana, nakon što se prije više od 30 godina upravo na tom mjestu neko utopio, ronioci su došli da traže tijelo utopljenika. Prizor ogromnih somova, zapravo čudovišta dugih i po dva metra i teških preko 50 kilograma koji se mrdaju na dnu jezera, toliko ih je uplašio da su pobjegli ne završivši potragu. Iako ulov od nekoliko kilograma nije nikakvo iznenađenje, somovi od više desetina kilograma ostaju u domenu ribarskih priča u koje lokalno stanovništvo vjeruje, pa se na ovom mjestu niko ne kupa.

Po povratku na obalu, Munever priča da se život u ovom povratničkom mjestu svake godine upotpunjuje nekim događajem ili sadržajem.

“Ljudi popravljaju svoje kuće, otvaraju se novi objekti. Upravo je renoviran naš kafić, kao i hotel, a svako ko jednom doživi ovu ljepotu nastoji se ovdje vratiti i ponovo uživati. Drina se ne može zaboraviti. Svima preporučujem ovaj kraj, a oni koji ovdje dođu mogu pecati, unajmiti čamac, veslati, plivati i družiti se s našim ljudima koji su pristupačni. Boraveći i družeći se s Divičanima, ovdje se kvalitetno može provesti vikend”, zaključuje Munever.