“Onome ko je preživio pakao logora koje je, ostvarujući svoje ratne ciljeve, masovno, po cijeloj teritoriji Republike BiH organizirala policijsko-vojna mašinerija današnjeg ‘entiteta’ Republika Srpska – neće biti lahko čitati Velićeva potresna svjedočenja o paklu ‘Omarske’. Ni onaj koji – poput ovog recenzenta – o tome ponešto zna iz drugih knjiga i svjedočenja ne može ove redove čitati a da sav ne uzdrhti, i dušom i tijelom, svejedno što je od zbivanja prošlo toliko godina, i što opisani događaji u logoru, po svojoj bestijalnosti, djeluju nemoguće i nestvarno. E, stvarno je, i moguće!, poručuje pisac, kao da ne gleda u nas dok govori, nego u generacije koje dolaze, kao da govori njima, i onima još nerođenima – zbog kojih ovakve knjiga moraju postojati kako bi na Svijetu preživjela istina i onda kad sve drugo izumre”, ističe Sidran. U nastavku donosimo izvode iz Velićeve knjige.

ČEKAMO NA SVOJ RED

“Hodža Hasan, zvani Krajina, odavno je mrtav. Umro je prirodnom smrću u dubokoj starosti i to prije sveopćeg stradavanja nas muslimana 1992. godine. Odmah na početku, u Prijedoru, ubili su mu sina Husejina, a Nihad je nastradao u poznatom krvoločnom događaju prilikom prvog transporta logoraša iz Omarske na Manjaču. Tom prilikom četnici su na ulazu u logor Manjača izdvojili veći broj logoraša Prijedorčana, zaklali ih i bacili u Vrbas. U Novoseliji povade ih iz vode, odnesu u Ferhadiju. Sakib, moj školski, kad ih je kupao, prepozna Nihada. Nihadov brat Ibrahim, tada vršilac dužnosti zamjenika muftije banjalučkog Ibrahim-efendije Halilovića, biva određen da poginulim obavi dženazu, ne znajući da mu je i brat Nihad među mrtvima. Po izlasku iz logora u Karlovcu stojimo Sakib, Ibrahim i ja. Ibrahim traži brata Nihada. Kasnije, na moj upit, Sakibov komentar je bio: – Brate Šero, ne mogu mu reći. K’o kristal je. Puknut će i niko ga više sastaviti neće! (…)

Ništa ovdje nije sigurno. Sad jesi, sad nisi. Nekoga koga si danas gledao, možda s njim razgovarao, sutradan na ledini prepoznaš krvavog i ukočenog. Svi kao u nekom redu. Čekamo, ali, eto, još nismo došli na red. Oči crne, oči plave, zelene, kestenjave, žute, vrane, otvorene, zatvorene… Govore!!! Sve govore. Nemušto. Bezglasno, ali govore. A unutar svake glave odvija se drama. Planovi i razne kombinacije, a s jednim jedinim ciljem: Kako preživjeti? Allahu… Bože Milostivi, šta je ovo?! Tamo, iza zidova, sunce, oblaci, kiša.. Porodica, prijatelji, male i velike radosti. A ovdje? Ovdje samo bol, patnja, poniženje… Smrt! Ničega osim boli, patnje i poniženja. Dogodilo se upravo ono što smo mislili da nikad ne može biti. U jednoj sobi, što na grob liči, okupljeni doktori, inžinjeri, profesori, sudije, skupa s onima kojima su doskora sudili, uspješni biznismeni, bogati, siromasi, vjernici, ateisti, građani i seljaci, radnici i težaci, drvosječe i lugari, trgovci i zanatlije, pa i lopovi svake fele. Uzdišu, stenju, ječe, laktaju se međusobno, ali ne viču niti se bune. Ne smiju! Ipak, i u takvim uvjetima pojedinačni karakteri dolaze do izražaja. Oni koji su na slobodi navikli svoju volju provoditi nastoje to i ovdje ostvariti. Na račun slabijih. Milom ili silom. Ćebetom obilježio svoju teritoriju, pa da li leži ili sjedi, niko ćebe ne smije dodirnuti. Njegovo se znalo. Da. Bilo je i takvih. Da, mnogi su Boga spomenuli, i to najčešće kako su i ranije radili. Neki skrušeno i iskreno, po navici, a neki se tek sad sjetiše davno naučenih ajeta, poluglasno moleći… Bože! Ako me odavde izbaviš, ja ću… Neki ni to nisu znali, a bilo je i takvih koji su naglas psovali što im je na pamet došlo, ali samo naše. Muslimansko. Naše svetinje, naše političare, pa čak i komšije za koje su smatrali da su krivi za stanje u kome se nalaze. Možda je to bila njihova molitva. Ako su ostali živi, baš bih volio znati kako im je sada. I ja sam molio. Riječ po riječ, razgovijetno i jasno, molitva je strujala mojim žilama. Do samog srca… Dragi moj Milostivi, Svemogući Bože! Utječem se Tebi i Tvojoj moći. Sve što Ti odlučiš u pogledu moga života ili smrti prihvatam drage volje, jer znam da je to moja sudbina, a Tvoja pravedna odluka. Allahu ekber! I nisam se više plašio smrti. Ovu dovu ponavljam svako veče prije nego u san utonem. Ubijeđen sam da mi ona služi kao ventil na koji ispuštam sve svoje strahove i nemire i jača psihu i dušu. (…)”

VODA I VATRA

“U logoru smo već više od dva mjeseca. Niti smo se brijali niti presvlačili. Kupali se jesmo, ali u vlastitom znoju. Među sobom smrad nismo osjećali, ali se često čuo komentar stražara: – Joj, što balije smrde! Ni tvorić im nije ravan! Takav miris imao sam pogotovo ja, jer nakon torture, u besvjesnom stanju, u hlače sam ispraznio preostali sadržaj crijeva i mokraćnog mjehura… Ukratko, i usrao se i upišao. Sve to se skorilo i osušilo na meni. Tek nakon 45 dana dobio sam priliku na koritu ispred Mujine sobe da te svoje hlače prvi put malo properem u vodi i ponovno navučem. Brzo su se osušile na augustovskoj žegi. (…) Nastojao sam da što više iskoristim sunčeve zrake. Pušači su se odmah dali na sakupljanje sasušenih cvjetova divlje djeteline. Nisu smjeli pušiti, jer bi ih dim odao. Ipak, neki su zanemarili opasnost. U razne papiriće motali su, strastveno povlačili dimove i otpuhivali sebi među krake. Sitno sjeme divlje djeteline tiho je pucketalo. Iznenada, pade komanda: – Skidaj se! – Nasta komešanje. Iako nismo znali šta hoće, izvršavamo naređenje. Robu smo odlagali na gomile, a bilo je ljudi koji nisu imali donji veš. Stajali su goli k’o od majke rođeni. Šokirani, buljili smo jedni u druge. Ispalih rebara, puni modrica i raznih guta, izgledali smo nestvarno, nadrealno. Mnogi su već izgubili i preko 20 kg, pa su nam kože izgledale kao odijelo veće za tri broja. Odredili su dvojicu logoraša da u ruke uzmu crijevo hidranta debljine desetak centimetara koje je ležalo na travi, crijevo dužine petnaestak metara s aluminijskom mlaznicom na kraju. Takve mlaznice mogu se vidjeti na protivpožarnim vozilima ili na policijskim vozilima za rastjerivanje demonstranata. Donijeli su ga za tu priliku. Ni prije ni poslije nisam ga tu vidio. Pustili su vodu. Šiknula je silovito. Crijevo se od siline pritiska počelo klatiti lijevo-desno, odbacujući onu dvojicu jadnika. Bili su preslabi da bi ga kontrolirali. Vjerujem da su to namjerno učinili. Sve je propraćeno gromoglasnim smijehom stražara, pa i pokojeg logoraša kojem je još do smijeha bilo. Tada su crijevo uzela dvojica jačih logoraša, a mi smo shvatili da hoće da nas kupaju. U koloni po jedan izlagali smo tijela udaru vode. Sve to trajalo je samo po nekoliko sekundi po pojedincu, a stražari su pazili da svi, bez izuzetka, dođu pod mlaz. Fizički slabije mlaz bi bacio ustranu, a neke je i obarao. (…)

Kad su mislili da smo okupani, počeše izvoditi one iz ‘bijele kuće’. Kad sam vidio u kakvom su stanju, na svoje sam muke zaboravio. Parada modrica i uboja. Rane od opekotina. Nekima su pleća bila pretvorena u plavomodre kese sukrvice i gnoja što ih je koža još držala. Kao opčinjen, gledao sam kako im se te kese liluhaju pri svakom pokretu. Nekolicina njih su imali grozne opekotine na potiljku, rukama i tijelu. Zadobili su ih prije dva dana. Na Vidovdan! Srpski svetac. Zapalili su ogromnu vatru od demperskih guma i drva, upravo tu gdje smo se trenutno nalazili. Nasred tratine, između remontne zgrade i ‘bijele kuće’ (tako su je prozvali logoraši), nalazilo se zgarište u dijametru osam do deset metara. Bilo je očišćeno i bez ikakvih ostataka na zgarištu. Prije dva dana cijelu noć logorom se širio smrad sprženog ljudskog mesa. Rane na zatiljcima logoraša zorno su svjedočile kakva se drama događala na Vidovdan, srpski svetac. Te rane bile su najuočljivije, jer su od njih bile natečeni i glava i pleća. Izmoreni dugotrajnim batinanjem, na vratove prislanjali su im razgorjele ugarke kao da su htjeli da ih žigošu. Ti jadnici još su imali malo snage da se kreću, ali, zaista, ne znam da li je iko te i takve rane prebolio pa da može reći. Mislim da nije, ali sve se događalo pred očima tri hiljade logoraša. Ima dovoljno svjedoka koji su vidjeli to što i ja. Nemoguće je da su zaboravili. Nakon svega, i s ove vremenske distance, ni do danas sebi nisam razjasnio šta im je bila namjera s kolektivnim kupanjem logoraša. Je li cilj bio pokazati da su apsolutni gospodari, da mogu s nama raditi što im se prohtije i da nas još jednom grupno ponize ili da nama, logorašima, ukažu na bezizlaznost situacije u kojoj smo se nalazili?! U jedno sam siguran. Nisu to uradili iz humanih razloga. (…)”

STRIJELJAJ, NE MOŽEŠ MI NIŠTA

“Na nadvožnjaku skrenuli su lijevo i odmah sam shvatio da nas voze prema našem selu. Gledati napolje nismo smjeli, ali ja sam dobro poznavao okolinu i mogao sam u glavi odgonetnuti kuda se vozimo. Po krivinama tačno sam znao kad smo se dovezli u Kevljane, iako smo glave držali među koljenima, oči su otvorene. Mrklu noć osvjetljavala su zgarišta kuća pored kojih smo prolazili, a do ušiju je dopiralo pucketanje vatre. Od golemog ognja širila se neka nestvarna huka što ga moje uho do tada nije čulo. Produžili smo, a ja nikako nisam mogao shvatiti zašto nam to rade?! Ako su htjeli da nas pobiju, mogli su to uraditi i u Omarskoj. Minibus je stao, a onda rekoše da izađemo. Zašto baš ovdje? Shvatio sam da se nalazimo na raskršću kod Kamičke ekonomije, pedesetak metara od magistralnog puta Prijedor – Banja Luka. Bilo ih je četverica i nikog od njih nisam poznavao, a mislim da ni oni nas nisu poznavali. Još u Omarskoj pitali su ko smo i odakle smo. Da li je moguće da su mene odabrali samo zato što sam prekomjerno debeo? Zar im je to bio jedini kriterij? Jedva sam se držao na nogama i želio sam samo da se spustim na zemlju da malo odmorim, pa neka bude šta biti mora. Ali nisu nam dali mira. Zalijetali su se kao stršljenovi i udarali nas nogama i puškama. Padali smo, ali su nas udarcima primoravali da ponovno ustanemo. Narediše da stanemo jedan pored drugoga i da im leđa okrenemo. Prolomiše se rafali, a onda i mene pogodi. O, Allahu moj! Do prije nekoliko dana nemir i crne slutnje, a sada stvarnost. Baš kao što sam iz majčine utrobe morao na dunjaluk doći, kao što sam morao proživjeti život koji nisam želio, niti volio, da gotovo nikakvog dobra i radosti ne osjetih, tako sad moram da ispijem gorko smrtno šerbe… Zar će me ubiti ni kriva ni dužna?! Osim za lične podatke, ništa me drugo ni upitali nisu, a i da jesu, ne bih znao kazati. Iz Armije su me otpustili upravo zbog toga što, čim se malo uzbudim ili dođem u bilo kakvu konfliktnu situaciju, jezik mi se zaveže. Samo bih plakao. To njima nije bilo važno. Izgleda, dosta im je što mi ime nije njihovom imenu slično i što ne pripadam narodu kome oni pripadaju. Još sam bio živ. Pao sam među prvima. Rafali su nas odbacili u grabu, a na meni je bilo tijelo nekog od mojih drugova. Bio sam pri svijesti. Ječao sam glasno. Nisam se mogao pomjeriti, što zbog rana, što zbog tijela mog drugara koje me pritiskalo. Kad su nas iz busa istjerali, u blizini sam vidio kamion natovaren šljunkom, a unutra je sjedio šofer. Nije mi bilo jasno šta će tu u ovo gluho doba. Tek kad je u rikverc krenuo prema nama, postalo mi je jasno da će ga iskipati na nas. Oni su se kikotali pripremajući kamion za iskipavanje kao da su nekom domaćinu prodali turu šljunka, pa još samo da je na avliju istresu. Motor kamiona počeo je glasnije raditi i uskoro su prvi kamenčići počeli padati po meni. Moj tečo, u autobusu koji nas je odvezao za Prijedor mislio sam da gore ne može biti, ali sam ubrzo saznao da ima gore od gorega. Do u beskraj… Zar će me živoga zatrpati?! Šljunak mi je prvo počeo padati po nogama i, kako se hrpa povećavala, tako je iz mene duša moja izlazila. Osjetih kao da su mi cijeli dunjaluk i sva nebesa na pleća stavili. A onda? Olakšanje!!! Postadoh slobodan. Žice na rukama više nije bilo. Sada sam visok i tanak, upravo onako kako sam oduvijek želio, proživljen u najljepšem obliku. Oslobođen od svih dunjalučkih tegoba, jasnim pogledom gledao sam oko sebe. Tek sad sam osjetio divnu majsku noć. Oko mene razlijegala se pjesma bezbroj umilnih ptičijih glasova, kojih do maloprije nisam bio ni svjestan, a milijarde zvijezda mamile su me u visine. Oko mene iskupiše se i moji drugovi. Jedan po jedan izlazili su ispod šljunka. Umiveni, veseli i lijepi. Ne zna se koji je ljepši. Možemo i letjeti, a brzi smo kao i sama misao. Ipak, još smo tu. Posmatramo naše dušmane kako se spremaju otići. Izgledali su jadno. Izobličenih lica i unezvijerenih pogleda. Žure kućama jer su umorni i pospani. Da li će ujutro kad ustanu svoje dijete pomilovati po glavi? Baš onom rukom koja, evo, upravo naše živote oduze. Ne znaju jadnici da više nikada neće zaspati snom pravednika. Moji drugovi i ja već smo se dogovorili da im do Sudnjega dana mira dati nećemo… Mesudovo tijelo i tijela ostalih pet mladića na tom mjestu su ostala desetak dana… Jednoga dana u logor Trnopolje došla je grupa četnika iz nama susjednog sela. Vođa im je V. R. zvani Kreja. Naredio je nekolicini logoraša da pođu s njima. Među logorašima je bio i Mesudov prijatelj Meho K., otac Hamedove žene Suvade. Potrpao ih je u žuti kamionet, marke TAM, i povezao u neizvjesnost. Nije im ništa objašnjavao i bili su jako prestravljeni. U većini slučajeva to je bio put bez povratka. Izbora nije bilo. Morali su krenuti. Poznatim putevima dovezao ih je do raskršća kod Kamičke ekonomije, dao im alat u ruke, pokazao na gomilu šljunka i naredio da razgrću. Uskoro su se ukazali leševi. Bilo ih je šest. Meho K., Suvadin otac, odmah je prepoznao svoga prijatelja Mesuda, ali ničim to nije smio pokazati. Natovarili su ih na kamionet i usput pokupili još leševa. Meho K. je prepoznao i Husu Čolića, starca od preko devedeset godina. Huse Čolić je bio jedna od prvih žrtava agresije na naše selo. Husino tijelo je pronađeno četrnaest godina kasnije i pokopano na šehidskim mezarjima u Kamičanima. Mesudu je bilo suđeno da još jednom – mrtav – prođe kroz svoje Kevljane. Opet krug. Kamičani, Kevljani, Omarska, pa ponovno nazad prema Jakarinoj Kosi kod Ljubije… Kao da je zalutao. Naizgled bez ikakve logike. Ali, mi svakako njihovu logiku ne možemo shvatiti… Na kraju, kao konačan smiraj, Mesudovo tijelo ponovno vraćaju u Kamičane, na Šehidske mezarluke, nedaleko od mjesta gdje je ubijen… (…)”

NJIHOV ZORAN I NAŠ SABAHUDIN

“I pored svih opasnosti, mnogi od nas koji smo bili u poziciji gledali smo šta se događa. Zatočenike su dovezli autobusima. Već su bili pretučeni da su jedva stajali na nogama, a još su na putu do ‘bijele kuće’ morali proći kroz četnički špalir. Tukli su ih sa svih strana, svim i svačim: puškama, bejzbol-palicama, električnim kablovima raznih profila, rukama i nogama. Ljudi su bauljali, posrtali, a mnogi su od udaraca i padali. Onda bi na te jadnike još žešće navalili po četiri i više odjednom. Bilo ih je koji su malaksali i ostali ležati na betonu, ali su nailazili sljedeći logoraši gazeći i saplićući se o njih. “Bijela kuća” služila je nekad za odmor radnika u kratkim pauzama. Sada je pretvorena u jedno od najgorih mučilišta u logoru. Navečer bi je četnici praznili ubijajući njene stanovnike na razne načine, a pred zoru, drugi logoraši bi sakupljali beživotna tijela, tovarili na kamionet dvotonac, a četnici bi ih odvozili van kruga. Već tada smo naslućivali da ih odvoze u Kevljane, muslimansko selo oko šest kilometara udaljeno od Omarske. To je bio uzrok da je u ‘bijeloj kući’ bilo mjesta. Kada se sve konačno smirilo, nama su dozvolili da možemo sjesti. Potrbuške smo ležali oko četiri sata. Jedva smo pokrenuli utrnule udove. Pokušavali smo zauzeti mjesta gdje je ko ranije sjedio. Iza nas ostale su lokve znoja koje je vreli asfalt brzo upijao. Sjedili smo i šutjeli, zaokupljeni svako svojim mislima. Ja sam gledao jato golubova na krovu upravne zgrade. Sve druge ptice: vrapci, švrake i ostala divljač su se naprosto razbježali, jer ih je rastjerala pucnjava, ali golubovi nisu pobjegli. Njih četnici nisu mogli otjerati svojom drekom i pucnjavom. Gađati golubove, to im je bila omiljena zabava. Kad bi koji put pogodili, golubije mrtvo tijelo bi se skotrljalo niz strmi krov, a četnici bi to vriskom proslavili čestitajući uspješnom strijelcu. (…)

Istini za volju, bilo je dana kad smo lagahnim korakom mogli doći do restorana, mirno pojesti svoj obrok i vratiti se natrag bez maltretiranja. Danas nije bilo špalira, ali smo morali brzo jesti. Možda je smjena bila već umorna od dočeka koji su pripremili mještanima Brda. Možda su poželjeli da se malo odmore od teška posla. Sabahudin je imao običaj i od ono malo kruha ostaviti komadić, da bi, kad bi se na pistu vratio, lagahno jeo. Sjeo je na ivicu betonske vaze i grickao svoj komadić kruha. Ni on, a ni mi, nismo slutili da, ustvari, kupi zadnju nafaku na ovom svijetu! U tom momentu pored Sabahudina je naišao četnik, pogledao ga i rekao:
– Prijatno.
Sabahudin je spontano, ne sluteći ništa, odgovorio:
– Bujrum. Četnik je naglo zastao i onda iz sveg glasa dreknuo:
– Štaaa?! Je l’ da ti ja to jedem, majku ti balijsku?!
Iz okreta, izmahnuo je nogom, pogodio Sabahudina u prsa strašnim udarcem.
– Ti da meni rečeš bujrum!
Nastavio je da ga udara. Utom su pritrčali i ostali koji su bili u blizini i pridružili se ne pitajući ništa. Sabahudina sam čuo da je samo uspio izgovoriti:
– Nemoj, Zoka brate!
– Nisam ti ja nikakav brat, majku ti balijsku!
Tukli su ga puškama, naskakivali nogama po njemu, a mi smo samo nijemo posmatrali, nas sedam stotina logoraša. Sedam stotina svjedoka!!! Kada su prestali, Sabahudinovo tijelo podrhtavalo je još pet-šest sekundi, a onda se smirilo. Iz usta, ušiju i nosa tekla je crna krv. Zoran je zadihano stajao pored mrtvog Sabahudina i kao u transu ponavljao:
– On meni da kaže bujrum!
Okrenuo se i upro prstom u dvojicu logoraša:
– Ti i ti, nosite mrcinu da ne smrdi vojka (ovdje)!
Prišli su, prihvatili tijelo za ruke i noge, a onda je Zoka ponovno dreknuo:
– Ne takooo! Za noge uzmite, ‘ajvaniii!
Uzeli su ga za noge i počeli vući. Zoran je išao pred njima. Ja sam kao okamenjen gledao šta se sa mojim komšom događa. Vukli su ga dok mu se glava klatila i odskakala. Tada se dogodilo nešto što neću zaboraviti pa kad bih hiljadu godina živio. Iz usta mu je ispao zalogaj kruha kojeg nije uspio pojesti. Košulja mu se podvrnula, a gola leđa odnosio je grubi asfalt. Tako je otišao moj prvi komšija sa piste Sabahudin. Kad su s njim zamaknuli iza restorana, od njega je ostao samo kanister i zalogaj krvavog kruha na asfaltu. Gledao sam u taj zalogaj i beskrajno želio da ga sklonim ukraj, da se ne gazi, ali nisam imao hrabrosti da to učinim. Tada su iz restorana natrčali logoraši koji su upravo završili s obrokom i, kad su prošli, zalogaja više nije bilo. O Sabahudinu sam danima razmišljao. Zar zbog jednog običnog bujrum da mu katili život uzmu?”