Bilo je to zaista neobično prijateljstvo. Odrasli su u komšiluku i svako je imao svoje muke. Najednom su postali nerazdvojni. I osjetljivi na nadimke. U početku su ih pokušavali zvati Šljivotres i Biber, ali to je postalo opasno. Nadimci su opasna stvar
, a Susam malešan – jedino ne bi upadao u oči u osnovnoj školi. Odrasli su u komšiluku i svako je imao svoje muke. Najednom su postali nerazdvojni. I osjetljivi na nadimke. U početku su ih pokušavali zvati Šljivotres i Biber, ali to je postalo opasno.</p>
<p>– Nisi mogao pobjeći ni jednom ni drugom – pričao mi je jednom Gelender.</p>
<p>– Kako to?</p>
<p>– Šta kako? Podbočaj golem, stigne te u dva koraka, a Susam voli bacati kad se razbjesni, sve što uhvati, bokal, čašu, pepeljaru… Problem je u tome što pogađa…</p>
<p>– Znači, tako je to?!</p>
<p>– Ima i gore. Kako se zove crni susam?</p>
<p>– Ćurekot.</p>
<p>– Tačno. Vidiš, to kad čuje, poludi. Ne voli tu riječ ili taj nadimak, ko bi znao…</p>
<p>– Zanimljiva priča.</p>
<p>– Da, zanimljiva. Jedanput ga je neki jadničak tako nazvao i jedva je ostao živ. Čak ga je i Podbočaj skidao s njega. Ne bi vjerovao koji je to bijes.</p>
<p>Učini mi se da je Gelender tu i nastavih razgovor u svijesti, razgovor kojega sam se sjećao. Tad se nisam mogao odmah dosjetiti o čemu je riječ.</p>
<p>– Ne znam šta je to podbočaj.</p>
<p>– Šta znaš, čovječe? To je motka. Kad revna domaćica stere rublje u avliji, podboči s tom motkom konopac koji se opustio. I to je sve. Motka je, bezbeli, dugačka… kao Podbočaj, naprimjer.</p>
<p>Sad izgledaju mirni.</p>
<p>– Izgledaju, ali ne bih ja u to previše vjerovao. Možda su se dozvali pameti, a možda samo glumataju jer im se tako dopada.</p>
<p>Ne vjerujem da je iko, osim njihovih najbližih rođaka (ukoliko su ih imali), znao njihova imena. Ostaje, dakle, poštar koji donosi račune i policajci koji su nekoliko puta pisali neophodne zapisnike.</p>
<p>A nadimci, to smo već kazali – opasna stvar. Pričalo se čak da je malehni, tj. Susam, amidža Podbočaju. Oni koji se razumiju u porodične odnose znaju da je to moguće. I kako. Neki od njih možda znaju i čitavu priču, iako ja, ipak, nešto ne vjerujem u nju. Priča kao priča. U njoj se ponekad dogode stvari koje iznenade i samog pripovjedača. Podbočaj je od djetinjstva volio ulični nogomet. I stalno su ga zvali da s njima igra jer je (valjda zbog visine) uvijek imao poseban osjećaj za gol. Problem je bio u tom što su ga u porodici zadužili da pazi na očevog brata, koji je bio mlađi i mnogo manji od njega. Često se znalo dogoditi da ga namjesti negdje sa strane dok on igra lopte. Bilo je tu smiješnih stvari. A ni on nije više imao istinsku igračku koncentraciju jer je stalno pogledavao gdje je amidža i je li sve u redu s njim. Nestašni Susam stalno je navijački mlatarao ručerdicama i neprestano pokušavao ući u igru.</p>
<p>Minule su godine, a on jedva da je nešto narastao. A Podbočaj gotovo prerastao podbočaje. I ko zna zašto, počeli su se družiti. Postali su nerazdvojni. Bio Susam Podbočaju amidža ili ne. Uvijek su imali o čemu razgovarati i dobro su se razumjeli. Podbočaj je slušao Susama, ali i Susam, vrlo često, Podbočaja. Znalo se u čemu je jedan majstor, a u čemu drugi. Spominje se tu i priča o Podbočajevoj ženidbi koja je pošla po zlu, kažu sve zbog Susama, ali o tom na nekom drugom mjestu. Dok sam o tom razmišljao, oni skočiše na noge.</p>
<p>– Idemo – reče Susam.</p>
<p>– Idemo – potvrdi Podbočaj.</p>
<p>Pođoh s njima do vrata. Podbočaj podiže Susama, stavi ga na ramena kao sinčića i krenu prema čaršiji. Susam je veselo mlatarao nožicama.</p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
<p> </p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Prethodni članak
OGLEDALASljedeći članak
KĆERKU KARA, SNAHI PRIGOVARA
PROČITAJTE I...
KAMIONDŽIJA IZ “IŠARETA”
Priče su mu bile raznovrsne. Od nekih koje su nešto značile samo njemu do nevjerovatnih. I govorile su o zemljama i gradovima u koje je vozio. Na sjever do Skandinavije, na jug do mora, na zapad kroz sav Mediteran, na istok do Mezopotamije
ZAPISI I CRTEŽI DIDA JUSUFA
Unuk Jusuf stajao je u spomen-kući i pitao se gdje se sve to dogodilo. Didova bilješka i crteži bili su nešto poput vodiča. I misao, prelijepa misao koja mu je zapljusnula svijest (Je ne puis plus, baigné de vos langueurs, ô lames). – Nešto si kazao? – Ne. Pomislio. – Šta? Ako nije duboka tajna? – Ne mogu više, kupan čežnjama vašim, o, vali. – Šta je to? Stih? – Vaš stih. Ne vjerujem da ste ga zaboravili jer živite u skladu s njim