Ne može se dobiti funkcionalna i pravedna država ako se služi metodama koje ju uništavaju, metodama njezinih ništitelja
![](https://arhiv.stav.ba/wp-content/uploads/2017/12/ACL-banner-novi_001.png></a></div><p><strong>Piše: Faris NANIĆ</strong></p>
<p> </p>
<p>Na jednoj ratnoj sjednici Glavnog odbora SDA u Sarajevu predsjednik Alija Izetbegović poručio je odmjereno i odlučno kako je borba Bošnjaka i drugih građana Bosne i Hercegovine za slobodu, protiv brutalne agresije i zločina paravojnih jedinica, pravedna. Ta pravednost, međutim, podrazumijeva poštivanje svih zakona, pravila i običaja ratovanja civiliziranih naroda. “Mi nismo kao oni”, rekao je pritom, “mi se ne borimo na isti način i ne činimo zločine. Svaki zločin učinjen u toj borbi nema opravdanja i zaslužuje kaznu. Mi smo demokrate, oni su fašisti”, zaključio je.</p>
<p>Ova snažna poruka jedna je od više sličnih tokom rata. Utisnula je u svijest Bošnjaka i svih građana koji su podržavali legalnu vlast Bosne i Hercegovine kako je izvor legitimiteta njihove borbe činjenica da je ona časna, pravedna i nije zločinačka, osvetoljubiva ili nasilna. Zapravo je, baš takva, dobila podršku iz svijeta te rezultirala očuvanjem međunarodno priznate zemlje, njenog suvereniteta i teritorijalnog integriteta. Podrška koju je legalna vlast Bosne i Hercegovine dobila za svoj principijelan zahtjev očuvanja države i njezina suvereniteta zasnovana je na punom legitimitetu i legalitetu borbe protiv separatizma koji je hranjen svakovrsnim nasiljem i genocidom. Borbe koja se nije služila istim, već potpuno različitim, suprotnim metodama, baziranim na moralnim zakonitostima, međunarodnom pravu i poštivanju ljudskog života, dostojanstva, uvjerenja. Ključ neporaženosti u uvjetima potpunog nesrazmjera snaga ležao je u njezinoj dubokoj moralnosti ciljeva i metoda. Umjesto lažnog scenarija triju suprotstavljenih strana u građanskom sukobu, legalna vlast Bosne i Hercegovine prezentirala je svijetu istinu o borbi mlade države s demokratskom vlašću s agresijom i nasilnim i zločinačkim separatizmima, potpomognutima izvana, pa su i ključni svjetski igrači, unatoč sklonostima truhlim međusobnim kompromisima, iznjedrili mirovno rješenje koje su bosanski lideri uzeli za demokratski pravan i civiliziran okvir, potpuno načelno i provedbeno antagoniziran agresorima i domaćim separatistima o kojima nema rasprave. Nisu dozvolili raspad države i uništenje Bošnjaka.</p>
<p>Ova povijesna parabola, iako poznata, kao da je poslije rata potisnuta, nedovoljno naglašavana, prekrivena prašinom prohujalih dvaju desetljeća. Čini se kako ih je sada više nego ikada u poraću potrebno reafirmirati da bi se izbjegao scenarij izjednačavanja “triju strana”, “triju nacionalizama”, triju etnonacionalnih klijentelizama koji na jednak način razaraju tkivo države. Zašto je ovo potrebno naglasiti? Koristeći se poukom ove povijesne parabole, možemo zaključiti da bi bošnjački predstavnici trebali dobro razmisliti na koji se način bore za državu, njezine institucije i napredak. Opći je dojam u javnosti kako je politička elita Bošnjaka u mirnodopskim uvjetima pristala na ono što u ratnima nije. Da je pristala ponašati se po modelima koje nastoje nametnuti neke političke snage i njihovi klijenti iz poslovnog i kriminalnog miljea, koji se svode na izigravanje zakona, pravila i civilizirane prakse u javnim poslovima, posebno javnim nabavkama, te stvaraju posvećene krugove, više ili manje etnonacionalnog predznaka koji na “svojim” teritorijama obavljaju skoro sve poslove javne namjene. Kao da su pristali na igru koja bi se mogla opisati Arhimedovim vapajem u jednom drugom kontekstu: Ne dirajte moje krugove! To je maksima interesno povezanih političkih stranaka i njihovih čelništava s poslovnim i počesto i kriminalnim subjektima u obama entitetima, a u Federaciji i na dva neobilježena, ali sve više vidljivija dijela.</p>
<p>Svima je jasno da samo prava interna konkurentnost, bez obzira smatra li se određena tvrtka ili organizacija “bošnjačkom”, “srpskom” ili “hrvatskom”, iako je je nejasno kako neka tvrtka može biti etnička, može graditi uvjete za međunarodnu konkurentnost zemlje i njezinih potencijala te izgradnju jakih, stabilnih tvrtki s realnim i utemeljenim bilancama. Umjesto poticanja takve konkurentnosti u privredi, kulturi i prosvjeti na čitavom ozemlju Bosne i Hercegovine, unatoč centrifugalnim silama koje vuku u okrilje opće korupcije djelovanja i duha, baš kako se u znatno lošijim i nepovoljnijim uvjetima radilo za vrijeme rata, čini se da se pristaje na pravila koja Bošnjake delegitimiraju kao ozbiljan ili najozbiljniji faktor napretka i vjerodostojnosti države. Na taj način tri nepostojeće zaraćene strane suprotnih moralnih kvaliteta iz rata postaju tri “etnonacionalne politike” jednakih moralnih kvaliteta. Put u razbijanje zemlje time je otvoren iako je u ratu zaustavljen načelima, moralnim i inkluzivnim odnosom i prema tako strašnom stanju kakvo su proizveli agresija i zločini agresora i njihovih domaćih adlatusa. Ne može se dobiti funkcionalna i pravedna država ako se služi metodama koje ju uništavaju, metodama njezinih ništitelja.</p>
<p>Neki će zlobnik možda primijetiti kako je to možda i zakonomjerno. U ratu, naime, nije bilo alternative. Mirom su se otvorile mnoge alternative, najviše one koruptivne naravi. Vrhuške svih političkih snaga trebaju na to naći odgovor ako su, naravno, zainteresirane. Neke, znamo, nisu. Bošnjaci, bez obzira na stranačku pripadnost, moraju jer su najbrojniji i većinski narod, najodgovorniji za budućnost zemlje, ali i jer njihova budućnost ovisi isključivo o budućnosti Bosne i Hercegovine kao države moralnih načela, pravne i pravedne.</p>
</div><!-- entry-content -->
<footer class=)
Sljedeći članak
Dok se svijet guši u islamofobiji, mi izumismo arabofobijuPROČITAJTE I...
Zašto je Alija Izetbegović, nakon teškog pregovaranja, potpisao Daytonski sporazum
Nakon propasti Aprilskog paketa stvorio se vakuum u koji je vrlo vješto ušao Milorad Dodik i u dobroj mjeri usporio ili zaustavio procese promjena u skladu s Daytonskim mirovnim sporazumom i njegovim Aneksom 4, koji su se odvijali baš kako je to na vrijeme shvatio Alija Izetbegović, korak po korak, ne naglo i radikalno
Apelacija koja je stvari pomakla s mrtve tačke u manjem entitetu
Ova apelacija nije niti najmanje naivna niti neusklađena s ključnim međunarodnim faktorima. Ona ne samo da prebacuje lopticu gdje joj je mjesto, u entitet RS, i ukazuje na kršenje ljudskih prava, odnosno Evropske konvencije, već i skreće pažnju na nerad i neaktivnost Valentina Inzka, OHR-a u cjelini, koji je po Daytonu odgovoran za civilni dio provedbe mirovnog sporazuma i zaštitu i provođenje svih njegovih aneksa, pa i aneksa 4. i 7. (Ustava i povratka) i svih odluka ustavnih i međunarodnih sudova