fbpx

Nastava u bolničkoj učionici

Instruktivno-konsultativna nastava, koju pohađa desetak đaka, izvodi se popodne, kada ljekari završe sve preglede

 

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

 

Nastavno osoblje Osnovne škole “Brčanska Malta” u Univerzitetskom kliničkom centru Tuzla realizira nastavu kako djeca koja su u ovoj zdravstvenoj ustanovi hospitalizirana duži period ne bi izgubila školsku godinu.

Prilikom ulaska u Kliniku za dječije bolesti medicinska sestra nas usmjerava do učionice. Idemo pravo, hodnikom koji vodi do prostorije u kojoj se nalaze tabla, sto i stolice visinom i bojama nešto drugačiji nego u školama. Učionica je svijetla, a na zidu su zalijepljeni učenički likovni radovi.

Na času matematike zatekli smo samo Valentinu Bajrić iz tuzlanskog naselja Kiseljak, koja je u bolnici duže od godinu zbog problema s bubrezima. Ima devet godina, a pohađa prvi razred jer zbog svoje bolesti ranije nije mogla krenuti u školu.

Valentina je pažljivo slušala učiteljicu dok je govorila o upoređivanju i znakovima veće, manje i jednako.

“Matematika je meni najdraži predmet. Volim i crtati. Na ovom crtežu smo moja drugarica Elvisa i ja. Elvisa je kod kuće, a ja sam u bolnici”, govori Valentina, pokazujući crtež na kojem su dvije nasmijane djevojčice, odjevene u haljinice, s mašnicama u kosi.

“Ovo je trava, ovo je sunce. Ovo je Elvisa, a ovo sam ja…”, objašnjava Valentina.

Instruktivno-konsultativna nastava u Klinici za dječije bolesti realizira se od oktobra prošle godine, a prema odluci Vlade Tuzlanskog kantona i u saradnji s Osnovnom školom “Brčanska Malta”. Težnja Vlade Tuzlanskog kantona jeste da sva djeca imaju jednaka prava, a jedno od temeljnih ljudskih prava jeste pravo na obrazovanje. U Vladi i u resornom ministarstvu procijenili su da bi ovaj projekt trebao doprinijeti psihičkom i emocionalnom oporavku učenika, ali i lakšoj socijalizaciji djeteta nakon povratka u školu.

Amra Koprić profesorica je razredne nastave i radi s djecom mlađeg uzrasta, odnosno učiteljica je pacijentima koji pohađaju razrede od prvog do petog.

“Instruktivno-konsultativna nastava ovdje se organizira s ciljem da se učenici pripreme za polaganje razrednog ispita ako su na dužem bolničkom liječenju, kao što je slučaj s našom Valentinom, koja je skoro cijelo prošlo polugodište bila u bolnici. U prvom joj je polugodištu predavala druga učiteljica, a ja sam došla u drugom, pa smo nastavili. Razlika između redovne nastave sa zdravom djecom u školi i ovdje u tome jeste što obim gradiva ne može biti kao u redovnoj nastavi, a mi se prilagođavamo djetetu, sve uz konsultacije s ljekarom i odgovornom sestrom”, navodi Koprić.

U vrijeme naše posjete ovoj izmještenoj školi ostali učenici otišli su svojim kućama, gdje provode vikende. Njihov se broj i radnim danima mijenja i nekada ih bude osmero ili više. Jedna učenica otpuštena je iz bolnice, a učenik prvog razreda dobio je gripu i premješten je na drugo odjeljenje.

“Nastava se prilagođava u odnosu na trenutno zdravstveno stanje djeteta. Ovo je kombinirano odjeljenje, a individualno se pristupa svakom učeniku jer su različitog uzrasta. U učionicu uđu i mlađa djeca koja čekaju u ambulanti. Da bi se malo umanjio njihov strah od bolnice i od ljekara, a i da kreativno provedu vrijeme dok čekaju na kontrolni pregled, uvedem ih i dam im da boje i crtaju. Ovdje sam da ih zabavim i malo opustim, ali cilj je da djeca koja ovdje pohađaju nastavu ne zaostaju mnogo za svojim vršnjacima kada se vrate u svoju školu i da nastave ondje gdje su stali kada su došli u bolnicu”, pojašnjava Koprić.

Nastava se izvodi prema nastavnom planu i programu kao za redovnu nastavu, s tim da je naglasak na najvažnijim sadržajima koja djeca trebaju usvojiti.

Zbog ovakvog oblika organizacije nastave, i roditelji i djeca su, navodi učiteljica, sretni i zadovoljni.

“Nastavu realiziramo popodne, kada ljekari završe svoje obaveze prema bolesnicima. Obave se vizita, doručak, zatim kontrolni nalazi, pa ručak, a ja dolazim između 13 i 14 sati i radimo nekoliko časova. Djeca su sretna što mogu neko vrijeme tokom dana izaći iz bolničkog ambijenta. Ovdje radimo i crtamo, a ona dječica koja su u bolnici u pratnji majke nestrpljivo čekaju da nastava počne i već poslije doručka počnu zapitkivati majke kada će doći učiteljica. Razgovaramo i o drugim temama. Uglavnom, predavač, osim što je ovdje da podučava, njegova je uloga i da djecu malo opusti i pokaže im da je ovdje za njihovo dobro. Nema ‘strogoće’ kao u razredima s mnogo djece.”

Razgovor ponovo usmjeravamo ka Valentini. Pitamo je šta je danas radila na času, a ona kratko odgovara: “Svašta.”

“Volim praviti kuću i slušati pjesmice s učiteljicom. Kada ozdravim i porastem, voljela bih biti frizerka”, dodaje Valentina, a zatim nam govori da ima trojicu braće, od kojih je najstariji dvanaestogodišnjak, drugi ima sedam, a najmlađi dvije godine.

“Valentina je dobra, moram je pohvaliti”, kazuje učiteljica, dok se kod djevojčice, koja sluša naš razgovor bojeći u radnoj svesci geometrijske oblike, na licu pojavljuje osmijeh. Stidljivo pogleda prema nama pa brže-bolje pogled vraća na radnu svesku i nastavlja bojiti…

PROČITAJTE I...

Da Zetra ne bude Manjača. Da Holiday Inn ne postane Vilina vlas. Da oca i majku ne tražim po Tomašicama. Da se Sarajevo ne zove Srebrenica. Da ne vučem za rukav Amora Mašovića.

PRIDRUŽITE SE DISKUSIJI