Ipak, i to blijedi pred tvrdnjom Amele Kuskunović da je “njihova zadaća da utjeruju strah tim nazovimedijima”! Čija zadaća? Zadaća Naše stranke? Nekih revolucionarnih odreda? Kuskunovićkinih istomišljenika? Neke orwelijanske “policije misli”?

Piše: Mustafa DRNIŠLIĆ

Nema ničega neobičnog u tome da javne ličnosti, poput Feđe Isovića, ne vole biti prozvane od medija zbog svojih često skandaloznih (u Isovićevom slučaju nesmislenih i malicioznih) izjava i napisa. Sasvim je uobičajeno da takve osobe utjehu zbog kritike i javnog ukazivanja na njihovu javno iskazanu glupost traže među istomišljenicima, porodicom ili poslovno ovisnim poltronima.

Ako se među njima nađu javne osobe koje su nekada i same bile podložne kritici istog medija, kolo saosjećanja, međusobnog ohrabrivanja i empatičnih stradalničkih zagrljaja može otpočeti. Razmjenjuju se iskustva, viktimološki narativi, žalopojke, ohrabrenja, učvršćuje se uvjerenje da su na pravom putu, mrski i podli zajednički neprijatelj označava se teškim riječima i pogrdnim terminima i tako dalje.

No, problem nastaje onda kada se među virtualnim sapatnicima nađu i one osobe koje obavljaju neku javnu funkciju u zakonodavnoj ili izvršnoj vlasti i koje zbog toga pogotovo ne bi trebale javno iznositi neprimjerene kvalifikacije, naročito ako je riječ o otvorenom ataku na slobodu medija.

A upravo je to problem s Isovićevim sapatnicima.

Među desecima javnih ličnosti koje saosjećaju s Isovićem na njegovom profilu na Facebooku, jer su u nekom periodu bile izložene kritici na stranicama Stava, ničim izazvana našla se i Amela Kuskunović, novopečena zastupnica Parlamenta Federacije BiH, izabrana preko kompenzacijske liste kao članica Naše stranke.

Gospođa Kuskunović ima svako pravo na vlastito mišljenje da je Isovićev govor mržnje ustvari “širenje tekovina bratstva i jedinstva”. No, izuzetno su problematični oni dijelovi njezinog komentara u kojima slobodu medija da kritizira svaku društvenu pojavu naziva “medijskim linčom”, pogotovo ako je riječ o govoru mržnje, kakav je bio Isovićev tekst o kojem je pisao Stav.

Ipak, i to blijedi pred tvrdnjom Amele Kuskunović da je “njihova zadaća da utjeruju strah tim nazovimedijima”! Čija zadaća? Zadaća Naše stranke? Nekih revolucionarnih odreda? Kuskunovićkinih istomišljenika? Neke orwelijanske “policije misli”?

Na koji tačno način zastupnica Kuskunović namjerava utjerivati strah medijima i novinarima koji joj se ne sviđaju: cenzurom, javnim linčom, batinama, sačekušama u mraku? Ovakvi pozivi jedne parlamentarne zastupnice na obračun s “nepoćudnim” novinarima i medijima, ovakvi ataci na slobodu medija, ovakvi pokušaji nametanja cenzure i autocenzure indikativni su za vrstu politike koju će voditi Naša stranka, ali i simptomatični za društveni krug kojem Kuskunovićka i Feđa Isović pripadaju i koji misli da je samo za sebe rezervirao slobodu govora i ekskluzivno pravo na javnu riječ.

Taj krug ne priznaje drugačiji stav, kritičko mišljenje shvata tek kao batinu kojom se ima tući neistomišljenika po glavi, dok za sebe traži privilegiju da ne smije biti podložan bilo kakvoj kritici. Javno demonstrirani totalitarni svjetonazor ovakve vrste, i to od visokopozicioniranih političkih kadrova, pripadnika zakonodavne vlasti, izuzetno se loše reflektira na Našu stranku kao političku organizaciju pa bi bilo dobro i uputno da se ona javno ogradi od ovakvih sramotnih napada na medije.

Što se tiče privatiziranih i ideoloških ostraštenih kvazinovinarskih udruženja, od njih ne treba očekivati reakcije u ovom ili bilo kojem drugom slučaju napada na novinare i medije ideološke orijentacije drugačije od njihove.

Oni su ionako već odavno svrha sami sebi.