Čini se da svoju radinost nezavisnih komentatora u zavisnoj službi svoje stranke uopće ne vide kao problem, ali problem vide u nama, a koliko nam je poznato, a dobro nam je poznato, niko od redakcije Stava i Faktora nije stranački kadar niti jedne stranke. Bez obzira na to, tzv. nezavisni analitičari u službi politike bezbroj puta su nam pripisivali da se tekstovi u našim medijima naručuju direktno od SDA političara i centrale te stranke. Ovo nije odgovor jer njega u vremenima nedostatka bilo kakve smislene polemike možemo tražiti samo na sudu. Ovo je seciranje brutalnih i klevetničkih napada na naše medije koji se poduzimaju svim raspoloživim lažima na raspolaganju. Za primjer smo uzeli dva recentna slučaja

Nakon što je sedmičnik Stav u prošlom broju objavio tekst o tome da je Emir Suljagić sudjelovao na tribini u Zagrebu (Kako je ustaša Emir Suljagić strijeljao Josipa Broza Tita, broj 123) u organizaciji bošnjačkih udruženja koje vode ljudi iz stranke Milana Bandića, a bliske Bandićevu koalicijskom partneru Zlatku Hasanbegoviću, dakle, onih koje je samo par dana prije napadao da su “ustaše” koje žele preimenovati Trg maršala Tita, ovaj bosanskohercegovački političar obrušio se na naš sedmičnik i njegovog glavnog urednika. Razljućen jer je razotkriveno njegovo teško licemjerje i krajnja neprincipijelnost, Suljagić je očito zaboravio da više nije novinar iz Pećaninovih Dana, nego je u poziciji koja u sebi nosi političku odgovornost za izrečeno.

JE LI ĐORĐE KRAJIŠNIK NA PLATNOJ LISTI SDA

Ovaj političar poduzeo je vrlo ozbiljan napad na slobodu medija. Naravno, napadi prema bošnjačkim medijima ne doživljavaju javnu osudu ni novinarskih udruženja, a ni NVO sektora u BiH. Za sto puta manje stvari dizali su hajke i ogorčeno branili one koje ustvari politički zagovaraju, ali nisu branili slobodu medija i ljudska prava, branili su vlastitu političku opciju i njihove nosioce, jer sektor o kojem pričamo u biti je većinskim dijelom u službi politike, ako nije domaće, one lijeve ili neke druge koja je zakupila zastupanje od strane tzv. nezavisnih analitičara, onda je u službi one strane koja se njima služi kao svojim soft power aparatom.

Jedan od najgorih primjera ovakve vrste licemjerstva, toliko paradigmatičan da mora biti predmet spominjanja, jesu tekstovi o našoj izdavačkoj kući koji se od našeg pojavljivanja na bh. tržištu objavljuju na Mediacentru pod vodstvom tzv. medijskog gurua iz sjene Bore Kontića. U posljednjem u nizu, dugogodišnji zaposlenik dnevnih novina Oslobođenje i Dani piše tekst o utjecaju politike na medije i nagrađivanju medija od politike, a uzima za jedini primjer nekoliko pretplata na sedmičnik Stav i dnevne novine Faktor (danas portal Faktor) te 8.000 KM kojim je finansiran dio troškova književne nagrade Stava “25. novembar”, u potpunosti transparentno potrošena za djelatnost iz kulture. Autor Đorđe Krajišnik ne preispituje pritom ko finansira Mediacentar Bore Kontića za kojeg piše, od kojih se reklama i marketinga finansiraju komercijalni mediji Dnevni Avaz, Večernji list (primjer nagrade “Večernjakov pečat”), TV1, pa preko portala Žurnal.ba i sve tako redom do dnevnog lista Oslobođenje i Dani, za koje Krajišnik godinama piše i puni svoj kućni budžet.

Je li Đorđe Krajišnik na platnoj listi SDA ako su na Oslobođenje, koji je u istoj kategoriji komercijalnih medija kao i sedmičnik Stav, preplaćeni kabineti premijera Zvizdića i Novalića i kabinet člana Predsjedništva BiH Izetbegovića, ako BH Telecom objavi reklamu, a BH pošta čestitku za Bajram? Na ova pitanja nikada nećemo dobiti odgovor jer, barem nama, on nije potreban – sve je jasno. Kada se na ovaj način uzima samo jedan malešan primjer, uz to primjer u kojem nema ništa skandalozno i netransparentno, onda govorimo o samoubilačkoj neobjektivnosti autora i tome da postoji samo jedna meta. A kada postoji jedna meta, onda postoji i naručitelj. U trenutku dok medijska grupacija koja drži televizijsku kuću N1 kupuje hrvatske i slovenske medije za 230 miliona eura, Mediacentar se u kontinuitetu bavi “turskom medijskom invazijom”, koju navodno vrše sedmičnik Stav i portal Faktor. Pritom se opsesivno piše da smo mi koji vršimo te navodne masovne invazije i masovni utjecaj na Bošnjake nečitani i neutjecajni mediji. Zanimljivo, jer kada bismo samo nabrojali napade na naše medije na dnevnoj bazi, mogli bismo se pohvaliti velikim brojem čitalaca. Na početku našeg puta na medijskoj sceni u BiH sa sladostrašću su pisali da ćemo se ugasiti za dva-tri mjeseca. A mi trajemo već treću godinu.

Đorđe Krajišnik očito je zaboravio, slično Emiru Suljagiću, da više ne piše za studentski list SiC, baš poput njegovih kolega iz istog poligona za brucoško književno vandalstvo. Stoga, primjećujemo i jednu suludost u kojoj se na portalu analiziraj.ba promoviraju tzv. analize tzv. nezavisnih analitičara koji su zaposlenici u PR sektoru Naše stranke. No, čini se da oni tu svoju radinost nezavisnih komentatora u zavisnoj službi svoje stranke uopće ne vide kao problem, ali problem vide u nama, a koliko nam je poznato, a dobro nam je poznato, niko od redakcije Stava i Faktora nije stranački kadar niti jedne stranke. Bez obzira na to, tzv. nezavisni analitičari u službi politike bezbroj puta su nam pripisivali da se tekstovi u našim medijima naručuju direktno od SDA političara i centrale te stranke. Zašto to rade? Na prvoj instanci tumačenja ove prakse govorimo o dobrom povodu da se napadne politička konkurencija i da joj se pripisuje nepostojeća političko‑medijska urota, na drugoj je omalovažavanje novinarskih kolega iz na tržištu konkurentskog medija, a treća je da ne mogu shvatiti i prihvatiti postojanje samosvojnog tuđeg stava. Naime, vlastiti nemaju ili je on dio šire strategije, dakle naručen, pa se smatra da i mi radimo poput njih.

SULJAGIĆEV GOVOR MRŽNJE I RETORIKA SA SIRIJSKOG RATIŠTA

Međutim, kada Emir Suljagić optuži časopis Stav da je “ISIL, i to ideološki, mentalno i u svakom drugom pogledu” (Twitter Emira Suljagića), onda govorimo o tome da ga je izjednačio s najgorim koljačima koje čovječanstvo pamti nakon Drugog svjetskog rata. Kada kaže “i u svakom drugom pogledu”, tada to sugerira da redakcija Stava i njegov glavni urednik Filip Mursel Begović organiziraju masovna javna pogubljenja, da siluju žene, da odrubljuju glave, da pale ljude, da djeci sijeku ruke i noge, da tenkovima gaze kršćane i slične radinosti ove zločinačke i terorističke organizacije. A to ne da je teška optužba, to je monstruozna optužba od jednog političara upućena jednom mediju. Teži napad na slobodu medija od neke političke stranke teško da je zabilježen u BiH posljednjih godina. Bjedniji pokušaj polemičkog obezvrjeđivanja od igranja s nečijim imenom i mjestom rođenja također. Suljagić se ne libi i teških osobnih uvreda na račun glavnog urednika Stava kojega proziva “konvertitom” iz miješanog braka, “murtedom” (otpadnikom iz vjere), nemušto se poigrava s njegovim dvama imenima vrijeđajući mu roditelje, a odmah potom preispituje njegovo podrijetlo iz Trebinja i viče da neće više klat nebegove iz istočne Bosne radi ovakvih “konvertita”.

Osim što teško obmanjuje javnost lažima služeći se govorom mržnje, konstruirajući nepostojeći politički nalog uredništvu Stava od vladajuće politike, ujedno glavnog urednika Stava vrijeđa i po vjerskoj i po nacionalnoj osnovi. Kada uvodi terminologiju “murteda”, to nas podsjeća na prijeteće poruke sa sirijskog ratišta, pa se šalje poruka redakciji Stava na čelu s Filipom Murselom Begovićom da se ima čega bojati. Kada uvodi optužbe za rođenje u Zagrebu i miješani brak Begovićevih roditelja, to nas podsjeća na tekstove iz Ljiljana, zbog kojeg su ponajviše javno osuđivani njegovi kreatori, kao fašisti i nacionalisti šovinističke inspiracije. Kada osporava mogućnost miješanja, pa i jednog Bošnjaka s pripadnicom druge nacije, nije li upravo od deklariranog zagovornika multikulturalne Bosne Suljagić postao šovinist koji zagovara etničku getoizaciju. Ne vrijeđa Suljagić samo Begovića, vrijeđa svakog drugog Bošnjaka iz miješanog braka.

Identičnu strategiju obračuna sa Stavom, osim konstrukcije nepostojećih prijetnji, izabrao je i Dnevni Avaz, koji se bavi dvoimenim urednikom rođenim u Zagrebu, zaboravljajući da je njihov vlasnik i politički pokrovitelj Fahrudin Radončić iz Crne Gore. Kada potom Muhamed Filipović, kolumnista tog lista, navede da se nešto napisalo u zagrebačkom listu Stav, valjda pokušavajući ispaliti neki zakašnjeli omatorjeli cinizam, onda se posve otvara mogućnost da se Dnevni Avaz nazove crnogorskim listom, a Fahrudina Radončića Crnogorcem. Međutim, mi ovdje govorimo o argumentima i činjenicama, a sa spoznajom da se one u našem medijskom prostoru ne uvažavaju. Čini se da više nikoga ne možete urazumiti argumentima, upravo jer ne postoji ni lična savjest, a ni profesionalni kodeks koji bi se poštovao. Kada se otvori ovakav prostor, onda se čini da je sve dopušteno. A nije. Primjerice, u najmanju ruku može se i treba krenuti s tužbama za klevete.

Emir Suljagić, baš poput glavnog urednika Stava, ima porodicu i u Zagrebu. Sasvim lucidni, smireni i koncentrirani ljudi koji obnašaju visoke vjerske pozicije, bez obzira na vrlo izgledni PTSP od kojeg boluju, ali porodicu Emira Suljagića niko nije spomenuo osim što je napomenuto da se mora uvažiti njihovo stradanje, a i Suljagićeva nervoza u vremenima kada je godišnjica obilježavanja tog stradanja. No, Emir Suljagić nervozan je i nasilan čitave godine, a ne samo na godišnjicu Srebrenice, a nakon teksta u Stavu napravio je tačno ono što smo najavili i što radi uvijek kada se obračunava s neistomišljenicima. Umjesto da preispita svoju nedosljednost i licemjernost i transparentno se zahvali glavnom uredniku što je pustio jedan poučan tekst od koristi za javno mnijenje, Suljagić je uzeo čitavu Srebrenicu u ruke, uključivši i kosti svoje porodice i s njima počeo lupati po jednom mediju. Time je potvrdio naše nalaze kao tačne, ali je dodatno unizio simboličko naslijeđe Srebrenice, ali i stradanje svoje porodice. Dakle, nije nikoga obezvrijedio doli samog sebe kao i uvijek politizirajući ono što se posljednje smije politizirati.

Monopol na stradanje ne može biti ekskluzivno u rukama političara poput Suljagića. Koliko je besraman u svojim javnim klevetama, govori i činjenica da u Stavu rade i za njega pišu ljudi koji su kao djeca također preživjeli Srebrenicu i izgubili najbližu porodicu, oni koji su u agresiji na BiH izgubili svoje roditelje i braću, koji su preživjeli strijeljanje, koji su preživjeli torture u srpskim koncentracijskim logorima, koji su teško ranjavani kao vojnici Armije RBiH. Takve ljude Suljagić kleveće nadređujući stradanje svoje porodice istovjetnom stradanju bilo čije druge.

A što se tiče Srebrenice, najeklatantniji primjer te politizacije bio je Suljagićev ulazak u projekt “Domovina”. Predstavivši se kao borac za prava Bošnjaka povratnika u RS-u, održavao je Suljagić skupove, agitirao među ljudima, zalazio u džamije…, pa su mnogi tamošnji ljudi već počeli s nadom govoriti da je doživio katarzu i pokajao se za svoje grijehe u vezi ukidanja vjeronauke i radikalnog ljevičarenja. Odmah potom, desilo se veliko razočaranje kada se otkrilo šta mu je bila prava nakana – nikakvi povratnici po Bratuncu i Srebrenici i njihova prava, nego politička predizborna kampanja. Suljagić je nemilosrdno iskoristio Bošnjake iz RS-a i potom ušao u Demokratsku frontu te krenuo u kampanju za člana Predsjedništva BiH 2014. godine. Dokaz u prilog tome da je sve radio smišljeno i planski jeste činjenica da je za vrijeme izborne kampanje bio prijavljen na sarajevskoj adresi jer je samo tako mogao biti kandidat za bošnjačkog člana Predsjedništva BiH.

Na koncu, Suljagić, koji se služi retorikom najradikalnijeg desničara, a tvrdi da je umjereni ljevičar, u biti je samo običan nasilnik i ništa više. Saznajemo to iz novinskih napisa, o tome kako je Suljagić svoj životni nemir istresao premlaćivanjem bivše supruge.