Prvi skok izveo 1951. godine na tuzlanskom Mejdanu. “Poslije prvog skoka, sve je išlo lakše, ali moram istaknuti da nisam prvi koji je skakao u Tuzli. Bilo je padobranaca i prije mene, ali su brzo odustajali. Samo sam ja ostao u ovom sportu 68 godina i nisam imao problema”

Piše: Alma ARNAUTOVIĆ

Tuzlak Ibrahim Kalesić najstariji je aktivni padobranac u Evropi, a u svojoj 85. godini okušao se u još jednom ekstremnom sportu, paraglajdingu. Nedavno je obavio dva samostalna leta paraglajderom na Visu kod Kalesije i, iako je zavolio i ovaj sport, za njega je padobranstvo, kako navodi, nemjerljivo s bilo kojom drugom aktivnošću.

“Moj prijatelj koji je i padobranac rekao mi je da mi uopće ne bi bio problem i da probam paraglajding. Odgovorio sam mu da hoću i otišli smo u Gornju Tuzlu na jedan teren za zemaljske vježbe, gdje sam vježbao kako poletjeti. Mene je interesiralo kako se polijeće, a kada sam to shvatio, otišli smo na Vis na Majevici i ondje sam napravio dva leta u trajanju od po pet minuta. Drugačiji je ovo sport od padobranstva. Paraglajder pruža druge mogućnosti. Ako je, naprimjer, dobra termika, može se ostati u zraku po dva-tri sata. Ipak, oba sporta su ekstremna i opasna i ne dopuštaju greške. Greška se ne može ispraviti, ona se plaća teškim povredama ili pogibijom”, upozorio je Kalesić na početku razgovora za Stav.

Svoj prvi skok padobranom izveo je 1951. godine na tuzlanskom Mejdanu, a pred sam skok, kaže, nije bio uplašen.

“Tada su bili sasvim drugi i mnogo teži uvjeti nego danas. Skakao sam iz aviona dvokrilca, u kojem su bivali samo pilot i padobranac, pa iz kabine izlazite na krilo da biste skočili. Za prvi skok sam se pripremao na teorijskoj nastavi i zemaljskoj pripremi tri mjeseca. Časovi su bili u Tuzli. Imao sam tada petnaest godina i uvijek sam bio nestašan, težio sam ka ekstremnim stvarima. Kada je izašao konkurs, prijavio sam se, prošao sam i položio teorijsku nastavu, a zatim sam išao na ljekarski pregled i ubrzo obavio svoj prvi skok. Nije me bilo strah, nego sam bio znatiželjan da vidim kako će sve proći. To je nezaboravno. Poslije prvog skoka, sve je išlo lakše, ali moram istaknuti da nisam prvi koji je skakao u Tuzli. Bilo je padobranaca i prije mene, ali su brzo odustajali. Samo sam ja ostao u ovom sportu 68 godina i nisam imao problema. Kasnije sam stalno skakao. U Titino doba 4. jula bio je Dan borca, pa onda Dan ustanka i brojne druge svečane prigode zbog kojih sam skakao”, navodi Kalesić.

Izveo je ukupno 1.400 skokova, a našao se samo u nekoliko opasnih situacija. Godine 1967. prvi i jedini se put ozbiljnije ozlijedio.

“Bio je Dan borca i skakao sam na Husinu, iza Doma kulture, na malom travnjaku. Bilo je tu osiguranje. I policija i vojska bili su oko jednog velikog platna na kojem je bio X kao tačka na koju se trebam spustiti. Bile su tu hiljade ljudi i, uprkos osiguranju, jedna se djevojčica provukla i sjela tačno na platno. Svi su gledali u nebo i u mene dok sam se spuštao, a niko nju nije vidio. Prema proračunu, išao sam tačno na cilj i vrištao sam odozgo: ‘Dijete, dijete’, ali niko me nije shvatao. Da ju ne bih zgazio, kada sam se spuštao, podigao sam nogu i slomio stopalo. Curicu sam preskočio i ništa joj nije bilo. To je jedina povreda koju sam zadobio, i to ne svojom greškom.”

Tuzla je u prošlom stoljeću bila, prisjeća se naš sagovornik, najjači centar za padobranstvo u Bosni i Hercegovini, a za razvoj padobranstva u ovom gradu velika zasluga, ističe Kalesić, pripada Josipu Sabljaku. U klubu je bilo i padobranki, a sam Kalesić bio je dvostruki jugoslavenski rekorder.

“Tuzlanski aeroklub i padobranstvo u Tuzli bili su jedni od najjačih u bivšoj Jugoslaviji, a u Bosni i Hercegovini bili smo najbolji. Danas je to Banja Luka i baš sam neki dan čitao o grupi novih polaznika koji su se upisali. Žalosno je što u Tuzli nema više interesa ni sluha za ovaj sport.”

Kalesić je bio i nastavnik padobranstva. Tokom karijere predavača vodio je prije pola stoljeća padobrance u Tivat, gdje je bio centar za obuku početnika i mjesto za trening. Neke prilike kolega iz Sarajeva zamolio ga je da obuči jednog mladića iz njegove grupe.

“Mali se perfektno odvajao od aviona, ali nije smio dalje od pet sekundi da ide. Nije imao zadršku, a to je dato vrijeme kada se skoči, ima visinomjer i štoperica i od toga ovisi kada će se otvoriti padobran. Kolega mi je rekao da preuzmem tog kandidata i da ga oslobodim straha. Mnogo smo vježbali na zemlji i dogovorili sve detalje, šta ćemo raditi kada ga pustim. Dogovor je bio da zadrška ide na 20 sekundi. Skočili smo, a on je napravio grešku jer je stavio ruke nazad i otišao je u jako planiranje, tako da se našao ispod mene. Automat mu je otvorio padobran, a ja sam u slobodnom padu upao do pasa kroz njegovu kupolu. Kada sam vidio šta se dešava, uspio sam nekako donji dio tijela da izvučem izvan kupole, što je veoma teško. Bio je to jak udarac i zbog pritiska zraka u kupoli kasnije bio sam sav modar. To se zove dinamički udar. Odmah sam otvorio svoj padobran, a on je otvorio rezervu. Bio je to jedan od najtežih momenata, ali opet se sve dobro završilo kako je moglo biti”, prisjeća se Kalesić, dodajući da se padobranac prilikom skoka mora fokusirati isključivo na to šta radi u datom momentu, kako će se odvojiti od aviona, kakav će imati položaj tijela pri slobodnom padu, kao i koji će položaj napraviti prilikom otvaranja padobrana, a kao najidealniji položaj za otvaranje padobrana ističe položaj tijela pod uglom od četrdeset pet stepeni, s glavom gore.

Discipliniranost je u ovom sportu od izuzetne važnosti, a neophodna je i prilikom planiranja, kao i prilikom slobodnog pada. Ako se skače grupno, neophodno je voditi računa kako o sebi, tako i o ostalim ljudima da ne bi došlo do sudara.

“Bilo je tragičnih događanja prilikom skokova koje je izvodilo više ljudi, ali meni se to nije dešavalo jer smo uvijek strogo vodili računa o svemu.”

Padobranstvo je, ističe naš sagovornik, za njega ogromna ljubav i način života.

“Prošle godine bio sam pet dana gost u Sloveniji. Izveo sam deset skokova. Posljednji sam napravio s četiri hiljade zvijezda, skočio sam s deset padobranaca, a ja sam bio centar. To mi je vrlo drag skok jer sam ga izveo u ovim godinama.

Često ga, kaže, pitaju postoji li recept da u devetoj deceniji života bude vrlo pokretan i vitalan. Kalesić taj “recept” ne krije i rado ga dijeli sa svima.

“Čovjek mora biti dobro odmoran i naspavan, da nema noćnih mora, a uvjet za to jeste da nikoga ne uvrijedite i nikom ništa nažao ne napravite, tako da vam je čista savjest. Ja nemam problema sa spavanjem, a drugo, imam sreću da mi je supruga kuharica koja vodi računa o ishrani. Oko 90 procenata naše ishrane jesu voće i povrće, a jedemo vrlo malo piletine. Zdravlje je na prvom mjestu jer su velike promjene na visinama, npr. na četiri hiljade je zrak mnogo rjeđi nego na dvije hiljade metara. Tu su te razlike koje čovjek ne podnosi i može dobiti krvarenje na usta ili na nos. Treća stvar je aktivnost. Idem u teretanu, a i kod kuće imam utege pa vježbam svako jutro. Sport je vrlo važan za svakoga. Volim sve sportove i radujem se svačijem uspjehu jer je to dokaz da se neko uporno trudio da dođe do određenog rezultata.”

Govoreći o svojoj porodici, Kalesić priznaje da je najveći dio tokom odgoja i obrazovanja sinova ponijela njegova supruga. Radio je kao dekorater i aranžer na sceni u Narodnom pozorištu Tuzla, a gostovanja s predstavama podrazumijevala su često odsustvovanje od kuće. Također, često je išao i na takmičenja u padobranstvu.

“Supruga se zove Semka, a zovemo je Namka. Kada smo se upoznali, rekao sam joj čime se bavim i ona me uvijek podržavala”, navodi Kalesić, osmjehujući se na samo spominjanje supruge i dodaje: “Sin Raif imao je manje od godinu kada sam ga vozio u avionu i on je to veoma zavolio. Bio je jedan od najmlađih pilota, a i danas je pilot i nastavnik jedriličarstva i motornog letenja. Ima svoj avion Cesnu na Ciljugama kod Živinica. Mlađi sin Damir također je u vojsci skakao padobranom jer je bio u desantnoj jedinici, ali nije se poslije bavio time. Nisam mu ja dao, jer sam kao nastavnik procijenio da to ipak nije za njega.”

Kalesić ističe da je sve svoje želje i ciljeve u oblasti padobranstva ostvario, no žal ostaje zbog činjenice da mu uprava Radničkog sportskog društva “Sloboda” nije dozvolila da izvede spektakl na stadionu u čast obilježavanja 100. godišnjice “Slobode”. Prije 50 godina skakao je kada se obilježavalo pola stoljeća “Slobode”, a ovih dana, kada se obilježavalo 100 godina Društva, odbijen je u posljednji tren zbog, navodnog, nedostatka finansijskih sredstava.

“Imam međunarodnu dozvolu da skačem u cijelom svijetu, a za skok koji sam namjeravao izvesti na stadionu morao sam izvaditi ljekarsko uvjerenje i otišao sam u Banju Luku na komisiju kako bih dobio dozvolu da mogu skočiti. Let i skok bio sam najavio civilnoj vazdušnoj plovidbi. Meni nije potrebna neka reklama, nego sam želio da to bude moj doprinos obilježavanju važne godišnjice sporta u mom gradu. Imao sam razrađenu koreografiju, s loptom i zastavom ‘Slobode’, a sa mnom bi skočio i moj prijatelj iz Banje Luke. Ali, iz ‘Slobode’ su prijedlog odbili jer, kao, nemaju dovoljno sredstava, a do zadnjeg su me dana zavlačili. To su minimalna sredstva. Da su odmah rekli u čemu je problem, našao bih sponzore, a mi bismo svakako besplatno skočili. Moj je sin bio spreman to finansirati, ali mislim da su ovdje u pitanju neki drugi interesi i da nekome nije bilo stalo do toga da ta proslava vrlo važnog datuma za sport Tuzle bude obilježena što ljepše, bolje i sadržajnije. Neka im je na sramotu.”