Od desetine osoba, pripadnica Fronta žena, drugih vojnika VRS-a i mještana Radića, koji su se okupili pred školom da gledaju mučenje, dvije su osobe pristale da se dvadeset dvije godine kasnije pojave pred sudom i posvjedoče okrutnosti koja je pokazana prilikom iživljavanja nad zarobljenicom

Piše: Izet PERVIZ

U proljeće 1992. godine Karmen Kamenčić iz Trnove pored Sanskog Mosta morala je matursku haljinu zamijeniti uniformom, a olovku puškom. Tako se našla u grupi od oko 150 Sanjana i Ključana koji su pokušali pružiti otpor Karadžićevim jedinicama koje su krenule da etnički očiste sela i gradove u dolini Sane. Opkoljeni i slabo naoružani, nisu imali velikih izgleda. Razdvojili su se u dvije grupe.

Naposljetku, jednoj grupi uspjelo je da zarobe četrdeset vojnika i među njima nekoliko oficira JNA. To je Karadžićeve poslušnike, ondašnje vladare nad životom i smrću u dolini Sane, natjeralo na pregovore. Dogovor je glasio da im osiguraju autobus kojim će ih pretjerati do Bihaća, na slobodnu teritoriju, a zauzvrat zarobljeni oficiri i vojnici bit će oslobođeni. U grupi koja je uspjela da se prebaci nadomak Bihaća bila je i osamnaestogodišnja djevojka Karmen Kamenčić.

Dalju sudbinu Karmen Kamenčić iščitavamo iz dvije presude za ratne zločine. Prva je izrečena 26. februara 2015. godine pred Kantonalnim sudom u Bihaću, a potvrđena je i postala pravosnažna 6. oktobra 2016. godine. Njome su Bora Kuburić i Radmila Banjac osuđene na po tri godine zatvora. Druga je izrečena pred Višim sudom u Beogradu 26. novembra 2018, a potvrđena je i postala pravosnažna 16. jula 2019, s tim da je Ranki Tomić kazna smanjena s pet na tri godine.

Iz izjava svjedoka otkucanih na bjelini papira izvire sunčan junski dan na obroncima Grmeča. Dio grupe vojnika koja je uspjela da se iz Sanskog Mosta prebaci nadomak Bihaća krenula je u izviđanje. Ima ih 25. Među njima je i Karmen Kamenčić. Preko ramena ima prebačenu torbu s bijelim krugom u kojem je ucrtan crveni krst. U izviđačkoj su grupi i Mirsad Musić i Aziz Gromilić. Oni će preživjeti rat. Kao svjedoci pred sudom, oni otvaraju dramu.

“Upali smo u zasjedu. Naš vodič je u tom napadu poginuo, a Karmen je teško ranjena u glavu, u ruku, u noge. Izvukli smo je u jednu udolinu jer se pucalo i padale su bombe. Bili smo opkoljeni, nismo imali municije. Na leđima sam otpuzao prema šumi, a kada su mi se pridružili drugi, pitao sam ih gdje je Karmen. Rekli su da je mrtva i da ćemo se kasnije vratiti po nju”, svjedoči Aziz Gromulić.

Drugi svjedok, Mirsad Musić, daje još preciznije podatke o ranjavanju Karmen Kamenčić, on opisuje gotovo svaki detalj. “Mi smo bili iskusniji i, kada je zapucalo, legli smo na leđa. Ona je ostala da stoji i vidio sam kada ju je prvi metak pogodio u glavu, drugi u ruku, treći u nogu. Pala je i tiho zvala u pomoć. Otpuzao sam i dovukao sam je u udolinu. Već je mijenjala boju lica. Molila me da je ubijem, da je ne ostavljam, da ne dozvolim da im živa padne u ruke”, ispričao je Musić.

Povukli su se, a sutradan kada su došli, više je nije bilo. “Kako su linije bile blizu i kako smo se dovikivali s neprijateljskim vojnicima, oni su počeli govoriti kako imaju jednu našu, kako će joj svašta raditi i tako”, kazao je Musić.

Od onih koji su preduhitrili njene saborce i pronašli ranjenu Karmen niko se nije pojavio na sudu. Zbog toga u presudi nema glasa koji bi opisao način na koji je Karmen iz Grmuše, gdje je ranjena, prevedena u Radić. Na osnovu svjedočenja Mirka Nedimovića, tadašnjeg rezervnog policajca u MUP-u RS-a, može se zaključiti da rane kod Karmen Kamenčić nisu ni izbliza bile tako teške kako se to pričinilo njenim neiskusnim saborcima, ali i njoj samoj.

“Došli su po mene i rekli da idemo i da odvedemo tu curu. Imala je uniformu, na jednom oku nosila je flaster, šepala je. Kad smo sjeli u auto, pitala me je da joj dam cigaru. Dao sam joj… Prošli smo pored moje kuće. Kolega je imao pištolj. Rekli smo joj da ćemo je pustiti. Kolega je ispalio dva hica da se čuje, a ona je otišla prema Grmuši. Nismo je ubili.”

Mirko Nedimović, koji je Karmen prepoznao na fotografiji prilikom istrage 2010. godine, svoje svjedočenje završava ovako: “Sutradan se pričalo u selu da nije došla do svoje jedinice, da su je uhvatili i doveli do škole.” Njegovu priču potkrijepio je i svjedok Jovo Uzelac. “Ne znam gdje je zarobljena ni ko ju je zarobio, ali navodno je uhvaćena i puštena, pa opet uhapšena od nekog vozača i da je navodno maltretirana, i od ženskih osoba, i na kraju…”, kazao je na sudu Uzelac.

Vozač iz Uzelčeva svjedočenja, koji je ponovo uhvatio Karmen, ne pojavljuje se na suđenju. Tako ostaje nepoznata osoba, ili više njih, koja je ponovo zarobila Karmen i predala je Frontu žena, jedinici u sastavu Petrovačke brigade VRS, kojom je komandovala Ranka Tomić, a bila je sastavljena od žena iz Bosanskog Petrovca. Pripadnice te jedinice bile su i osuđene Bora Kuburić i Radmila Banjac.

Od desetine osoba, pripadnica Fronta žena, drugih vojnika VRS-a i mještana Radića, koji su se okupili pred školom da gledaju mučenje, dvije su osobe pristale da se dvadeset dvije godine kasnije pojave pred sudom i posvjedoče okrutnosti koja je pokazana prilikom iživljavanja nad zarobljenicom. Prvi se zove Marinko Kerkez, nekadašnji inžinjerac u Petrovačkoj brigadi. Detaljno je opisao kako je mučena i ubijena Karmen:

“Jednog dana vidio sam pred školom u Velikom Radiću zarobljenicu. Mislio sam da je onda ona otišla u razmjenu, ali drugi dan nedaleko od škole vidio sam gužvu. Pripadnice Fronta žena napravile su krug, u kojem je bila ona, i igrale su zaloga. Na kraju je ona ostala gola i počelo je maltretiranje. Tukli su je lopatama, štapovima, između nogu joj stavljali trnje, a u svemu je prednjačila kapetan Rada. Kuburić i Banjac bile su u tom krugu. Bora joj je zarezala uho, a Rada odsjekla kosu i urezala krst na leđima.”

Tjerale su je da sama sebi iskopa grob. Tukle su je ljeskovim štapovima sve dok se nisu polomili. Natjerale su je da pjeva srpske pjesme i da klanja, pri tom joj čizmom prikliještivši glavu i pritiskujući je u balegu i lopatom je mlateći po slabinama. I na kraju su je odveli u jednu udolinu.

“Opet su je tjerali da sebi kopa grob”, kazuje u svom svjedočenju Kerkez. “Kako je bila iscrpljena i nije mogla, Veselko je završio i iskopao rupu, nakon čega je uzeo pušku i ispucao u nju. Jedan stariji čovjek i ja išli smo da vidimo šta će s njom biti. Vidjeli smo da je mrtva. Stavio sam joj kesu na glavu i zakopali smo je. Pošto sam vidio da su joj prilikom tuče strgali zlatni lančić, nakon dva dana vratio sam se na to mjesto i uzeo ga. Želio sam ga sačuvati jer sam znao da će jednog dana sve izaći na vidjelo. Imao sam namjeru taj lančić dati njenim roditeljima.”

Veselko iz Kerkezovog svjedočenja preziva se Đukić, a 1992. godine imao je šesnaest godina. Dakle, bio je dvije godine mlađi od Karmen. Iako je ustanovljeno da je on na kraju pucao u Karmen, ispalivši joj u grudi i stomak pet do sedam metaka, sud je odustao od postupka protiv njega jer je u vrijeme izvršenja zločina bio maloljetan. Na suđenju se pojavio i on u ulozi svjedoka tužilaštva. Pošto je u svom iskazu u potpunosti potvrdio Kerkezov iskaz, ulazeći smjelo u detalje mučenja, on je u cijelu priču uveo izvjesnog Milana Mitrovića, koji, po njegovom kazivanju, dolazi nakon mučenja i odvodi Karmen u drugu udolinu.

“Ja sam kao dijete bio znatiželjan i krenuo sam da vidim šta će se desiti. Zatražio je od nje opet da sebi kopa grob, ali ona je bila iscrpljena i izmučena i nije imala snage. Onda je uzeo pištolj i ispucao četiri ili pet metaka u nju. Nakon što ju je ubio, okrenuo se i ugledao mene. Pitao me je šta radim tu. Kasnije je svima rekao: ‘Mali je riješio problem.’ Tada nisam razmišljao o težini tih riječi, bio sam dijete, ali evo šta je sada ispalo”, kazao je Đukić na suđenju.

Bora Kuburić i Radmila Banić branile su se sa slobode. Na statusnoj konferenciji od 7. novembra 2014. godine najavile su da će otpočeti pregovore o priznanju krivice. Jasminka Karabegović, predsjedavajuća Vijeća, dala im je rok od petnaest dana da je obavijeste o ishodu pregovora, ali sporazum o priznanju krivice nije potpisan. Pa, ipak, Bora Kuburić je tokom ispitivanja svjedoka priznala svoje zlodjelo. U jednom trenutku je kazala: “Uradila sam to što sam uradila, odrezala uho”, dodajući kako je to uradila iz revolta jer je Karmen bila pripadnica diverzantske grupe. I svjedočeći u svoju korist, priznala je krivicu, ali je kazala da je to uradila po naređenju kapetanice Ranke Tomić.

“Kapetanica Rada je bila opasna žena i svi smo je se bojali. Kad su nam predali zarobljenicu, naredila je da je tučemo. Bilo nas je puno. Ja sam je udarila nekoliko puta štapom i zarezala joj uho. Čim sam uhvatila pogodan trenutak, pobjegla sam iz gužve u školu, gdje smo bile smještene. Kasnije sam čula da je zarobljenicu ubio Đukić”, ispričala je Bora Kuburić.

I Marinko Kerkez izjavio je da je Ranka Tomić bila opasna. Kada su ga prilikom unakrsnog ispitivanja advokati odbrane upitali zašto nije pokušao spasiti Karmen, on je odgovorio: “Ona je bila zloglasna, opasna žena”, misleći na kapetanicu Radu.

Teško je shvatiti zašto niko nije ni pokušao spasiti Karmen i zašto su mnogi vojnici i mještani mirno posmatrali stravično zlostavljanje osamnaestogodišnje djevojke. Dok pokušava sve to pojmiti i posložiti emocije, čovjeku se odnekud iz podsvijesti javlja jedna fotografija nastala u ovim krajevima u februaru 1943. godine. Na fotografiji je jedna osamnaestogodišnja djevojka. Zove se Radisava Lepa Radić. Ruku svezanih na leđima, glave pognute, s neočešljanom kosom čiji joj vršci jedva dotiču ramena, stoji ona na nekom postolju. Svojom lijevom rukom gotovo dotiče ne baš tako debelo stablo koje jednu granu izbacuje tačno ponad njene glave. Za tu granu njemački oficir veže omču koja je prebačena preko njenog golog vrata. Iza njega se vide dva vojnika, oni mirno posmatraju ovaj čin. Tik do njegovih nogu naziru se ruke druge dvojice vojnika koji podržavaju postolje na kojem stoji i koje će za koji trenutak biti izmaknuto djevojci ispod nogu. Iza se naziru siluete nekolicine vojnika. Prije nego će se omča stegnuti oko njenog vrata, Lepa Radić je pozvala narod da se bori za svoju slobodu. Proglašena je narodnim herojem SFRJ. Lepa Radić rodila se ovdje, u selu Gašinci pored Bosanske Krupe. U njeno prezime upisan je naziv sela Radić, u kojem će 59 godina kasnije mnogi mještani, među njima i potomci njenih djedova, hladnokrvno gledati kako dugo i bez imalo samilosti svirepo muče djevojku njenih godina. Ko će to razumjeti?