Upravo sada, dok mu po srpskim tabloidima izlaze fotografije kako udara u vreću za boks s naslovima Zuki bije kao Roki, treba shvatiti koliko je lažna bila njegova pojava i koja je njegova stvarna uloga. Sada, kada izlazi na naslovnicima Vučićevih tabloida, kada mu umjesto ahmedije na goloj glavi blistavo čelo odražavaju srpske starlete i turbo-folk pjevačice, kada je postao otvoreni slugan srpske politike koja mu očajnički želi popraviti rejting među Bošnjacima, sada se može reći ko je ovaj čovjek bez straha da ćete biti proglašeni veleizdajnikom i podržavateljem parainstitucija

Poslije nečuvenog, sramnog i brutalnog napada na imama Bor-džamije Nezira ef. Salihovića u Novom Pazaru, bez dvoumljenja se može reći da je moralni pad i jedne i druge i treće i svih islamskih zajednica, koliko god da ih ima u Sandžaku, dotakao dno dna. Čini se da dalje od ovoga ne može, mada se i ranije mislilo da nema goreg od onoga što je zadesilo Sandžak. Primjećujemo da je u pravu muftija Hasib Suljević kada kaže da je ovaj napad posljedica loše atmosfere unutar IZ-a, ali je dvojbeno kada za lošu atmosferu optuži čelnika Islamske zajednice Srbije Seada ef. Nasufovića i funkcionera SDA Fuada Bačičanina. Između svih reakcija i optužbi koje su prštale na sve strane, muftija Suljević kao da je zaboravio da je zbog loše atmosfere pobjegao iz Zukorlićeve IZ prije deset godina, formirajući Rijaset IZ Srbije s kolegom Nasufovićem.

Upravo su mu to mnogi i zamjerali jer je time dodatno ojačao Zukorlićevu poziciju, a nakon razlaza mladi i ambiciozni muftija više nije imao konkurencije koja bi mu bila opozicija ili vaga koja bi IZ držala unutar okvira vlastitog poslanja. Time je smanjena i manevarska pozicija za Sarajevo, koje više na terenu nije imalo alternative Zukorliću. Njemu je ostala zajednica očišćena od neistomišljenika, a razlaz je duboko podijelilo muslimane u Sandžaku. Novi Rijaset dobio je u BiH epitet paratvorevine, odmetnute i otete institucije koja uz to igra za srpski interes. Svako ko bi se u bosanskohercegovačkoj javnosti usudio progovoriti da tok događaja u Sandžaku, razlozi raskida i podjela među muslimanima nisu tako crno-bijeli kako se čini u prvi mah bio bi označen kao veleizdajnik i podržavatelj srpskih plaćenika iz Beograda.

Dakle, u BiH se za vrijeme reisul-uleme Mustafe ef. Cerića nije govorilo o tome koliki je udio imao Muamer ef. Zukorlić u urušavanju IZ‑a u Srbiji i koje su njegove “zasluge” da do podjele dođe. Na koncu, svaki muftija poslije takve podjele unutar svog muftijstva trebao bi kao moralni čin ponuditi ostavku. No, ne i Zukorlić. On je to iskoristio kako bi od Islamske zajednice napravio svoj privatni prostor za promociju, a kasnije i političku kampanju. Sve se završilo pretvaranjem ove najstarije muslimansko-bošnjačke institucije u svojevrsni vjerski ogranak Zukorlićeve privatne političke organizacije.

Da bi to prikrio, Zukorlić se poslužio narativima srpskih nacionalista, pa, ako postoje velikosrbi, onda treba postojati i pandan, panbošnjaci kao njihova inačica. Upravo je to bilo ime časopisa koji je uređivao sarajevski publicist Nedžad Latić, a u kojem se mogla iščitati retrogradna programska shema navodno novog pokreta bošnjačkog nacionalnog buđenja na čelu s muftijom Zukorlićem i nekadašnjim reisom Cerićem. Latić je projekt napustio, ali ipak ostaje sjećanje na rijetko viđenu bestidnu i antiislamsku panbošnjačku kampanju u kojoj se Zukorliću davalo nešto od poslaničkih prerogativa.

Možda više nego ikada, a povodom posljednjih obračuna i nasilja na mjestima koja su posljednja na kojima bi se takvo ponašanje trebalo tolerirati, potrebno je utvrditi ko sije smutnju više od 25 godina u Sandžaku, ko zavađa muslimane i ko su krivci za stanje među muslimanima? Ako ne odgovorimo na ova suštinska pitanja, onda će svaka daljnja rasprava na temu opstojnosti IZ-a, njenog mogućeg oporavka ili čak ujedinjenja biti bespredmetna. S tim ciljem, kao polazišno mjesto nameće se kratak prikaz Zukorlićeve vladavine Islamskom zajednicom u Sandžaku, koja, nažalost, nije ništa drugo nego lista smutnji i podjela u najvažnijoj muslimanskoj instituciji.

Zukorlić je polahko, korak po korak, IZ pretvarao u holding, korporaciju kojoj je vjera prestala biti prioritet već sredstvo utjecaja koje pogoduje biznisu; i to građevinom, nekretninama, politikom i, što je najgore, ljudskim sudbinama. Ekskluzivni vlasnik te korporacije postao je muftija Zukorlić te članovi njegove bliže i dalje familije. Varaju se oni koji misle da postoje nekakvi mešihati, sabori, dudići, plojovići, imami… Jedan čovjek odlučuje o svemu, a preko uzurpacije vjere dobiva se paravan za sve poslove, neki će reći isključivo zarad lične koristi i profita.

Zukorlić je, iako se jedno vrijeme prikazivao kao nepokolebljivi autonomaš i borac za “bošnjačku stvar”, sarađivao sa svim režimima u Beogradu, od Miloševića do Vučića. Malo je poznato da je tokom rata u BiH pisao Miloševiću, tražeći da registrira IZ na nivou SRJ, na čijem bi čelu on bio. Dok je prema Bošnjacima vršena represija u Sandžaku, njegovi najbliži saradnici primali su Miloševićevog premijera Mirka Marijanovića i vodili u obilazak novopazarskih džamija. I svi se dobro sjećaju “pitomog” Zukorlića u vremenu agresije na BiH, u vremenu genocida u Srebrenici. Progovorio je tek kad se otkravilo, s deset godina zakašnjenja, kada je postao sasvim siguran da po njega neće biti posljedica.

I upravo sada, dok mu po srpskim tabloidima izlaze fotografije kako udara u vreću za boks s naslovima Zuki bije kao Roki, treba shvatiti koliko je lažna bila njegova pojava i koja je njegova stvarna uloga. Sada, kada izlazi na naslovnicima Vučićevih tabloida, kada mu umjesto ahmedije na goloj glavi blistavo čelo odražavaju srpske starlete i turbo-folk pjevačice, kada je postao otvoreni slugan srpske politike koja mu očajnički želi popraviti rejting među Bošnjacima, sada se može reći ko je ovaj čovjek bez straha da ćete biti proglašeni veleizdajnikom i podržavateljem parainstitucija.

Nikada u historiji islamskih zajednica ovih prostora nije se desilo da jedna islamska institucija bude svedena na omanju političku partiju, da prvi čovjek te zajednice skine džube i otvoreno krene u politiku, a da pritom ostane vladar iz sjene. Zukorlić je ahmediju zamijenio mondenim šalovima, minber gostovanjima na “Pinku” i “Happyju”, cvijet Srebrenice mu je brzo uvehnuo i otpao s grudi, a umjesto muhabeta s imamima, postao je raja sa Šešeljem, Marićem i Lazanjskim.

Da bi muftija postao akademik, osnovao je vlastitu akademiju koja se više bavila skupljanjem donacija po dijaspori nego naukom, ako se naukom uopće i bavila. Među Srbima je skinuo masku i ušao u svijet svakodnevnog srpskog medijskog rijalitija, a posljednjom ulogom Rockyja Balboe na naslovnici Kurira zabetonirao si poziciju jednog Kristijana Golubovića, kriminalnog polusvijeta koji udara u vreće i prodaje životnu filozofiju žestokog momka s beogradskog asfalta. Ipak, žalosti nas činjenica da je časnu funkciju muftije sveo na polusvijet srpskih tabloida i na raskerečenu pozu špage. A od tog obeščašćivanja štetu imaju svi muslimani u Srbiji.

U Sandžaku imamo zvanično dvije islamske zajednice, na putu je i treća, a ako računamo i Inicijativu za objedinjavanje IZ, to je četvrta, može se tu dodati i nekoliko nezavisnih džemata i džamija. Iako danas likuje zbog događanja u konkurentskoj zajednici (koliko besmisleno ovo zvuči s obzirom na poruku islama, ali je, nažalost, tako), ni u Zukorlićevoj vjerskoj zajednici ne cvjetaju đule. Mir za sada kupuje novcem kojeg je osigurao, a, kako čujemo, nedavno je dobio izdašnu dotaciju iz arapskih zemalja.

Uz to ima podršku Beograda, kojem je stalo da svog “igrača” pošto‑poto zadrži u političkoj igranci. Jer, Beograd dobro zna da, dok je Zukorlića, dotle nema jedinstva IZ. “Put sredine” i “Svetionik” formalno funkcioniraju kao nevladine organizacije, a suštinski se bave poslovima islamske zajednice. Postoji još desetak sličnih Zukorlićevih organizacija. Uz to, u džamijama bilježimo različite vrste učenja i interpretacije islama, što je samo pokazatelj visoke razine nereda u redovima uleme koja se, umjesto islamom, bavi politikom i biznisom. Kako će se to u budućnosti odraziti na muslimane Sandžaka, bojimo se i pomisliti.

Zukorlić izvor svoje moći temelji i na projekciji popularnosti. Da bi to postigao, koristio je populističku retoriku za koju je znao da će prijati ušima muslimana, bez obzira što je bio svjestan da je nerealna i neprovodiva. Prijetio je da će gorjeti Srbija, da ne priznaje ni njen Ustav, grb, himnu, da ne priznaje podjelu Sandžaka, pozivao je na bojkot popisa. Ipak, sve mu je to danas “kamen o vratu”. Nekada vatrene pristalice Zukorlića danas su razočarani apstinenti, jer je njima nemoguće objasniti kako je to za Zukorlića Aćif-efendija u Sandžaku heroj, a u izjavama za beogradske medije Zukorlić Aćif-efendiju niječe.

Njegova nekonzistentnost, mijenjanje ideoloških postavki (poput mijenjanja naziva stranke i izbacivanje nacionalnog prefiksa iz nje), neprestana kontradiktornost u izjavama govori u prilog tezi da niko nije podijelio muslimane u Srbiji kao Zukorlić. Podjele uzrokovane odnosima Ugljanina i Ljajića, prije svega, bile su političke prirode, mada ne treba zanemariti njihovu štetnost po jedinstvo Bošnjaka u Sandžaku. Polarizacija muslimana imala je osjetljivi, vjerski karakter, pa je, samim tim, bila dublja i ima dalekosežnije posljedice. Na koncu, normalno je da se ljudi dijele po strankama i političkim mišljenjima, no, nije normalno da se muslimani dijele po islamskim zajednicama.

Stoga, ako bismo se usudili ustvrditi da u svim pričama oko podjela među muslimanima u Sandžaku nema nevinih, trebali bismo izreći da najveću odgovornost za to ima današnji srpski Rocky, a nekadašnji muftija Muamer ef. Zukorlić.