Najmanje 100.000 djevojaka i žena silovano je između ranog ljeta i jeseni 1945. godine samo u Berlinu. Prema istraživanjima, ukupno je silovano oko dva miliona žena. Tačan broj silovanih Njemica nakon pada Trećeg rajha nikada neće biti poznat. Razmjere onoga što se dešavalo u proljeće 1945. godine postat će vidljive u ljeto te godine, kada je sve više i više trudnica počelo dolaziti u ambulante, urede gradskih vlasti ili se ispovijedati svećenicima. Tražile su dozvolu da abortiraju i nadale se oprostu

Berlin 1945

Berlin 1945

Spisak sa imenima žena koje su abortirale

PIŠE: Nedim Hasić (Stav, 4. maj 2018.)

Kraj je rata 1945. godine u Berlinu. Rusi su u gradu, leševi su posvuda. “Tako sam prestrašena”, piše osamnaestogodišnja Brigitte Eicke u svom dnevniku kojeg je vodila posljednje tri godine. Počela je za Božić 1942. U proljeće 1945. godine, kako bi dobila posao daktilografkinje, posudila je pisaći stroj. Za vježbu je prekucala bilješke iz svog dnevnika, proširila ih i dodala još komentara.

Nakon toga, zapisi su ostali skriveni narednih 50 godina. Godine 1990. Brigitte je čula da novinari traže ljude koji su doživjeli kraj rata u Berlinu kako bi čuli njihova sjećanja. Izvadila je bilješke iz kutije i poslala ih. “Nemam snage, a moj je bicikl veoma težak. Bila sam bespomoćna, prepuštena na milost i nemilost Rusima, kojima se nisam mogla suprotstaviti kada su me skinuli s njega”, piše u njenom dnevniku.

“Dvojica Rusa su me silovala. Prvi se vratio i silovao me je ponovo. Automobili su prolazili pokraj nas, niko nije reagirao.” Tako je Klara M. iz Magdeburga u junu 1945. godine opisala lokalnom doktoru šta joj se dogodilo. Dva mjeseca ranije silovali su je vojnici Crvene armije. Ubrzo je shvatila da je trudna. Donijeti “rusko dijete” na svijet nije bilo opcija. Zato je podnijela zahtjev za pobačaj i tada je morala otkriti kako je ostala trudna.

O razmjerama ovog ratnog zločina i danas se samo nagađa. Mnoge Njemice učinile su isto ono što je uradila Klara M. u liječničkoj ordinaciji. Pobacile ili probale pobaciti i onda šutjele o tome šta im se desilo jer su bile osramoćene, jer su se osjećale krivima i jer su bile traumatizirane. Živjele su u tišini, duboko potisnuvši ono što im se dogodilo. Silovatelje nisu prijavljivale ni policiji ni savezničkim snagama, tek su se neke od njih povjerile rođacima ili lokalnom svećeniku. Zločin je ostajao uglavnom bez pisanih tragova.

Žene Berlina strahovale su od dvije riječi. “Frau komm!” Riječi koje su izgovarali vojnici s puškama u rukama praćene su masovnom pljačkom berlinskih stanova. Iz njih je iznošeno sve. Namještaj, posteljina, posuđe, garderoba, prozori… Sve je to pljačkano i poslano za Rusiju. Nisu pljačkani samo stanovi, cijele su tvornice rastavljane i transportirane u SSSR. No, kako su mašine skidane nestručno, većina opljačkanog uništena je u transportu ili je jednostavno propala zbog nestručnog skladištenja. Propao je tako i Staljinov plan o ekonomskom uzletu temeljen na rekviriranim njemačkim strojevima. Uporedo s pljačkama, trajala su masovna silovanja njemačkih žena.

MUČNA SVJEDOČANSTVA NJEMICA

U knjizi Corneliusa Ryana The Last Battle ispisana su neka od najmučnijih svjedočanstava njemačkih žena, žrtava silovanja. Jedno od njih jeste i sjećanje Ursule Koster iz Zehlendorfa, koja se s roditeljima, dvije kćerke i sedmomjesečnom bebom skrivala u podrumu kada su upali Rusi. Nakon što su im pretresli stvari, pronašli su bocu francuskog parfema. Ruski vojnik prosuo je sadržaj bočice po svojoj uniformi. Drugi je Ursuline roditelje i djecu odgurao u susjednu prostoriju. Silovala su je četverica, jedan za drugim. Dva druga vojnika ušla su u podrum ujutro, dok je Ursula dojila bebu. Otrgli su joj dijete iz ruku i stavili u kolica kraj nje. Onda su je obojica silovali.

Ilse Antz krila se s mlađom sestrom i majkom u mjestu Wilmersdorf. Jednu večer ruski vojnici izvukli su je iz kreveta u kojem je spavala s majkom. Vikala je dok su je vukli na sprat. Brutalno ju je silovao sovjetski oficir. Ujutro joj je poslao paket s hranom. Nekoliko dana kasnije, silovao ju je drugi oficir. Masovna silovanja rezultirala su masovnim samoubistvima. Samo u okrugu Pankow zabilježeno je 215 samoubistava u svega tri sedmice. Veliku većinu počinile su žene.

Erna Karp imala je 26 godina kada je napisala u svom dnevniku: “Treći februar 1945. Poljubila sam mamu i djecu, navukla kaput i krenula van. Uhvatili su me na susjednim vratima. Silovali su me. Prvo dvojica. Onda ih je dolazilo još i još. Izvodili su me cijelu noć. Tukli su me, silovali, spaljivali mi stidne dlačice. Više nisam ljudsko biće. Želim umrijeti.” E. S. iz Rössela je napisala: “29. januar 1945. Gospođa K. s prvog sprata je silovana nekoliko puta. Njena 78-godišnja majka bačena je s kreveta i ostavljena na podu. Dvadesetogodišnjakinja je silovana 20 puta te noći.” Steffi Gritzmann iz češkog grada Ostrava je zabilježila: “Rusi s nama rade što žele. Odaberu nekoga, odvedu ga u prostoriju i premlate. Mnoge su žene ostale trudne s Rusima koji su dolazili. Sva su djeca rođena mrtva. Na svu sreću.”

U knjizi Guida Knoppa The Great Escape zapisano je i ovo svjedočanstvo: “Rusi su ženu izvukli van. Moju majku također. Imali smo mali stan u školi. Tamo su je odvukli. Oko nje se tiskalo njeno četvero djece. Silovali su je njima pred očima. Da ne bismo vrištali, pucali su u zrak.” Christel Jolitz je silovana, a cijela joj je porodica pobijena. “Jedan od Rusa je zgrabio moju snahu i odvukao ju je u sobu. Čuli smo tri hica. Vratio se i htio je i nas. Rekli smo mu da nas odmah ubije. Onda je pucao u baku. Počeli smo moliti. Nakon što se moj otac rukovao sa svima nama kako bismo se oprostili, vojnik je prvo pucao u njega, a onda i u moju majku. Moja sestra je sjedila sa strane držeći svoja dva sina u krilu. Ubio je i njih. Onda je ubio moju kćerku. Kada je vidio da sam živa, htio me je silovati. No, opirala sam se. Udario me je puškom i onesvijestila sam se. Poderao mi je hlače i silovao me je. Nakon toga je ispalio tri hica u plafon. Pitala sam se zašto nije pucao u mene.”

Najmanje 100.000 djevojaka i žena silovano je između ranog ljeta i jeseni 1945. godine samo u Berlinu. Ukupno, oko sedam posto ženske populacije. Prema istraživanjima, silovano je skoro dva miliona žena. Većina silovanja dešavala se u aprilu, maju i junu 1945. godine. Isprva, dok je Crvena armija napredovala ka Berlinu, radilo se o izljevima čistog bijesa. Nakon pada glavnog grada, silovanja su bila unaprijed planirana i koordinirana. Učinjeno je sve da zločini ostanu skriveni. Ali, nisu silovali samo Rusi. Radili su to i saveznici. Policija Stuttgarta, koji je do juna bio u francuskoj okupacijskoj zoni, a nakon toga predat na upravljanje Amerikancima, zabilježila je slučajeve gotovo 1.200 žrtava silovanja.

Američke okupacijske vlasti registrirale su ukupno 1.500 prijava silovanja. Većina ih je počinjena tokom borbi u završnoj fazi rata. Pred sudom je završilo 613 Amerikanaca. Američke su vlasti pojam silovanja promatrale veoma usko. Sudovi su kažnjavali samo počinioce kojima se žrtva žestoko fizički protivila. Tako, prema presudi američkog suca, Else M. iz Mannheima nije bila silovana. Vojnik je izvukao pištolj i uperio ga u nju dok se opirala, pa je Else bila mirna dok je silovana. Umjesto osude, saveznici su uglavnom proglašavali žrtve odgovornima. Britanci su bili iznimka. U njihovoj zoni nije zabilježen veliki broj slučajeva silovanja. Iako je jasno da službeni izvještaji ne dokumentiraju stvarne razmjere onoga što se događalo, izjave svjedoka i dokumenti ipak pokazuju da su se Britanci suzdržavali od činjenja ovog zločina.

Tačan broj silovanih Njemica nakon pada Trećeg rajha nikada neće biti poznat. Desetine, stotine, hiljade. Razmjere onoga što se dešavalo u proljeće 1945. godine postat će vidljive u ljeto te godine, kada je sve više i više trudnica počelo dolaziti u ambulante, urede gradskih vlasti ili se ispovijedati svećenicima. Tražile su dozvolu da abortiraju i nadale se oprostu.

U martu 1945. godine ministar unutarnjih poslova Heinrich Himmler potpisao je naredbu kojom se zabranjuje “trudnoća nastala nakon nasilnog odnosa s vojnicima Crvene armije”. Iako je koji mjesec kasnije taj zakon bio ukinut, mnoge su se žene, ali i doktori, još uvijek ravnale prema toj uputi. Svi su bili u dilemi: da li uopće na svijet donijeti dijete koje je začeto na takav način. Doktori i birokate predano su se posvetili ispitivanju žrtava kako bi im ili odobrili ili zabranili pobačaj. Ženama su postavljana užasna pitanja, morale su detaljno ispričati šta im se desilo i ostajale su tako i bez posljednje mrvice svog dostojanstva.

“Došao sam do zaključka da je hitno potrebno rješenje. Pažljivo sam pregledao sve zahtjeve, saslušao svjedoke… Žene koje traže pobačaj možemo podijeliti u dvije skupine. Prva skupina uključuje mlade djevojke koje tvrde da su silovane od strane vojnika američkih i britanskih okupacijskih snaga. Ove informacije obično su nevjerovatne. Većina tih neudanih djevojaka ne može očekivati ​​da će njihov zahtjev biti prihvaćen jer silovanje nije vjerovatno. Druga se grupa sastoji gotovo isključivo od udatih žena, od kojih većina ima više djece. Za većinu njih vjerovatno je da su silovane i njima se može dozvoliti prekid trudnoće”, stoji u pismu liječnika iz Braunschweiga poslanog britanskim vlastima.

Klari M. je odbijen zahtjev za pobačaj. Oni koji su odlučivali o njenom zahtjevu napisali su kako je dugo tajila da je silovana, da niko nije mogao potvrditi da je silovana te da se nije mogla sjetiti registarskih tablica automobila kojeg je vidjela. Prva djeca silovanih Njemica rođena su na Božić 1945. godine. Niko nije imao pojma šta će se desiti s njima. Silovane žene rodile su na desetine hiljada beba kojih su se stidjele. Velika većina beba nikada nije saznala ko su im očevi. Žene koje su preživjele silovanja osjećale su posljedice do kraja života. Venerične bolesti, ginekološki zahvati, trudnoća, abortusi. I sram. Neke više nikada nisu bile u stanju izgraditi bilo kakav odnos s muškarcima.

STALJIN I BERIA

Strah od silovanja oblikovao je svakodnevni život njemačkih žena. Bojale su se Rusa i očekivale da će im se to desiti, posebice jer je nacistička propaganda stalno i iznova prikazivala pripadnike Crvene armije kao barbare i silovatelje. Strah i panika od dolaska Rusa bili su toliko veliki da su u proljeće 1945. godine mnoge porodice počinile kolektivna samoubistva. Sovjeti su, pak, počinili strašna zlodjela i u drugim zemljama, o čemu svjedoče događaji u zimu s 1944. na 1945. godinu u Mađarskoj. Silovanja su sovjetski vojnici činili i po Ukrajini, Austriji, Poljskoj, Bjelorusiji i bivšoj Jugoslaviji.

Austrijski historičari uspjeli su se dokopati ponekog dokumenta iz arhiva u Moskvi u kojima su zapisani detalji života Austrijanaca pod sovjetima. Navečer 13. aprila 1945. godine Staljin je objavio kako je Crvena armija, pojačana Bugarima i Rumunima, osvojila Beč. Za vojnike Crvene armije bio je to prvi susret sa zapadnom civilizacijom, s bogatstvom i blagostanjem kakvo do tada nisu poznavali. U kolektivnom austrijskom pamćenju ostali su zapamćeni kao silovatelji i pljačkaši. Iako je postojala stroga zabrana, skoro svaki ruski vojnik učestvovao je u zločinima. Historičarka Barbara Stelzl-Marx tvrdi da je Crvena armija silovala 270 hiljada žena u Austriji.

Austrijanci su, također, prijavljivali kako su ih ruski vojnici premlaćivali ako bi samo pokušali zaštititi svoje djevojke. Samo su rijetki vojnici kažnjavani za ono što su počinili. Zvanično, za silovanje je slijedila smrtna kazna. Međutim, oni koje bi uhvatili i osudili slali bi na pet godina u zatvor iz kojeg bi izlazili već naredne godine. Svjedočenja Austrijanaca jeziva su poput onih iz Njemačke. Da bi cijela stvar bila još gora, zločini su se dešavali dugo nakon kapitulacije Njemačke. Primjerice, u ljeto 1947. godine četiri pijana ruska vojnika zaustavila su u Kremsu par na biciklima. Svezali su muža i pred njim silovali njegovu suprugu.

Staljin i Lavrentiy Beria, šef sovjetske tajne službe, znali su dobro šta se dešava na frontu. Na sto su im stizale gomile izvještaja. U jednom je stajalo kako je svaka žena u Pruskoj koja je ostala iza Crvene armije silovana. Postojalo je na stotine izvještaja o grupnim silovanjima žena i djevojaka. Nakon zločina koje su njemački vojnici počinili tokom pohoda na SSSR, ruski su vojnici smatrali da im je svaki oblik osvete dozvoljen. Čak ni žene koje su služile u Crvenoj armiji nisu u silovanjima vidjele ništa loše. Mnoštvo je Njemica svjedočilo kako su se Ruskinje smijale dok su gledale kako ih siluju. Ipak, bilo je žena koje su bile duboko potresene onim čemu su svjedočile. Natalyja Gesse, bliska prijateljica Andreja Sakharova, bila je ratni reporter te 1945. godine. “Ruski vojnici siluju svaku Njemicu od osam do 80 godina”, zapisala je. “To je vojska silovatelja.”

Razlozi zbog kojih su se dešavala silovanja bili su mnogostruki. Sovjetska propaganda, bijes zbog brutalnosti njemačkih vojnika tokom okupacije dijelova Sovjetskog Saveza. Isto tako, kada su ušli u Njemačku, Rusi su bili bijesni nakon što su shvatili koliko su Nijemci živjeli bolje od njih, čak i u toj posljednjoj fazi rata. Život u SSSR-u bio je iznimno težak, vladala je glad, živjelo se u ruševnim kućercima. Alkohol je bio jedan od rijetkih načina bijega od stvarnosti, ali i katalizator koji je oslobodio vojničku brutalnost. Sve je eksplodiralo kada su se suočili s Njemicama.

Alkohol je bio glavni okidač za zločine. Alkohol bilo koje vrste, uključujući i opasne hemikalije nađene u laboratorijima i apotekama. Čini se kako je mnogo sovjetskih vojnika trebalo alkohol da se okuraže u napadima na žene. Međutim, često se dešavalo da zbog alkohola ne mogu “završiti posao”. Onda su koristili boce. Na hiljade je žena tako unakaženo.

Postoji još jedan važan faktor kada se traže uzroci takvog ponašanja. Staljin je učinio predratno sovjetsko društvo duboko aseksualnim, ljubav i seks nisu se uklapali u dogmu kreiranu kako bi se društvo deindividualiziralo. Potrebe i emocije morale su biti suspregnute. Freud je bio zabranjen, partija nije blagonaklono gledala na razvode. Homoseksualci su bili kažnjavani, nije postojalo nikakvo seksualno obrazovanje. Obnažene ženske grudi na slikama bile su čin opasne erotike. Nije ni čudo da je onda sve eruptiralo u mješavini nastaloj nakon dugih godina ratovanja, zanosa zbog pobjede, osvete i alkohola.

U DDR-u rasprava o silovanjima nikada nje bila dozvoljena. Od te teme Zapadni Nijemci okretali su glavu sve do kraja šezdesetih godina prošlog stoljeća. Svako spominjanje ove teme bilo je odmah ispraćeno pričama o holokaustu, revanšizmu, Trećem rajhu. Tišinu je ojačala intimna priroda zločina. Međutim, nakon pada komunizma, nakon propasti Sovjetskog Saveza i ponovnog ujedinjenja Njemačke, otvorena je rasprava o masovnim silovanjima. Isto kao što je otvorena rasprava o savezničkim bombardiranjima njemačkih gradova, protjerivanjima i silovanjima Nijemaca.

Vrhunac svega bila je knjiga objavljena u Berlinu 2003. godine Žena u Berlinu. To je dnevnički zapis objavljen prvi put 1954. godine, a zatim 1959. godine u Švicarskoj. Na osnovu te knjige nastao je film Anonyma. Knjiga je ponovo izdata 2003. godine i nakon toga su u javnost doprla brojna svjedočenja silovanih i mučenih njemačkih žena. Nakon što se decenijama nije znalo ime autora, tada je objavljeno kako je bila riječ o berlinskoj novinarki Marti Hiller, koja je umrla 2001. godine.

Masovna silovanja i danas su zabranjena tema u Rusiji. Veterani odbijaju svaki razgovor na tu temu, smatrajući da se tako pljuje na čast pobjedničke Crvene armije. “Sve su one digle svoje suknje i pustile nas u svoje krevete, napravili smo im dva miliona djece”, kazao je jednom izvjesni komandir tenkovske jedinice. Silovanje je bio čin pokoravanja, napisala je historičarka Susan Brownmiller, tvrdeći kako su naga tijela Njemica bila otjelovljenje pobjede nad fašizmom.

Dakako, bilo je onih koji su se silovanjima i nasilju žestoko protivili. Jedan od tih bio je i Milovan Đilas, visoki dužnosnik jugoslavenske Komunističke partije, koji je od Staljina tražio objašnjenje za vijesti koje su sve češće dopirale do njega. Staljin je, kažu, nakon toga samo odbrusio: “Kako im nije jasno, kako će vojnik, nakon što je prošao kroz krv i vatru, naći ikakvo zadovoljstvo u ženi?”