Kao da pripada krajoliku Žepe od nastanka svijeta, ovaj most, umoren teškim bremenom ljudskih sudbina, još čuva svoje tajne. U starim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o njegovom graditelju i vremenu gradnje. Na mostu nije sačuvana tabla s tekstom koji bi ponudio precizne podatke o njegovom nastanku

Piše: Hamza RIDŽAL

Fotografije: Velija Hasanbegović

Od svih mostova sagrađenih u Bosni i Hercegovini kroz protekla stoljeća, tri su izrasla u simbole: Stari most nad Neretvom, po kojem je Mostar dobio ime, most Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu – znamenita na Drini ćuprija, i most na rijeci Žepi u istoimenoj čaršiji. O oštrom luku Starog mosta pisali su deseci bošnjačkih pjesnika na orijentalnim jezicima. Veličanstveni izraz arhitekture svog vremena izrastao je u simbol Mostara i u jedno od najpoznatijih kulturnih dobara Bosne i Hercegovine. Po višegradskom mostu, za neke više Andrićevom nego Sokolovićevom, oslovljen je roman koji je dobio Nobelovu nagradu za književnost.

Treći slavni most jeste onaj na rijeci Žepi. Na temelju činjenica i postojećeg stanja na terenu, može se sa sigurnošću reći da je most na Žepi jedno od najljepših i najelegantnijih ostvarenja ove vrste u Bosni i Hercegovini. Dok most na Drini u Višegradu imponira svojom veličinom, stilskom i tehničkom dotjeranošću, a mostarski svojim rasponom i elegancijom, most na Žepi, iako manjih dimenzija, predstavlja monumentalni iskaz snage i ljepote.

Iako spojiše strme obale i udaljene krajeve, povezaše velike puteve i daleke gradove, dva su mosta danas i simboli razdvajanja. Stari most povezuje u mnogim glavama nespojivu istočnu i zapadnu obalu Neretve, a most Mehmed-paše Sokolovića, na kojem su vršeni masovni pokolji Bošnjaka u 20. stoljeću, simbolizira tanku granice između života i smrti, sirat-ćupriju na krvavoj Drini, mjesto na kojem se hrvaju Istok i Zapad. Ali Most na Žepi, danas zaklonjen od glavnih ruta i velikih puteva, suprotno tome, ipak spaja – i to mitsko s činjenicama, legendu s historijom, što mu je danas gotovo i jedina zadaća.

Kao da pripada krajoliku Žepe od nastanka svijeta, ovaj most, umoren teškim bremenom ljudskih sudbina, još čuva svoje tajne. U starim zapisima i putopisima nema nikakvih podataka o njegovom graditelju i vremenu gradnje. Na mostu nije sačuvana tabla s tekstom koji bi ponudio precizne podatke o njegovom nastanku, ali se pretpostavlja da je sagrađen krajem 16. stoljeća. Godine 2005. proglašen je nacionalnim spomenikom, a na istoj sjednici i ugroženim spomenikom Bosne i Hercegovine. Na ušću Žepe nalazio se sve do 1966. godine, kada je demontiran i rekonstruiran na drugoj lokaciji zbog izgradnje hidroelektrane Bajina Bašta. Njegova nova lokacija udaljena je pola kilometra od naselja Žepa, nedaleko od objekta Redžeb‑pašine kule građene u približno istom periodu.

ISTI MOST NA DVA MJESTA

I prije demontiranja i postavljanja na novu lokaciju, još dok je bio na ušću Žepe, most nije bio u upotrebi. Daleko od naseljenih mjesta i prometnih tokova, on je, zahvaljujući načinu gradnje, odolijevao zubu vremena. Izgradnja hidroelektrane Bajina Bašta zapečatila je njegovu sudbinu, kao što je ugrozila i most Mehmed-paše Sokolovića i ostale spomenike arhitektonskog naslijeđa. Akumulacijsko jezero hidroelektrane podiglo je razinu vode za deset metara iznad najviše kote mosta. Još 1960. godine Zavod za zaštitu spomenika BiH uspostavio je kontakte s investitorom gradnje brane radi dogovora o poduzimanju mjera za saniranje ovog i ostalih spomenika. U konkretnom slučaju, osim odustajanja od izgradnje hidroakumulacije, bila je moguća jedino rekompozicija mosta i njegovo izmještanje na teren koji neće biti poplavljen.

Nakon niza sastanaka, zaključeno je da se most mora spasiti i rekonstruirati na lokaciji ispod kule u Žepi, da se što prije treba otpočeti s radovima na demontaži i prijenosu materijala na novu lokaciju i u nastavku aktivnosti realizirati njegovu rekonstrukciju, te da će radove preuzeti Zavod za zaštitu spomenika BiH. U ljeto 1966. godine obavljena je demontaža mosta, iste godine kada je istim povodom, gradnjom hidroelektrane, demontiran i Arslanagića most na Trebišnjci. Godine 1967. načinjena je njegova rekonstrukcija, a 1968. most je pušten u promet. Tokom posljednje agresije na Bosnu i Hercegovinu nije doživio oštećenja. Nakon što je premješten na novu lokaciju, most je bio skoro potpuno zanemaren, sve do prošle godine, kada je ustanovljeno da je neophodna njegova urgentna stabilizacija kako ne bi došlo do urušavanja. Američka ambasada u BiH izdvojila je za te potrebe 62.600 američkih dolara iz Specijalnog fonda američkih ambasadora za očuvanje kulturnog naslijeđa.

VEZIR JUSUF I NEIMAR ITALIJAN

Most je izgrađen na samom ušću Žepe, na trasi prometnice koja se u Višegradu odvajala od starog stambolskog druma i nizvodno pratila lijevu obalu Drine. Kako o mostu nema pisanih tragova iz vremena njegovog nastanka, nastale su brojne legende o tome kako je građen i ko ga je gradio. Jedna od legendi kazuje da je most sagradio vezir Jusuf, rodom iz tih krajeva, a da je neimar koji je osmislio izgled i rukovodio radovima bio Italijan. Na toj je legendi Andrić sazdao svoj Most na Žepi.

“Četvrte godine svoga vezirovanja posrnu veliki vezir Jusuf i kao žrtva jedne opasne intrige pade iznenada u nemilost. Borba je trajala celu zimu i proleće. (Bilo je neko zlo i hladno proleće, koje nije nikako dalo letu da grane.) A sa mesecom majem iziđe Jusuf iz zatočenja kao pobednik. I život se nastavi, sjajan, miran, jednoličan. (…) On odredi znatnu pomoć svima svojima, koliko god ih još ima u Žepi, i u isto vreme naredi da se vidi šta im je najpotrebnije od građevina. Javiše mu da ima još četiri kuće Šetkića, da su ponajimućniji u selu, ali da je i selo i sav taj kraj osiromašio, da im je džamija oronula i ogorela, česma presahla; a najgore im je što nemaju mosta na Žepi. Selo je na bregu kraj samog utoka Žepe u Drinu, a jedini put za Višegrad ide preko Žepe, pedesetak koraka poviše ušća. Kakav god most načine od brvana, voda ga odnese. Jer, ili nabuja Žepa, naglo i iznenada kao i svi gorski potoci, pa podrije i otplavi grede; ili nadođe Drina, pa zajazi i zaustavi Žepu kod ušća, i ona naraste i digne most kao da ga nije ni bilo. A zimi se opet uhvati poledica po brvnima, pa da se polome i stoka i ljudi. Ko bi im tu most podigao, učinio bi im najveće dobro. Vezir dade šest ćilima za džamiju, i novca koliko treba da se pred džamijom podigne česma sa tri lule. I u isto vreme odluči da im podigne most. U Carigradu je tada živeo jedan Italijan, neimar, koji je gradio nekoliko mostova u okolini Carigarda i po njima se pročuo. Njega najmi vezirov haznadar i posla sa dvojicom dvorskih ljudi u Bosnu”, zapisao je Andrić.

IZGRADIO GA UČENIK MIMARA SINANA

Jedna od legendi navodi da je graditelj mosta bio učenik Mimara Sinana, graditelja mosta u Višegradu, koji je htio da ovim djelom nadmaši rad svog učitelja. Analizirajući ovu legendu, Komisija za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine pretpostavlja da je most nastao neposredno nakon gradnje mosta Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu i da ga je sagradio učenik graditelja mosta u Višegradu, tj. učenik Mimara Sinana.

Podaci sačuvani u legendi uklapaju se u pretpostavku da su mostovi nastajali kao objekti čiju je gradnju finansirala država preko svojih funkcionera na terenu. “Nastajali su isključivo sa ciljem poboljšanja sustava komunikacija u Carstvu. U takvom kontekstu je Višegradska ćuprija bila ključni objekt, koji je područja Bosne i Hercegovine povezivao sa ostatkom Carstva. Njegovom izgradnjom se stvorila potreba za novim mostovima na glavnom i sporednim prometnim krakovima, koji vode ka njemu, tako da su skoro istovremeno, u sklopu istog projekta, nastali mostovi: na rijeci Žepi i Kozija ćuprija u Sarajevu. Bilo bi dakle sasvim moguće i vjerojatno da je utemeljitelj i ovog mosta bio Mehmed-paša Sokolović i sasvim je realno njegovo datiranje u zadnju četvrtinu 16. stoljeća”, navodi se u Obrazloženju Komisije za očuvanje nacionalnih spomenika Bosne i Hercegovine.

Arhitektonske karakteristike mosta i kvaliteta izvedenih radova pokazivali su i još uvijek pokazuju da je riječ o izvanrednom objektu i djelu graditelja velikih sposobnosti jer je most sačuvan kao cjelina iako je prenesen na novu lokaciju i nalazi se u novim topografskim uvjetima U ovom slučaju, nije moglo biti ni govora o graditelju koji nije imao izvanredan talent. Sudeći po smjelosti konstrukcije, prošao je najveće škole i savladao graditeljsko umijeće svog vremena na najvišoj razini. Pojedini formalni elementi, kao što su linija luka i način zidanja mosta, veoma su bliski detaljima vidljivim na mostu Mehmed-paše Sokolovića u Višegradu, što također ide u prilog pretpostavci da graditelj pripada istoj školi kojoj pripada i graditelj mosta na Drini. Ipak, konačna istina o njegovom nastanku, o tome ko ga je gradio i o vremenu izgradnje ostat će tajna.